Povezivanje građanskih prosvjeda izazvanih postojanjem gigantskog ilegalnog deponija opasnog otpada u Gospiću s građanskim prosvjedima u Srbiji nakon pada nadstrešnice i smrti šesnaestero ljudi u Novom Sadu, povezivanje u smislu navodno istog destruktivnog modela opozicijskog operiranja, definitivni je dokaz da je Andrej Plenković izgubio sposobnost racionalnog poimanja realnosti i da je ostao bez kakvog-takvog političkog refleksa koji ga je solidno služio u većem dijelu premijerskih godina.
“Taj rukopis vidljiv je iz svemira, a kako ga ne bismo vidjeli mi koji znamo s kim imamo posla”, rekao je predsjednik Vlade, što je bila potvrda da mu se usporedba s Novim Sadom i Srbijom nije omakla, već da ju je unaprijed smislio.
Nakon velikog subotnjeg prosvjeda u Zagrebu i HDZ-ova osjetnog pada u jednom od istraživanja političkih preferencija, ipak je donekle umirio i umio retoriku, no ne čini se da je promijenio generalni stav. I ne čini se da će biti zaboravljeno ono što je govorio tokom puna četiri tjedna prije prisilnog reteriranja.
Nekadašnji Plenković u ovoj bi situaciji odmah smijenio nadležnu ministricu i možda još ponekog, pa time otupio kritike i donekle ohladio gnjev građana; sadašnji Plenković minorizirao je sistemske razmjere problema i polemizirao sa zavjereničkim teorijama koje je sam izmislio, zadajući pritom teške udarce samome sebi. Hrvatsku vodi čovjek kojem više ne ide ni logično zaključivanje, a kamoli nešto više od toga.
Ogorčen zbog nedovoljne zahvalnosti naroda, bezidejan, politički paranoičan i energetski ispražnjen, premijer grogirano baulja ringom, ali ne odustaje od potrage za sukobom, odnosno nastavlja bježati od sagledavanja svoje odgovornosti i odgovornosti sustava kojem je na čelu.
Nedavno smo, još prije izbijanja gospićkog skandala, na ovim stranicama napisali da se Plenković, nekoć najjači ako ne i jedini adut HDZ-a, pretvorio u najslabiju kariku Vlade i vladajuće partije.
Ako ostavimo po strani i potencijalnu zdravstvenu ugroženost ljudi i nedvojbenu zatrovanost okoliša, Plenković-Ćorićeve intervencije, na koje se nadovezalo još korupcije i nemara, koštat će državu više stotina milijuna eura za sanaciju štete. To je više nego dovoljan razlog za ostavku premijera i pad vlade
Gospić je samo kulminacija premijerova razilaženja sa stvarnošću ove zemlje i očit znak da je došlo kraju njegovo uvjerenje da može što god hoće, to jest da može obijesno proizvoditi nacionalnu dramu oko svake riječi predsjednika Zorana Milanovića i opozicijskih čelnika, a uspješno dedramatizirati, relativizirati i napraviti netemom sve što mu ne ide u prilog.
On više nema odgovora mimo arogancije, podcjenjivanja suparnika i javnosti te ponavljanja stalno istih statističkih podataka o postignućima svoje vlasti. Umjesto argumenata, uporno poseže za mantrom da prosvjedi ne rješavaju ništa, da će vlast – kao i dosad – riješiti sve, dok protuhrvatski nastrojena opozicija ne radi ništa osim što, po uzoru na demonstrante u Srbiji, nastoji destabilizirati Vladu i parlamentarnu većinu, a iz Plenkovićeve perspektive to je najveći od svih zamislivih grijeha.
Što bi opozicija trebala činiti? Što opozicija, koja nema ni institucije ni državni proračun, može praktično učiniti da otpad nestane iz Gospića i da se saniraju onečišćenja?
Može samo inzistirati na odgovornosti Vlade i poduzimati politički pritisak da se problem napokon počne rješavati: samo to može i mora. Plenković, međutim, u tome isključivo vidi politikantstvo i parazitiranje na zabrinutosti građana, iz čega proizlazi da opoziciju smatra suvišnom.
Ako ćemo pravo, tako se i ponašao tokom više-manje svih deset proteklih godina: konstruirao je banalne izlike da bi zauzeo pozu uvrijeđenosti i dokinuo svaku mogućnost razgovora s neistomišljenicima u Saboru; slično se postavio i u odnosu s predsjednikom Milanovićem, s tim da se u tom slučaju ne obazire na Ustav koji ga obavezuje na suradnju s Pantovčakom u nekim segmentima vlasti.
Plenković kao da ne razumije, ili odbija razumjeti, da je gospićka ekološka drama potpuno drukčija vrsta političke krize nego što su bile pandemija Covida-19, potresi u Zagrebu i na Baniji, problemi s energentima zbog ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku, pa i slom Agrokora.
Te krize nije proizvela ovdašnja vlast; vlast je u tim situacijama mogla uvjerljivo uskočiti u spasiteljsku ulogu, koliko god da će se poslije ispostaviti da je nošenje s rečenim nedaćama bilo relativno neuspješno.
Gospić i drugi ilegalni deponiji uvoznog i domaćeg otpada širom Hrvatske u potpunosti su plod činjenja i nečinjenja aktualne vlasti. Plenkovićeva je vlada iz još neobjašnjenih razloga drastično deregulirala uvoz i odlaganje otpada 2019. i 2021., pa tako otvorila prostor kriminalu, a kriminalci su potom pronašli neophodne pomagače na nižim razinama državnog aparata.
Premijer sad svu krivnju svaljuje na kriminalce, ali istodobno najavljuje zakonsku reformu u području zbrinjavanja otpada, jer se sustav pokazao nefunkcionalnim, kao da on, zajedno s ministrom Tomislavom Ćorićem, nije bio taj koji je s predumišljajem napravio sustav nefunkcionalnim.
Ako ostavimo po strani i potencijalnu zdravstvenu ugroženost ljudi i nedvojbenu zatrovanost okoliša, Plenković-Ćorićeve intervencije, na koje se nadovezalo još korupcije i nemara, koštat će državu više stotina milijuna eura za sanaciju štete. To je više nego dovoljan razlog za ostavku premijera i pad vlade, no to se neće dogoditi.
Plenkoviću ostaje da se nada kako će sve biti zaboravljeno do parlamentarnih izbora za godinu i pol. Ovaj put, međutim, stvari su otišle toliko daleko i duboko da bi mu se nada, ipak, mogla izjaloviti.
