Domaći digitalni mediji nedavno su najavili uvođenje pretplate (paywalla) na dio sadržaja, opravdavajući to argumentom da “kvaliteta košta”. Međutim, paywall strategije na Zapadu pokazuju se nedovoljnima za održavanje te iste kvalitete, a sa sobom donose niz drugih problema.
Dobar dio hrvatskih mainstream medija koji objavljuje svoj sadržaj u digitalnom obliku ovog mjeseca je najavio uvođenje pretplate (paywalla) na dio digitalnog sadržaja. Među njima su Jutarnji list, Večernji list, 24 sata i Telegram. Najavljene promjene u pristupu njihovom digitalnom sadržaju obično su prezentirane kroz pojmove brige o kvaliteti sadržaja, ali i kako je glavni urednik Jutarnjeg lista Goran Ogurlić istaknuo: “osiguravanje stabilnih prihoda, odnosno kontinuitet poslovanja”. Naglašava se kako je tranzicija na pretplatnički sustav godinama u pripremi te je kao takva dio “prirodnog razvoja medija u elektroničkom okruženju“. Pritom je dosadašnja (financijska) ovisnost o invazivnim oglasima predstavljena kao nužno zlo u preživljavanju suvremenih medija te su pretplate između ostalog i osmišljene kako bi čitateljstvu osigurale ugodniji pristup sadržaju tako što će postojati opcije bez invazivnih oglasa. Međutim, postavlja se pitanje kako će i hoće li paywall u Hrvatskoj uopće funkcionirati i što će to značiti za autore kao i za medijsku publiku koja je dosad autorski sadržaj mogla konzumirati besplatno.
Boris Postnikov u Novostima je ukratko opisao svjetske trendove u digitalnom novinarstvu, zaključivši da takvom organizacijom poslovanja kvaliteta sadržaja pada, a paywall ruši internetska načela otvorenosti smanjujući usput publiku medijskim komentatorima. Međutim, nije neobično da se takva poslovna tranzicija događa upravo u danima drastičnog opadanja potrošnje, kad su oglašivački budžeti presušeni, usmjereni na druge digitalne platforme poput društvenih mreža ili naprosto nemaju koga potaknuti na potrošnju. Osnovna ideja iza pretplatničkih modela je kontrola štete, odnosno preusmjeravanje gubitka oglašivačkog kapitala na pleća čitateljske baze. Pritom nailazimo na niz problema u pitanjima održivosti takvih modela od kojih ćemo se dotaknuti samo najosnovnijih.
U paywallu nije spas
Prvi problem paywalla nije samo pitanje financijskog opstanka medijskih kuća, već je takav model indikator puno većih sistemskih problema novinarstva uopće. Medijske informacije esencijalna su javna usluga u službi demokracije, a ne tržišna roba. Doduše, komodifikacija informacija nije nova pojava pa je tako oglašivačka industrija efektivno subvencionirala (komercijalno) novinarstvo od njegovih samih početaka. Prevedeno, to znači da komercijalni mediji nikad nisu ni živjeli od prodanih primjeraka. Pretplatnički model pokušaj je da se takva ideja u praksi zaista ostvari – ulaženjem dublje u tržišnu sferu ponude i potražnje (sadržaja). Dio komercijalnog novinarstva koji proizvodi demokratsku vrijednost, poput istraživačkog novinarstva, u suštini je samo “višak“, nusprodukt stvoren dobrom voljom i oglašivačkim subvencijama. Kako je taj nusprodukt kao najkvalitetniji sadržaj i najskuplji dio komercijalnog novinarstva, uslijed presušenih oglašivačkih izvora nameće se potreba za pokrivanjem novonastalih troškova. Zato se pretplatničku strategiju uspoređuje s vrećama pijeska koje tek privremeno zaustavljaju ulazak vode u dvorišta.
Drugi problem s pretplatama na digitalni sadržaj leži u vjerovanju da je besplatni internetski sadržaj doveo do padajućih profitnih stopa. Pretplate bi trebale stati na kraj takozvanom free ridingu, međutim, Victor Pickard u svom istraživanju ističe: “Da bi strategija paywalla bila učinkovita, mediji bi trebali implementirati sheme naplate i standarde na razini cijele industrije, što bi najvjerojatnije značilo neki stupanj urote i kartelizacije.“ Takav razvoj događaja trebao bi biti uređen zakonskom regulativom. Domaći komercijalni digitalni mediji možda ne najavljuju kolektivnu inicijativu, ali praktički istovremeno uvođenje naplate sadržaja od medija u različitom vlasništvu znak je preuzimanja tržišne inicijative koja ide u smjeru konsolidacije pretplatničkih strategija. No, i uz pretpostavku uspješnog uspostavljanja takvog kolektivnog sustava, postavlja se pitanje je li paywall u mogućnosti ekonomski održati kvalitetno novinarstvo na životu. Unatoč funkcionalnim paywall strategijama, kontinuirano smanjenje broja novinara u SAD-u može nam biti znak da je ta strategija samo sporadično usporavanje, ali ne i zaustavljanje širih trendova koji obuhvaćaju globalnu medijsku industriju.
Pristup informacijama
Osim mnogih ekonomskih upitnika, zaključavanje sadržaja potiče i pitanje pristupa; demokratski razgovor nemoguć je ukoliko je cijelim skupinama ljudi onemogućen pristup važnim informacijama. Argument da će najvažnije vijesti i dalje biti besplatne stoji samo pod pretpostavkom da se demokratski diskurs formira isključivo konzumacijom objektivnog medijskog izvještavanja u obliku vijesti. Nažalost, ili na sreću, tome nije tako. Publika obično konzumira sadržaj prema kulturno (i strukturno) definiranim preferencijama pa je zaključavanje sadržaja zapravo sužavanje prostora različitim glasovima, od čega će najviše štete imati prvenstveno autori/ce zbog smanjenja publike, a potom i sama publika zbog svojevrsnog zatvaranja u vlastitu ideološku zonu komfora (ukoliko si je može i želi priuštiti).
U nizu objavljenih članaka i intervjua koji kontekstualiziraju uvođenje pretplatničkih modela u domaće digitalne medije, govornicima su najčešće puna usta kvalitete sadržaja koja naprosto košta. Pod pretpostavkom da postoji kvaliteta novinarskog sadržaja u medijima koju se isplati održavati, možemo se zapitati hoće li se i kod nas povući pitanje šireg javnog subvencioniranja novinarskog rada od onog koji danas kod nas postoji. Pretpostavka je da hoće jer se paywall strategije na kapitalističkom Zapadu zasad pokazuju nedovoljnima za održavanje te iste kvalitete. To zasigurno povlači i niz drugih pitanja, poput onog jesu li javno subvencionirani mediji u jednakoj mogućnosti kritizirati rad vlasti kao oni koji svoj kruh zarađuju na tržištu.
Mediji u javnom interesu
Dugoročno gledano, tokove informacija bitno je usmjeriti prema javnom interesu. To načelno podrazumijeva razbijanje veze proizvodnje medijskog sadržaja i logike tržišta. Prevedeno, to znači prestanak postojanja komercijalnih medija koji naplaćuju svoj sadržaj prema zahtjevima tržišne logike i stvaranje javno financiranih medija, pri čemu je kvaliteta novinarskog sadržaja osigurana prvenstveno javnim interesom. Neki modeli pokazuju da subvencije ne vode većem utjecaju vlasti na medije. Bensonova i Hallinova usporedba dominantno komercijalnog medijskog modela SAD-a i javno subvencioniranog francuskog medijskog modela pokazala je kako potonji unatoč tome što je financijski ovisniji o vlastima pokazuje i više kritičnosti prema njima, u široj mjeri zastupa stajališta civilnog društva te posjeduje veći udio političke interpretacije i mišljenja pomiješanih s činjeničnim izvještavanjem. Utjecaj vlasti na komercijalne medije ovisi i o širem utjecaju na kretanja kapitala – privatne medijske korporacije na više su frontova u suradničkim odnosima s političkim elitama nego što su to specijalizirani javni mediji čija je svrha zaštita javnog interesa. Možemo stoga zaključiti kako uplitanje u medijski rad više ovisi o stanju lokalne demokracije, nego o tehničkim mehanizmima financiranja.
Iskustva zapadnih medija već sada pokazuju da u svrhu održanja i širenja kvalitete sadržaja transformacija novinarstva mora biti dalekosežnija od konzervativnih pokušaja da se pod svaku cijenu vrati na stope profita koje su osiguravale oglašivačke strategije financiranja. Strategije zaključavanja i naplate (dijela) sadržaja takvu ambiciju ne mogu ispuniti. Ideja javno financiranih medija u službi javnog interesa čini se kao jedina opcija za stvaranje kvalitetnog lokalnog sadržaja – pod uvjetom da se osiguraju mehanizmi da se u proizvodnju takvog sadržaja ne upliće interes političkih elita.
bilten
