Prije pet godina održan je online znanstveni kolokvij pod nazivom “Je li Drugi svjetski rat gotov?”. Jedan od izlagača, povjesničar Milan Radanović, iznio je razornu analizu knjige “Radni logor Jasenovac” Igora Vukića. “U knjizi je nemoguće pronaći stranicu teksta koja je znanstveno prihvatljiva”, rekao je Radanović, poručujući prisutnom Vukiću da ga je “prije svega motivirala želja da umanji i prikrije zločine ustaškog režima” i da “legitimizira taj fašistički i rasistički režim koji je izvršio tri genocida za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine”.
Prozvao ga je za namjerno prešućivanje detalja o mučenjima i ubijanju logoraša, iako arhivski iskazi obiluju takvim informacijama. Podsjetio je Vukića da je, suprotno njegovim neznanstvenim zaključcima, većina interniranih u Jasenovac zapravo pripadala civilnom stanovništvu, poput Srba, Roma i Židova, koji su onamo dospjeli isključivo zbog svoje etničke pripadnosti. Pokunjeni Vukić priznao je da njegova knjiga “nije znanstveni rad” i da je pisana iz komercijalnih pobuda.
Pet godina poslije ništa se nije promijenilo. S istim neznanstvenim argumentima, lažima i obmanama Vukić utržuje diletantsku pisaniju i javnim prostorom rasprostranjuje bazično proustaške laži. Minulog tjedna bio je noseći govornik na skupu pod nazivom “Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca”. Na ovom događaju nije bilo stručnjaka pored kojih će, poput malog miša, mucati, muljati i deklarirati svoju neznanstvenost. Okrugli stol održan je u Saboru u organizaciji stranaka DOMiNO i Hrvatski suverenisti. Koristeći identične skandalozne teze kao prije pet godina, Vukić je ponovio da je Jasenovac bio običan radni logor i dodao da su u njega zatvarani neprijatelji režima, osim dijela onih koji su internirani zbog porijekla, “poput hrvatskih Židova i Roma”.
Suprotno obilju dokaza, Vukić je tako poručio da nijedan Srbin u Jasenovcu nije završio zato što je Srbin, nego zato što se usprotivio režimu. Premda je naglasio razliku između jednih, drugih i trećih naroda, ubrzo ih je vratio u isti tor, tvrdeći da nitko od njih ondje nije sustavno ubijan. Postojani negator dva ustaška genocida i jednog Holokausta, Vukić je lažnim prozvao službeni popis od više od 83 tisuće žrtava Jasenovca. On je, naime, mišljenja da se radi o rasponu od nekoliko stotina do koju tisuću ukupno stradalih, pretežito od bolesti i povremenih disciplinskih mjera.
Kako bi umanjio broj jasenovačkih žrtava, u jednom trenutku je ponovio manipulaciju da su Židovi i Romi iz Jasenovca “u više navrata otpremani u njemačke logore”. Dio Židova je doista deportiran u Njemačku iz NDH, ali velika većina pobijena je u njenim granicama, uključujući Jasenovac. Posebno je odvratna sugestija o Romima. Tek je šaka deportirana – svi ostali su temeljito istrijebljeni oko Jasenovca i u NDH.
Vukić to ne može priznati jer ne odgovara njegovom narativu. On Židove i Rome retorički šalje Nijemcima kako bi ustaše lišio odgovornosti za plansko istrebljenje ljudskih bića na domaćem terenu. Tako se rješava i većeg dijela od trećine ubijene, izgladnjele i od bolesti pomrle romske i židovske djece, koja su na jasenovačkom popisu.
“Dakle, Jasenovac nije bio lječilište, ali ni mučilište”, zaključio je Vukić, koristeći tako riječi ustaške propagande. One su tiskane u ustaškoj štampi 1942., nakon posjeta međunarodne komisije Jasenovcu
Kako bi opovrgao uvriježene tvrdnje o logoru smrti, rekao je i da Jasenovac i Stara Gradiška naprosto “nisu imali kapacitete za veliki broj zatočenika” te dodao da je u svakom logoru “bilo mjesto za 1.500 do 2.000 zatočenika”. Po jednoj obavijesti iz 1942. koja je nadležnima upućena iz Glavnog stana Poglavnika, piše da Jasenovac “može zaprimiti neograničen broj zarobljenika”. Prema relevantnim svjedočenjima, nad ostalima su se vršile likvidacije. Kad priča da nijedan Srbin nije ondje završio zato što je Srbin, Vukić također laže. Većina ih je internirana i likvidirana samo zbog toga. Oni su najbrojnije žrtve ustaškog genocida.
U izlaganju je potom nadahnuto prozborio o jasenovačkim tvorničkim pogonima, ekonomijama, obrtima, bolnicama i čuvenim sportsko-rekreacijskim aktivnostima logoraša. Uz logor Ravensbrück kod Berlina operirao je Siemens, što naciste nije spriječilo da ondje pobiju najmanje 30 tisuća žena i djece. Orkestri su svirali u Auschwitzu, ali su njihovi članovi svejedno nestajali u komorama.
Razne sportske aktivnosti su bile stvarnost u drugim nacističkim kampovima. Najveći dio svih takmaca nije izašao živ iz tih logora. Ivo Goldstein jednom je prilikom primijetio da je u Jasenovcu održano tek nekoliko predstava i nastupa orkestra, i to u razdoblju od nekoliko mjeseci kad se manje ubijalo. “Od dvadesetak članova jasenovačke kazališne družine i orkestra rat je preživio samo jedan”, napisao je.
Kad priča o radnom aspektu logora, Vukić prešućuje da su prema relevantnim svjedočenjima jasenovački zatočenici koji su radili na ekonomijama gdje su se obavljali poljski radovi u kasnu jesen bili likvidirani, kao svojevrsni tehnološki višak. Kad kaže da su zatočenici mogli pisati obiteljima i od njih primati dodatnu odjeću i hranu, on prešućuje da su ustaše zatvorenicima odobrili strogo kontrolirano dopisivanje nakon posjeta međunarodne komisije 1942. godine i da je većina paketa završila u ustaškim rukama. Ionako nisu bili od koristi za brojne krajnje adresate – već su bili mrtvi.
“Dakle, Jasenovac nije bio lječilište, ali ni mučilište”, zaključio je Vukić, koristeći tako riječi ustaške propagande. One su tiskane u ustaškoj štampi 1942., nakon posjeta rečene komisije Jasenovcu. Prije dolaska delegacije logoraši su morali urediti dio logorskog kompleksa, ušminkati pakao. Nekoliko dana poslije prividni luksuz je iščezao, a uskoro s njime i brojni logoraši.
“Zaista, logor nije ni lječilište, ali nije ni mučilište”, stoji i u tekstu iz veljače 1945. godine, koji je pokazao drugi izlagač na okruglom stolu, “neovisni istraživač” Pero Šola. Radi se o još jednoj reportaži iz Jasenovca, u kojoj piše da su zatvorenici ovdje po strogoj, ali pravednoj kazni jer su se ogriješili o zakone. Šola pokazuje tekst kako bi ga usporedio s napisom nastalim nekoliko mjeseci poslije, po oslobođenju logora. “Ustaške koljače stiže zaslužena kazna”, naslov je iz komunističke štampe.
“Znanost je uspoređivati”, rekao je Šola. Čitaju li se u kontekstu okruglog stola, ovi tekstovi nameću zaključak da su ustaše s pravom vodili logor, a komunisti divljački i bezrazložno vršili odmazdu nad njima. Kad se tekstovi pobliže promotre, vidi se da je u ustaškoj reportaži spomenut Maks Luburić, jedan od najgorih psihopata ustaškog režima, čovjek koji je nedugo poslije naredio uništenje logora i višegodišnjih tragova masovnih zločina. Komunistički tekst pak opisuje smrtnu presudu Maji Buždon Slomić, zapovjednici ženskog dijela logora, koju su zatvorenice optužile za sustavna zlostavljanja i vlastoručna klanja.
Originalna fašistička propaganda tako je reproducirana usred Sabora, pronoseći identičnu narativnu liniju koja ustaše portretira kao gospodu s određenim manama, a partizane kao zaokružene krvoloke. Vukić tu propagandu vrši do kraja, tvrdeći da ustaše u Jasenovcu nisu imali “sredstva za masovne likvidacije i uništavanje leševa” te da ih nisu spaljivali “jer bi u tom slučaju ostali nagorjeli tragovi i ostaci pepela”.
Prikrivanje zločina je, međutim, dokumentirano u brojnim iskazima svjedoka. “To je podrazumijevalo likvidaciju svih preostalih zatočenika, spaljivanje logorske arhive i uništavanje objekata”, piše u fotomonografiji Javne ustanove Spomen područja Jasenovac. “Od preostalih zatočenika formirane su posebne radne grupe koje su imale zadatak iskopavati i spaljivati leševe. U Donjoj Gradini postavljena je uskotračna pruga koja je vodila na obalu rijeke Save. Njome se prevozio pepeo spaljenih do obale rijeke Save u koju se potom bacao”, piše u toj publikaciji, kao i u stotinama drugih u kojima su zabilježena svjedočenja preživjelih logoraša i uhićenih ustaša.
Finalna obmana odvijala se tijekom prezentacije trećeg izlagača, programera Nikole Banića. Nakon što je usred Sabora tri puta nazvao Rome “ciganima” i potom pozvao na sondiranje njihova stratišta te posumnjao u istinitost jasenovačkog popisa i u njihovom kontekstu, pokazao je nekakav graf koji baca sumnju na skoro cijeli jasenovački popis. Radi se, međutim, o manipulativnoj interpretaciji istraživanja zbog kojeg je reagiralo i uredništvo časopisa gdje je ovaj uradak objavljen. Nakon što su obaviješteni da Banić i ekipa koriste kredibilitet časopisa kako bi širili laži da su “matematički dokazali” fabriciranost jasenovačkog popisa, uredništvo se oglasilo i ustvrdilo da njihove poteze smatraju “odvratnim”.
DOMiNO i Hrvatski suverenisti nisu ugostili Vukića i sugovornike u Saboru unatoč ovakvim tezama, nego upravo zbog njih. Samo su neupućeni mogli biti sablažnjeni onime što je izrečeno na okruglom stolu. Upućene parlamentarne stranke DOMiNO i Hrvatski suverenisti svjesno šire profašističku propagandu.
