Josip Dabro, saborski zastupnik i glavni tajnik Domovinskog pokreta, zapjevao je pred uključenom kamerom mobitela poznati napjev o madridskoj grobnici “od zlata” u kojoj počiva “vođa svih Hrvata”, odnosno ustaški poglavnik Ante Pavelić, s namjerom da pusti snimku u javnost, pa da najobičnijim budalesanjem, jer za nešto pametnije nema kapaciteta, skrene pažnju na sebe i na važnost svoje političke uloge te da usput iz obijesti dovede u neugodnu poziciju predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, koji je na čelu vlade i većine u kojoj DP sudjeluje s tri ministra i s osam zastupnika u Saboru.
Nepunih mjesec dana poslije, jasno je da je rečena akcija rezultirala potpunim kontraefektom. Nakon što je Dario Hrebak, predsjednik HSLS-a i saborski zastupnik, zaprijetio da će njegova stranka napustiti vladajuću koaliciju ako u njoj ostane Dabro, što bi značilo gubitak dvije ruke u parlamentu, Plenković je koaliciju pojačao nezavisnim zastupnicima – Boškom Ban, koja je izabrana na listi SDP-a, i Darijem Zurovcem, gradonačelnikom Svete Nedelje, izabranim na koalicijskoj listi stranaka Fokus i Republika.
Time je eliminirana opasnost od pada saborske većine s minimalno potrebnih 76 glasova na 74, a potom se javio i Hrebak koji je na brzinu smislio izliku za odustajanje od ultimatuma upućenog HDZ-u i ostanak u vlasti.
“Kada smo vidjeli da je došlo do nove konstelacije vladajuće većine, pojačane novim članovima koji su bliži centrističkim opcijama, HSLS na to gleda drugačije”, rekao je šef HSLS-a prošli petak. “Vidljivo je da se vladajuća većina presložila i da taj proces traje i dalje. Josip Dabro više nije bitan da sudjeluje u procesima, niti narušava program Vlade Republike Hrvatske. Ovim preslagivanjem svi partneri bit će ravnopravni i možemo se vratiti programu Vlade RH. Ne bi bilo u redu od nas da u ovom trenutku idemo na izvanredne izbore.”
O Dabri više ne ovisi Plenkovićeva vlast. Čak i oni u DP-u koji sporije shvaćaju razumjeli se da je sasvim iščeznuo njihov unutarkoalicijski ucjenjivački potencijal. To se, između ostalog, lijepo vidjelo u izostanku bilo kakve reakcije DP-a na Plenkovićevo brzopotezno i rezolutno odbacivanje Dabrine ad hoc smišljene inicijative da se zakonom zabrani isticanje partizanskih simbola
Naravno da se ovdje radi o Hrebakovu prozirnom pokušaju vađenja, ali jedno je točno: Josip Dabro postao je nevažan u pogledu očuvanja HDZ-ove većine i Plenkovićeve vlasti, i to je sve što je dotični saborski zastupnik postigao puštanjem u optjecaj svog pjevačkog nastupa u nekoj slavonskoj avliji.
Zahvaljujući provladinu Jutarnjem listu, osim toga, šira javnost doznala je ono što se dosad znalo u užem krugu: Dabrina majka je Srpkinja iz okolice Odžaka u Bosanskoj Posavini. Također, činjenica da većina u Saboru sad ima 78 ruku Dabri neće biti od pomoći u predstojećim kaznenim i prekršajnim postupcima izazvanim pucanjem i pjevanjem.
Dabro je, ukratko, odsad samo DP-ov problem, s tim da su mu sad i unutar stranke bitno smanjene mogućnosti za proizvodnju štete. Hrebak je dakako prešutio da se i njemu, to jest HSLS-u, dogodilo isto što i Dabri: HDZ-ova većina u Saboru postojat će i s njima, i bez njih.
Lako je moguće da se Plenković neće zaustaviti na podršci 78 zastupnika. Prema glasovima koji kruže političkim kuloarima, ne bi bilo iznenađenje da se većini priključi i Darko Vuletić, novi predsjednik HSS-a, koji bi u saborskim klupama trebao zamijeniti Krešu Beljaka, a kad bi se baš potrudio, Plenković bi mogao na svoju stranu dovabiti još najmanje dva zastupnika liberalno-centrističke provenijencije.
No taj trud bit će, po svoj prilici, izlišan. Incidentni i djetinjasto prkosni Dabro više nije onaj o kome ovisi Plenkovićeva vlast, a čak i oni u Domovinskom pokretu koji sporije shvaćaju konačno su razumjeli da je sasvim iščeznuo njihov unutarkoalicijski ucjenjivački potencijal kojim su svojedobno raspolagali, barem teoretski raspolagali.
To se, između ostalog, lijepo vidjelo u izostanku bilo kakve reakcije DP-a na Plenkovićevo brzopotezno i rezolutno odbacivanje Dabrine ad hoc smišljene inicijative da se zakonom zabrani isticanje partizanskih simbola.
Da, oni će i dalje pokušavati osvojiti glasove na koketiranju s ustaštvom i na aktivnom prakticiranju protusrpstva, jer ne znaju dalje od toga, ali dobro će paziti da ne dovedu Plenkovića u situaciju da ih mora rascijepiti i degažirati iz većine dvojicu-trojicu previše svojeglavih.
Plenkoviću odgovara da ima uza se poslušni i nezahtjevni DP, jer mu je to svojevrsna legitimacija prema desnici i jer mu otvara veći manevarski prostor za balansiranje i prilagođavanje, s obzirom na to da se vladajuća većina podebljava isključivo zastupnicima koji dolaze iz liberalnog centra, koliko god ta politička pozicija bila maglovita.
Ivan Penava realno nema izbora nego da se uklopi u premijerova očekivanja, odnosno sve mimo toga izložilo bi DP riziku unutrašnjeg raskola ili riziku izvanrednih izbora, a na izborima se DP ne treba nadati ničem za njega dobrom.
“Građani su slušali naša predizborna obećanja, koja ću ja sada i ispuniti. Meni je najbitnije da isporučim projekte i ono što se u predizbornoj kampanji obećavalo, bez obzira na stranku. Pozivam na stabilnost i da se maknemo od ideoloških podjela”, obrazložila je Boška Ban svoje pristupanje vladajućoj koaliciji. Gospođa Ban, inače, napustila je SDP prije otprilike godinu dana, kad je ta stranka odlučila da je neće kandidirati za gradonačelnicu Čakovca.
Plenković je potpuno normalizirao “kupovinu” parlamentarnih zastupnika zarad očuvanja vlasti, u kakvom god to bilo neskladu s izbornom voljom glasača. Ta rabota nije zabranjena i svaki zastupnik u Saboru može raditi sa svojim mandatom što ga je volja, no to jest obesmišljavanje izbora i moralno srozavanje politike koje se prelilo na sve pore društva i života, s tendencijom potopa
Evo kako je glasilo prvo objašnjenje Darija Zurovca za pridruživanje Plenkovićevu kolu: “Valjda je logično da će vam se samo unutar većine neke stvari realizirati, kao što ste to mogli dosad vidjeti. To nije nešto što sam ja izabrao i to nije nešto što sam ja napravio u ovoj Hrvatskoj, sustav jednostavno tako funkcionira. Evo da vam kažem ovako, kada ste u oporbi, to vam je živa istina, vi dolazite u neko ministarstvo i čekate po sat vremena, primi vas onda neki od djelatnika i uvijek vam fali jedan papir. I tako. Naravno da to nije normalno, ali kako ćete vi to promijeniti ili se ugraditi ili biti korektiv ako niste u vlasti.”
Kao i gospođu Ban, Zurovca zanimaju samo konkretni lokalni projekti, kojih nema bez milosti državne vlasti. Plenković je odmah shvatio da ga je najnoviji pripadnik većine nenamjerno izudarao po cjevanicama, pa ga je javno opatrnuo i proglasio njegovu izjavu – gafom. Zurovec se potom stao posipati pepelom i tvrditi da realizacija projekata važnih za Svetu Nedelju (u tom kontekstu prije je spominjao prugu i druge infrastrukturne zahvate) nije razlog zbog kojeg se priklonio HDZ-u.
Što je onda razlog? Zurovec nema uvjerljiv odgovor na to pitanje, pa se odao onome što ovdje najbolje prolazi kad se dospije u argumentacijski škripac: prestao je, kaže, biti opozicionar zbog toga što se lijeva opozicija bavi samo Thompsonom i izmišlja ustašizaciju Hrvatske, a šuti se o pjevanju četničkih pjesama u Zagrebu te o protuhrvatskom i pljuvačkom djelovanju SDSS-a i drugih srpskih organizacija, pri čemu je jasno aludirao i na Novosti.
Samoproglašeni liberal otišao je HDZ-u nezadovoljan nepostojećim antihrvatstvom lijeve opozicije, s kojom inače nije bio povezan ni na koji način, ali ne nalazi ništa problematično u tome što se svrstao uz HDZ-ovce i DP-ovce koji stvarno ne zaziru od ozloglašavanja antifašizma i partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu te su se raspojasali u veličanju NDH i relativizaciji zločinačke teorije i prakse ustaškog režima!
Zurovec nije ništa objasnio, nego je prostački izvrijeđao inteligenciju građana uvjeren da se mudro dosjetio domoljubnog opravdanja za ostvarivanje svojih prizemnih političkih interesa. Procijenio je da mu je kombinacija s HDZ-om najlakši put do dugoročnijeg preživljavanja na višim političkim razinama. Navodno mu se sviđa zamisao da se uz HDZ-ovu podršku kandidira za župana Zagrebačke županije, no istu bi ambiciju mogli imati i neki visokopozicionirani HDZ-ovci kojima će Plenković teško moći spustiti rampu.
Spašavanje ili pojačavanje većine prebjezima iz drugih stranaka jedno je od glavnih obilježja vladavine Andreja Plenkovića, vladavine koja će za šest mjeseci napuniti deset godina. Svaki od tih ljudi, koji su okrenuli leđa volji svojih birača, bio je vođen privatnim motivima i interesima: ako ništa, nije im se išlo na nove izbore, odnosno u rizik gubitka redovnih primanja; ako ništa, nastojali su napakostiti dojučerašnjim stranačkim drugovima iz osobne povrijeđenosti, svejedno utemeljene ili neutemeljene.
I opravdanja za privatne kalkulacije svaki put su ista: radimo to u korist građana, s ciljem realizacije projekata, u interesu države, kome trebaju izbori u ovako turbulentnim vremenima. Promovirajući političku stabilnost u najvišu vrijednost, Plenković je potpuno normalizirao – ovakvu ili onakvu – “kupovinu” parlamentarnih zastupnika zarad očuvanja vlasti, u kakvom god to bilo neskladu s izbornom voljom glasača.
Ta rabota nije zabranjena i svaki zastupnik u Saboru može raditi sa svojim mandatom što ga je volja, no to jest obesmišljavanje izbora i moralno srozavanje politike koje se, ponajprije zaslugom Andreja Plenkovića, prelilo i stabilno se prelijeva na sve pore društva i života, s tendencijom potopa.
