Pisanje, govorenje, promišljanje o Vukovaru i Domovinskom ratu, o braniteljima, postalo je hod po tankom ledu gdje jedan »pogrešan« korak za vrat dovlači hrpu »pravednika« spremnih da čovjeka razapnu jer dira u svetinje
Trajalo je to malo duže, trebalo ga je prvo u Srbiji pogledati preko pola milijuna ljudi, a onda je igrani film Dragana Bjelogrlića »Toma« došao i u hrvatska kina. Bila je to i vijest za Dnevnike, taman da se i Stari za nju zakači.
– Evo gledam da je u kino došao »Toma«. Neka, sjećam se ja tog doba. U prvi tren sam, doduše, mislio da je Toma Bebić, bilo bi lijepo da je, ali nema to tko. Neka filma, bilo bi ga zanimljivo pogledat’, govorio je »mladi« umirovljenik.
Ma, kad je s druge strane »žice« pala ideja da on i Stara, poslije tko zna koliko vremena pođu u kino, tim više što u Cinestarima i Cineplexxima nikad bili nisu, samo se nasmijao tonom koji kaže: »Ma, jesi li ti normalan!?«
Starina nije otišla u kino, ali podosta življa bome jest. I nisu to samo ljudi kojima godine daju za pravo da se ta dva i po sata s nostalgijom vrate u doba koja su živjeli, ili oni koji su voljeli ono što je Toma Zdravković pjevao, već je tu bilo i podosta mladosti koja je jednostavno došla gledati film. Recimo, Vladimir i prijatelj mu.
Njih dvojica su došli pred one šljašteće ekrane što vise nad blagajnama, poslije kraćeg razmišljanja shvatili da bi im mozak trebao i previše raditi ako će gledati film »Dune«, pa instinktivno otišli tamo gdje će im biti ugodnije, lakše, opuštenije.
I, kažu, dobro su se zabavili. Bjelogrlić je skucao film koji nudi emociju, a to zašto staro i mlado plače zbog Ljiljane iz filma, ostat će vječna misterija koliko i dobrodošla činjenica.
Nije to remek djelo, ali je starinski zavodljivo i jedina istinska primjedba bila bi ona da je film mogao i morao trajati barem pola sata kraće, jer i dva sata sjediti na mjestu je puno, a dva i dvadeset i puno i previše.
No, na društvenim mrežama su se začele rasprave najmanje o kvaliteti filma, ali je zato svako toliko netko imao potrebu kazati otprilike: »Nisam ja ljubitelj te muzike i nisam je nikad slušao, ali…..«
Fejsbučki skalpel
Nije film »Toma« ni završio prikazivanje u Hrvatskoj, evo ga još igra, a na fejsbucima se dogodila slična reakcija, samo što su u igri ovaj put visoko rangirani političari. Za Zorana Milanovića ste čuli, a vjerojatno znate i tko je Mario Banožić.
Predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH zaratili su, narodski rečeno, na pas mater. Zapravo, i ne treba ova ograda »narodski«, jer tu je takvih riječi izgovoreno da cifranju nema ni mjesta ni razloga.
Zazivali su se sakupljačima opušaka i psihijatriskim slučajevima, malim stranačkim štetočinama i neradnicima, a bome se svako toliko spomenuo i premijer, recimo kao puzajući državni udav.
Vrag će ga više i znati kako je sve to počelo, ali da je zabavljalo narod zabavljalo je. Ima tu neke emocije, što u drčnog, iliti prčevitog predsjednika, što u neiskusna ministra koji se užgao poput kakve šibice i sada natrag ne može, niti zna.
A iz sjene sve to promatra uglađeni premijer, taman da se filmuje situacija na kojoj nam garant mnogi zavide. I dakako da se i to našlo na meti fejsbučkog skalpela, iako je je dobar broj onih koji su osjetili potrebu komentirati prizeman nivo komunikacije na vrhu, svoj statuse počinjao rečenicom: »Sukob Milanović-Banožić ne pratim, ali iskaču naslovi…«
Takva su vremena, ili je takav neki nepisani kućni red na tim društvenim mrežama, da moraš dobro paziti čak i na »svoje« da se ne uvrijede ako skreneš s linije.
Pazi se da se dugo građen status i mjesto pod suncem ne kompromitira neopreznim priznanjem da se gdjekoji stih Tome Zdravkovića ipak zna i da ga se slušalo, a bome je i stvar neke mentalne higijene to da se ne upliće čovjek navijački u kavgu dvojice političara, tim više što je jedan tu izraziti favorit, a drugi tek rookie kojeg će lako preboljeti i njegova ekipa u kutu ringa.
Ali, u oba spomenuta slučaja i uz sve ograde oni koji su se oglasili barem su film gledali i sve o njemu po tisku čitali, i barem su gdjekoji Dnevnik odgledali u kojem je izvještaj rafalne paljbe na relaciji predsjednik-ministar.
A onda je došla tema o kojoj najstrastvenije pišu oni koji tekst što im je zapeo za oko, grlo ili što već, jedva da su pročitali. Bio im je dovoljan naslov.
Boro Dežulović napisao je kolumnu koja govori o Vukovaru. Naslov znate, ne treba ga ni spominjati, prvenstveno zato da se samo za naslov ne bi kritičari i opet tako jako zakačili. Napisao je
Dežulović tekst onako kako ih cijeli život piše, stilski sjajno, izravno, provokativno, zapravo taman tako da mu moraš na vještini i zavidan biti sve da ga i ne voliš. Napisao je tekst onako kako ga godinama piše, da izazove reakciju, jer tako bi to i trebalo biti da tekstovi izazovu reakciju, polemiku, ukažu na problem da se za njih čuje i da se problemi rješavaju.
Valja čitati
Tko je htio mogao je vidjeti ono oko čega zapravo i nema spora. Iz Vukovara se odlazi, iz Vukovara je otišlo pet tisuća ljudi, jer se u Vukovaru ne živi dobro, kako se mahom u Slavoniji ne živi dobro, makar se u Vukovar kunu svi i makar se u Vukovar ulažu milijuni kuna.
Silni trud svih mogućih državnih čelnika da se od grada napravi spomenik rezultirali su tim da se u spomeniku sve teže živi. Sve duple, troduple kolone, svi prijepori tko u njih smije a tko ne smije, sve deklarativno zaklinjanje na svetost nije gradu, koji jest simbol stradanja, donijelo to da bude i simbol dobre nam budućnosti.
Sumnjati da nekome paše da je ovako kako je, posve je opravdano. A šteta je to, jer Vukovar, Vukovarci, zaslužuju bolje. Vukovar i Vukovarci…. Tomo Vukovarac i njegova obitelj recimo, pokojni Tomo, ljudina izranjavanih prsiju koji je more volio koliko i Dunav, a ćakulu sa Starim u garaži kraj mula isto kao i divane na širokim šorovima.
Vukovar nisu svi ti junaci koji su krenuli razapinjati Dežulovića a da su tekst jedva pročitali. Vukovar je pokojni Tomo koji bi ga pročitao i dvaput ako treba, a onda o njemu raspravljao vjerujući da će rasprava donijeti dobro baš svakome.
Je li Dežulović mogao pisati isti tekst s odabirom nekih »mekših riječi«!? Teško, ne bi to onda bio on, a i ne bi se tekst dobacio daleko. Jesu li svi njegovi progonitelji mogli reagirati iole drugačije? Teško, jer ne znaju oni drugačije naviknuti skakati na sve što će ih isturiti na pet minuta u prvi plan.
Nešto je drugo tu, međutim problematično. Problematično je ono priopćenje Ministarstva branitelja, koje je zapravo stav kompletne Vlade, u kojem se između ostalog kaže »smeta li ga (autora op. a.) sloboda koju uživa zahvaljujući žrtvi Vukovara i cijele Hrvatske izborena u nametnutom nam ratu, sloboda koju obilato koristi i kad piše…
« Sloboda koju obilato koristi!? Može li se uopće sloboda koristiti ikako drugačije nego obilato i tko je taj koji će propisati koliko tko slobode smije koristiti!? Da smo posve razvijeno društvo, i oni koji su se zapjenili zbog teksta branili bi slobodu da se piše.
Ovako znamo da se sloboda ne smije obilati koristiti. I tu je problem, u tom što je pisanje, govorenje, promišljanje o Vukovaru i Domovinskom ratu, o braniteljima, o mali milijun tema postalo zona rizika i hod po tankom ledu gdje samo jedan »pogrešan« korak, pa da je i u najboljoj namjeri, za vrat dovlači hrpu »pravednika« spremnih da čovjeka razapnu jer dira u svetinje. A tako ne bi trebalo biti.
Na Facebooku i post u kojem je link na reportažu Dežulovića iz okupiranog Vukovara 1991. godine. Onaj koji je zalijepio reportažu kao osvrt na recentna zbivanja, samo je napisao: »Neću pisati što o tome mislim, svatko neke misli svoje, samo dijelim.« Valjalo bi tu reportažu pomno pročitati. Jednostavno bi valjalo čitati.
novilist
