Sergeju Jakiroviću bio je dovoljan jedan telefonski poziv iz Zagreba, pa da ostavi Rijeku, klub koji je do maloprije trenirao, neke ljude koji su u njega imali povjerenja i grad koji se, kao i svaki naš grad, previše ponosi svojim nogometnim klubom, i da pred odlučnu europsku utakmicu pređe u Dinamo. U krajevima u kojima se Jakirović rodio, reklo bi se da je bacio obraz pod noge. A dežurni cinik bi dodao kako se nada da će se Jakiroviću to isplatiti. Jer ljudi bi željeli vjerovati kako se bacanje obraza pod noge na kraju nikad ne isplati… Uglavnom, uprava Rijeke shvatila je da je ostala bez trenera kad je netko u upravi uključio radio u autu.
Ali nije novi trener Dinama naša današnja tema, nego nam je tema njegov prethodnik. Ili bolje, tema nam je um, nogometni, novinarski i pučki, koji je Igora Bišćana potjerao nakon utakmice u Ateni, koja je, ako smo zaboravili, završila tako što je Dinamo prvih devedeset minuta vodio 2:0, pa je u devedeset i drugoj primio prvi, a negdje u devedeset i devetoj ili stotoj minuti utakmice drugi gol, s kojim je ispao iz kvalifikacija za Ligu prvaka. Onaj tko je bez prevelikih navijačkih strasti, a s minimalnim znanjem o igri, gledao obje utakmice, zagrebačku i atensku, vidio je da je AEK u tri poluvremena bio jači i nadmoćniji, imao je barem peterostruko više prilika za gol, tako da su Dinamo spašavali sreća i silno nadahnuće golmana Livakovića. Branio je kao da mu je zadnje u životu. Onaj tko je bez prevelikih navijačkih strasti priznat će da su suci u obje utakmice prema Dinamu bili blagonakloni. Primjerice, Petkovićevo naskakivanje na glavu AEK-ova braniča, pri prvome atenskom golu, ne bi među dinamovcima i dinamovskim novinarima i bivšim hrvatskim sucima bilo dobro primljeno da je kojim slučajem AEK-ov napadač tako naskočio na glavu Dinamova braniča, gurajući ga desnom rukom pod vodu. Ali nije to tema današnje priče. Tema je nešto drugo.
S igračima koje ima na raspolaganju, koje nerado zamjenjuje, jer inzistira na čvrstini i stabilnosti prve jedanaestorice, Igor Bišćan je uspijevao parirati boljem od sebe. Njegov tim na igralištu djelovao je organiziranije i urednije. Pravili su manje tehničkih grešaka. Nijedan gol koji su primili nije bio izravna posljedica nesnalaženja i dezorganizacije Dinamovih igrača, dok je svaki od tri gola koje je primio AEK bio posljedica grešaka u obrani i organizaciji. Dinamo je odavao dojam slabijeg tima, koji mnogo duže igra zajedno, pa je uigraniji. AEK je bio relativno moćan tim, sastavljen od igrača koji se slabo poznaju i rijetko susreću. Tako to izgleda na televiziji, i tako to izgleda ako se nogomet gleda kao baletna priredba, s obaveznim figurama i rasporedima plesača na sceni. A za tu stvar najveće zasluge i odgovornost ima trener. Po onome što je mogao vidjeti gledatelj koji nije mučen prevelikim navijačkim strastima, Igor Bišćan je svoju ekipu pripremio mnogo odgovornije i ozbiljnije nego Matias Almeyda.
Da su dvije utakmice trajale samo sto i osamdeset minuta, ili da je, kao u davna doba, vremenu sata na kraju pridodavana samo po jedna ceremonijalna minuta, trener Dinama danas bi bio Igor Bišćan, a Sergej Jakirović bi sačuvao obraz. Ali nije ni o tome zapravo riječ. Ne bi se neopterećen gledatelj za stanje na Dinamovoj klupi previše interesirao ni da su modre bebe u Ateni pobijedile. O nečemu drugom je riječ. Naime, da je Dinama i u tih posljednjih, pridodanih desetak minuta pratila ona sreća koja ga je pratila u prethodnih sto i osamdeset, o Igoru Bišćanu bismo po nogometnim rubrikama hrvatskih novina čitali sve same hvalospjeve. Njegovo današnje neznanje bilo bi hvaljeno kao najviši stadij trenerske genijalnosti. Njegove bi najednom otkrivene mane redom bile hvaljene kao vrline. Opisi njegova karaktera i ponašanja ostali bi isti, ali bi ih opisivači na suprotan način konotirali. Pa bi ono što je danas glupo u tom slučaju bilo pametno, ono što je zlo bilo bi dobro, a ono što je dobro bilo bi zlo. “Najveći krivac za Dinamov poraz u Ateni”, kako ga se danas opisuje, bio bi genijalni strateg, čije bi zasluge najednom postale nemjerljive. Sve bi u dlaku ostalo isto, osim što bi sve najednom bilo obrnuto. Kao u nekoj igri, mnogo jednostavnijoj i glupljoj od nogometa.
Za razliku od nogometa, koji je doista samo igra, premda tu igru katkad igraju umjetnici, i premda se u njoj katkad ogledaju naše povijesti i životi, komentiranje igre, ili recimo pisanje o njoj, nikako ne bi smjelo biti igra. Nogometno novinarstvo, koje je u neka dobra doba u nas znalo biti zanimljivije i uzbudljivije od općeg novinarstva, podliježe pravilima koja se nikako i nikada ne mogu svesti na igru. Dok je u nogometu temeljno pitanje je li pao gol, ili nije pao gol, je li lopta cijelim obujmom prešla gol crtu, ili nije prešla, i tu, u toj igri, mogu postojati samo dvije mogućnosti, koje se međusobno isključuju, u pisanju o nogometu, kao i u pisanju o bilo čemu drugom, nikad, ali baš nikad, ne postoje samo dvije mogućnosti. I baš nikako ne može biti da o tome je li Bišćan dobar trener Dinama, ili Bišćan nije dobar trener Dinama, presuđuju okolnosti iz nadoknade vremena. Da u 92. minuti lopta nije došla do Arauja, da je negdje zastala, ili da se Araujo spetljao, kao što se dvaput prije toga spetljao, da je nekoliko minuta kasnije Ljubičić na drukčiji način upravljao svojim tijelom, u kretnji koja zapravo nije imala veze s igrom, pa da nije rukom zahvatio loptu, da je Garcia drukčije izveo jedanaesterac, ili da ga je Livaković drukčije obranio, pa da lopta nije tako savršeno sjela na Vidinu glavu, zar bi doista Bišćan mogao biti proglašavan tolikim genijem, kolikom ga danas proglašavaju neznalicom i budalom? I to uz pozivanje na iste argumente, uz iste opise Bišćanova karaktera i ponašanja? To je, gospodo moja, lakrdija od novinarstva! Ali i više od toga, to je ona dubinska dezinteresiranost za nogomet i za nogometnu igru. Netko vas je jednom davno rasporedio u nogometnu rubriku, valjda zato što ste dobro igrali lopte, ili zato što niste znali pisati, i sad to radite igrajući uloge klupskih glasnogovornika i eksperata za prepariranje javnosti. Sahranjujete Bišćana, onako kako ste ga prije nekoliko mjeseci uzdizali. Glupo, s užasnim deficitom imaginacije, nekako kukavički, inferiorno. Tako ćete sahranjivati i Jakirovića, nakon što i njega pregaze okolnosti koje jedva da imaju ikakve veze s igrom u kojoj sudjeluje. Samo je pitanje hoće li se to dogoditi za nekoliko tjedana ili za nekoliko mjeseci. Valjda nijedan trener u Hrvatskoj, osim Matjaža Keka iz Rijeke, i nedavno Gonzala Garcije iz Istre (koji vas ionako nije zanimao, jer Istra nije Dinamo ili Hajduk…), nije otišao ispraćen stručnom ekspertizom hrvatskih nogometnih novinara, prema kojoj je otpušten jer je idiot.
Zašto nogometni treneri tako često dobivaju otkaze ako nisu idioti? Zato što je i to dio igre. Ako skupina ljudi prestaje raditi ono zbog čega je okupljena na način na koji je to prethodno radila, ili na način na koji bismo željeli da ona to radi, tada mijenjamo njihovog predvoditelja, odgojitelja, dresera… Ta promjena će ih uznemiriti, i oni će biti agilniji nego što su prethodno bili. Svaki će magarac u prvo vrijeme na trenerskoj klupi biti efikasniji od smijenjenih Ćire Blaževića i Tomislava Ivića, naprosto zato što ga se ljudi boje. I zato što se pred njim pokušavaju nanovo izboriti za dominantnu ulogu unutar skupine. Eto, zato je Dinamo promijenio trenera nakon što je Bišćanu ponestalo sreće u posljednjih nekoliko minuta utakmice u Ateni. Samo odistinski veliki klubovi ne mijenjaju trenere. To im dugoročno pomaže. Vidjelo se to u eri Matjaža Keka na klupi Rijeke. Na kraju je moć te ekipe bila u kontinuitetu njezina vođe. Nogomet nije politika, niti nogometna igra ima ikakve veze s demokracijom. Nikakve štete od toga da se premijeri i ministri mijenjaju svaka tri mjeseca, kao što nikakve ozbiljne koristi nema od toga da se nogometni treneri mijenjaju svaka tri mjeseca.
Igor Bišćan nije mi simpatičan već četvrt stoljeća. Svoj odnos prema Liverpoolu zamrznuo sam dok je Bišćan igrao tamo. Ali on je s klupe Dinama otišao s još mnogo manje razloga nego što je na tu klupu došao. Ustvari, postoji samo jedan dobar razlog: da Sergej Jakirović učini ono što je učinio. Pa da vam onda netko tko vas voli u povjerenju kaže: nemojte u životu biti Jakirović! Nikakva slava, uspjeh i novci nisu toga vrijedni. Nije Jakirović podcijenio Rijeku, nego je podcijenio sebe.
