Za mene prijedlog da se predsjednik bira u Saboru nije dovoljno radikalan. Donedavno su kandidati licitirali time da predsjednik dobije što više ovlasti jer ne žele biti fikus. Jedan je tražio ovlasti kakve nisu imali ni konzuli u Rimu u slučaju rata; tražio je da bude vojskovođa, glavni sudac i zakonodavac. Nije, začudo, tražio biti kardinal i rektor sveučilišta.
Razmišljam o tome kako bi bilo da se predsjednik Hrvatske bira na javnom natječaju. Propisali bi se uvjeti. Tražilo radno iskustvo i propitivao uspjeh na prethodnim poslovima, formalna naobrazba, znanje jezika, opća kultura, po mogućnosti međunarodno iskustvo.
Natječaj pretpostavlja izvjesnu strogost u postupku. Gledaju se i provjeravaju potvrde, diplome i izjava o imovini, znanje jezika. Jedan dio postupka je razgovor s kandidatima. Izbornici bi pitali kandidata o njihovom znanju onako kako poslodavac razgovara s ”prištićima”, a ne onako kako im novinari postavljaju interesantna pitanja: kako vam se zove kućni ljubimac, jedete li tripice, koji hobi imate, koja vam je najdraža knjiga. Kao da se piše školski spomenar.
Treba postavljati pitanja o kreditnom rejtingu, što je 5G teologija, koje su prepreke ulaganjima, kakav stav imaju prema ilegalnog gradnji, regionalizaciji, migracijama, pravima žena. Treba nekoliko pitanja o etici i političkoj odgovornosti, pravosuđu.
Možda treba od kandidata tražiti da bez tjelohranitelja povremeno prošetaju gradom. I da obećaju da će bar jednom tjedno na posao dolaziti javim transportom ili biciklom. Da predsjednik dolazi autobusom na posao i da se to tražilo ranije, brže-bolje bi se iselilo s Pantovčaka. Ako prihvaćaju javni posao, ne mogu se ispričavati razlozima čuvanja privatnosti. Ako žele privatnost i izbjegavaju novinare, neka idu u lugare.
Ovo je Instagram kampanja. Nude se slike. Nema puno smislenog teksta, a kad se to vidi, uvidi se da su to pjevači i zabavljači. I državnicima je dopušteno pjevanje, ali njihova literatura nije kajdanka već Ustav.
Navedeni prijedlozi su prividno radikalni i mnogi koji su najavili kandidaturu takva pravila bi smatrati nepremostivim preprekom.
Oni imaju želju biti kandidati, ali znaju da nemaju kvalifikacija. Stvarna namjera ovog više ciničnog nego ironičnog prijedloga je pokazati kako je sadržaj i površan, kako je manipulativan skup prenemaganja koji zovemo predkampanja. Izori u Hrvatskoj pretvaraju se u predfašničke ceremonijale koji bi trebali ublažiti našu dosadu u kratkim i umornim jesenjim danima. Šanse se daju onima koji nas traju zabaviti, a ne onima koji nas trebaju voditi. Nije ovo izbor za najbolju dvorsku ludu.
Kandidati se vesele općenitim pitanjima o ovlastima predsjednika i misle da olako mogu obećati ono što je izvan njihovih prerogativa. Sjećam se s koliko je snage KGK obećavala da će sazivati Vladu. Lupiti šakom po stolu, a preseljenje u Visoku se nije odobrilo, pa služila u uredu.
Pomalo me hvata sumnja da kandidati ne znaju odgovore. Zapravo oni još i nisu kandidati – ignoriraju da im trebaju potpisi. Neće biti važna njihova odlučnost ni fizička atraktivnost, već 10.000 potpisa.
Uz dužno poštovanje prema onima koji žele biti kandidati za predsjednika, da bismo ih smatrali ozbiljnima, moraju se usredotočiti na zadatak. Nije da se igramo kandidata za Eurosong, Miss Hrvatske ili fotogeničnosti, Twitter ili Facebook gdje grozničava kampanja traje već mjesecima. To nisu ni jumbo plakati ni plaćeni oglasi. U prošlosti su o kampanji odlučivale novine, radio pa televizija, a danas društvene mreže. Više se i ne dolazi do sadržaja. Ne očekujte rasprave. Pada se na dizajnirani stav.
autograf
Razmišljam o tome kako bi bilo da se predsjednik Hrvatske bira na javnom natječaju. Propisali bi se uvjeti. Tražilo radno iskustvo i propitivao uspjeh na prethodnim poslovima, formalna naobrazba, znanje jezika, opća kultura, po mogućnosti međunarodno iskustvo.
Natječaj pretpostavlja izvjesnu strogost u postupku. Gledaju se i provjeravaju potvrde, diplome i izjava o imovini, znanje jezika. Jedan dio postupka je razgovor s kandidatima. Izbornici bi pitali kandidata o njihovom znanju onako kako poslodavac razgovara s ”prištićima”, a ne onako kako im novinari postavljaju interesantna pitanja: kako vam se zove kućni ljubimac, jedete li tripice, koji hobi imate, koja vam je najdraža knjiga. Kao da se piše školski spomenar.
Razmišljam o tome kako bi bilo da se predsjednik Hrvatske bira na javnom natječaju. Propisali bi se uvjeti. Tražilo radno iskustvo i propitivao uspjeh na prethodnim poslovima, formalna naobrazba, znanje jezika, opća kultura, po mogućnosti međunarodno iskustvo
Treba postavljati pitanja o kreditnom rejtingu, što je 5G teologija, koje su prepreke ulaganjima, kakav stav imaju prema ilegalnog gradnji, regionalizaciji, migracijama, pravima žena. Treba nekoliko pitanja o etici i političkoj odgovornosti, pravosuđu.
Možda treba od kandidata tražiti da bez tjelohranitelja povremeno prošetaju gradom. I da obećaju da će bar jednom tjedno na posao dolaziti javim transportom ili biciklom. Da predsjednik dolazi autobusom na posao i da se to tražilo ranije, brže-bolje bi se iselilo s Pantovčaka. Ako prihvaćaju javni posao, ne mogu se ispričavati razlozima čuvanja privatnosti. Ako žele privatnost i izbjegavaju novinare, neka idu u lugare.
Ovo je Instagram kampanja. Nude se slike. Nema puno smislenog teksta, a kad se to vidi, uvidi se da su to pjevači i zabavljači. I državnicima je dopušteno pjevanje, ali njihova literatura nije kajdanka već Ustav.
Navedeni prijedlozi su prividno radikalni i mnogi koji su najavili kandidaturu takva pravila bi smatrati nepremostivim preprekom.
Oni imaju želju biti kandidati, ali znaju da nemaju kvalifikacija. Stvarna namjera ovog više ciničnog nego ironičnog prijedloga je pokazati kako je sadržaj i površan, kako je manipulativan skup prenemaganja koji zovemo predkampanja. Izori u Hrvatskoj pretvaraju se u predfašničke ceremonijale koji bi trebali ublažiti našu dosadu u kratkim i umornim jesenjim danima. Šanse se daju onima koji nas traju zabaviti, a ne onima koji nas trebaju voditi. Nije ovo izbor za najbolju dvorsku ludu.
Treba postavljati pitanja o kreditnom rejtingu, što je 5G teologija, koje su prepreke ulaganjima, kakav stav imaju prema ilegalnog gradnji, regionalizaciji, migracijama, pravima žena. Treba nekoliko pitanja o etici i političkoj odgovornosti, pravosuđu
Kandidati se vesele općenitim pitanjima o ovlastima predsjednika i misle da olako mogu obećati ono što je izvan njihovih prerogativa. Sjećam se s koliko je snage KGK obećavala da će sazivati Vladu. Lupiti šakom po stolu, a preseljenje u Visoku se nije odobrilo, pa služila u uredu.
Pomalo me hvata sumnja da kandidati ne znaju odgovore. Zapravo oni još i nisu kandidati – ignoriraju da im trebaju potpisi. Neće biti važna njihova odlučnost ni fizička atraktivnost, već 10.000 potpisa.
Uz dužno poštovanje prema onima koji žele biti kandidati za predsjednika, da bismo ih smatrali ozbiljnima, moraju se usredotočiti na zadatak. Nije da se igramo kandidata za Eurosong, Miss Hrvatske ili fotogeničnosti, Twitter ili Facebook gdje grozničava kampanja traje već mjesecima. To nisu ni jumbo plakati ni plaćeni oglasi. U prošlosti su o kampanji odlučivale novine, radio pa televizija, a danas društvene mreže. Više se i ne dolazi do sadržaja. Ne očekujte rasprave. Pada se na dizajnirani stav.
autograf
