uvod u Luku V. i ostaci diva
juri mrežnom pučinom
fotografija mačke koja spokojno sjedi
na zadnjici nage Eve Ras
što leži potrbuške i sneno gleda.
ta scena iz filma
ljubavni slučaj i tragedija službenice PTT,
provokativna, ali nježna i simbolistička,
erotska i apsurdna,
neplanirana je zamka
u koju se hvataju njena
posramljenost, dah, život,
i ona uzdiše joj, joj, uf.
kao da se samo od sebe događa
virtualno prostranstvo,
načičkano otocima nesreće,
zbližava dva života i omogućava
zauzimanje mjesta za sretni
ulazak u uvod u Luku V.,
a ironija i nježnost postaju simboli
doticaja, uzajamnosti, relacije...
udovica D. M.-a, najboljeg
košarkaša Broda ikad,
sjeća se kako se alkoholom
uništio za godinu dana
osujećen, obespravljen,
ponižen, zaboravljen.
div u grobu leži na leđima
metaforički slomljenog toraksa.
stavljali su mu patuljci
čuvari plemenskog identitea,
dasku preko prsa
i dodavali kamen po kamen
stigmi, laži, krivnje,
sve dok se nisu urušila.
to nije bio teret srama,
nego nepravda koja ga je ugušila.
i nema veće nepravednosti i boli od one
kada se nevinu dušu spusti u
zemlju s izmišljenim grijesima.
Ne rasipam dah
Boga molim da ih ne sretnem.
Ne iz zlobe.
Iz mira.
Ne podnosim
da mi dan sklizne
niz tuđe rečenice,
izlizane od tuđih usana,
bez ukusa, bez duše.
Samoća mi nije kazna,
nego izbor.
Bar znam gdje sam.
I s kim sam.
Ne tražim publiku
da bih znao da postojim.
Hoću sačuvati tišinu
koja mi još vjeruje.
Nisam nedruželjubiv,
samo ne želim imati društvo
koje uzima, a ne vraća.
Izvan su mojih zidina
oni što govore napamet,
oni što misle da razgovor
mora trajati duže od smisla.
Pričam kad imam što reći.
Dajem drugima isto pravo.
Ne pričam da budem prisutan.
Biram kome govorim.
Kad zašutim, to je stav,
ne sumnja.
Ne moram biti svima blizak.
Ne moram biti svuda.
Ostajem gdje ima smisla,
ne pristajem na prazninu.
Ne rasipam dah na prazno.
Imam svoj mir,
svoje svjetlo,
i nekoliko ljudi
koji ne moraju ništa
da bi bili moji.
Bit će klupe mokre
Njih dvojica trojica dvadesetak stabala breza
između Lidla i kolodvora nazivaju parkom —
ugodnom iznimkom, usred grada izvan vreve.
Sjednu na slobodnu klupu i pijuckaju pivo,
a lišće pada, bojeći stazu jesenskožutom.
Pogledima prate dokone mamice u trenirkama,
dok guraju kolica tražeći slobodnu klupu —
predahnuti od predaha, uz cigaretu.
Primjećuju olinjale cugere kako truse unučiće
i ozbiljno analiziraju tekmu Srbija – Albanija.
— Noćas će kiša, kaže jedan.
Drugi potvrdi i doda:
— Bit će klupe mokre, morat ćemo sjediti na naslonu.
Ima prečaca za one koji imaju volju.
susret sa sobom
kad smo se susreli nas dvojica, ja i ja,
nosili smo isto lice, ali oči su mu bile mirnije,
kao da je već prešao sve što ja tek hoću.
i slali smo jedan drugome svoje glasove...
otvaram vrata i ulazim, pa makar u tuđi san.
zaključavam svaku bravu da ne procuri tišina.
vjerujem u dodir, krv, u toplinu koja stvara svjetove.
vjerujem u oblik, misao, u hladnoću koja čuva red.
svijet je vatra, ja sam iskra koja ga pali.
svijet je ugašen, a ja sam pepeo koji ga pamti.
govorim kako ne bih umro od tišine.
šutim kako riječi ne bi umrle od mene.
sjećam se što sam bio, i sve to zovem sobom.
zaboravljam da bih mogao postojati još jednom.
ako si ti ja, obujmit ću te dok ne prestanemo biti.
ako si ti ja, ne diraj me - netko mora ostati.
i dok sam gledao njega gledao sam svoj mir
koji mi ne pripada i svoj nemir koji mu služi.
_______________________
