Erling Kagge, “norveški autor, izdavač i pustolov (kako stoji u njegovoj knjizi “Tišina u doba buke”) - 1993. pedeset je dana hodao preko Antarktike te je postao prvi čovjek koji je sam dosegnuo Južni pol.”

Doista, ako je toliko bio sam, možda je uspio shvatiti konačnu razliki između buke i tišine, te naposljetku, tišini dati dimenziju zvuka koja joj je potrebna kako bismo ju osjetili. U knjizi “Tišina u doba buke”, ovaj autor nepretenciozno, staloženo, kao da neprestano govori o svojevrsnoj djelomičnoj hibernaciji uma, protoku vremena koji se prestaje osjetiti uslijed mira kojeg toliko trebamo.

Knjiga preko Heideggera, Seneke, Witggensteina (...), dolazi, između ostalog, do pretpostavke kako je tišina luksuz, a pokušava nas čitatelje uvjeriti da odmicanje od sebe, procesom distrahiranja ne mora biti loše jer kako autor navodi, tada budemo svjesni vremena i dovoljno dugog života. Knjiga može biti shvaćena i kao niz lijepih fraza, ali, s obzirom na činjenicu da autor piše iskustveno o kvalitetnoj samoći kojom njegov život obiluje, zbog djelovanja konkretiziranoga u postupcima (pre)dugih šetnji i pustolovina u su-odnosu s prirodom, ne preostaje ništa drugo do povjerenja u istinitost njegovih tvrdnji.

Spominjući siromaštvo doživljaja, zanosi nas u pitanjima o jalovosti bitka gdje se zalažući za kontemplaciju čini isto što i Lenoir kada piše o tišini i meditaciji. Unutarnji život čovjeka, preopterećen bukom, možda je pod većim pristiskom bespotrebnih sila nego li kad je buka nametnuta izvana. Sami sebi stvarajući buku, zbog čega postoji toliki zazor od suvremenih tehnologija kojima smo skloni, ne možemo se koncentrirati na sebe najprije, a ako nismo u stanju slušati sebe, kako bismo mogli biti u stanju slušati druge? Zar ne?

Kagge navodi kako “riječi mogu pokvariti doživljaj”; dakle neophodna tišina treba postojati u svim odnosima da bismo razumijeli sve ono čemu su riječi nedostatne. Osobito je zanimljivo poglavlje gdje spominje pokus ili eksperiment psihologa Arthura Arona. Naime riječ je o o upitniku od 36 pitanja na koje je dvoje ljudi koji se ne poznaju trebalo odgovoriti, da bi iza toga sjedili četiri minute gledajući si u tišini u oči. Jedan pokusni par se vjenčao i pozvao sve zaposlenike laboratorija na vjenčanje. Dakle, u čemu je poanta?

Autor navodi na smisao tišine gdje odzvanjaju Witggensteinove riječi: “o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.”

Šutnja ili tišina nisu apstraktni pojmovi niti su pojmovi koji su vezani za ništavilo. Upravo suprotno, u šutnji i tišini se rađa i ljubav. Dvoje ljudi koji se vole ne trebaju pompozne riječi, ne trebaju velike razmjene dobara, dapače, ljubav je asketska disciplina koja svoju visinu doseže bez pravila ovozemaljskoga, običnoga, očekivanoga. Zato, da bismo ju spoznali, ondje pomaže tišina, mir ili pomirenost re-akcijom bez puno suvišnih riječi. Ako je meditacija povratak prirodi i sebi, onda se nužno taj povratak reflektira na one koje volimo ili koje ćemo voljeti. Jer osjetiti drugoga znači i šutjeti kada je to potrebno.

No, ova knjiga ne bavi se samo ljubavlju koja je samo jedna od mogućih poveznica s tišinom, bavi se prvenstveno i bukom koja onemogućuje prisutnost u svijetu i/li u modelu svijeta percipiranoga kao višedimenzionalnog. Ako svijet odista obiluje raznolikošću, a ta tvrdnja je točna, onda je potrebna šutnja ili tišina kao balans između iste te raznolikosti i vremena potrebnog kako bismo ju percipirali na valjan način. A što jest valjan način?

On je centralizirana percepcija elementarnih razlika između pojedinih stvari, pojava, ljudi...nakon puke recepcije kulturološki uvjetovane, one koju ne primjećujemo jer je samozvana, dakle, ona je tada određeni pogled (u) nekoga ili nešto, koncentrirani pogled, intenzivan po svojoj kakvoći. Ona je sada!

Jer primijetiti vlastito disanje, možemo tek onda kada smo staloženi, usredotočeni. A jesmo li? Možemo li biti?

Sjajan primjer koristi ovaj autor prisjećajući se performansa Marine Abramović koja je od 14. ožujka do 31.svibnja 2010. sjedila 736 sati u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA). Djelo je nazvano Umjetnica je prisutna.

Performans je pokazao krajnosti buke i tišine, kontemplacije i kaosa. Dakle, kaos je u nama najprije, jer tom riječju je ova umjetnica pokušala opisati stanje koje je doživjela. Erling Kagge nastoji ukazati prvenstveno na pogled u sebe i  oko sebe uz pomoć pogleda u vlastitost. Biti prisutan je vrlo važno. Odatle čitava priča o distrakciji. Želimo sve samo ne tišinu.

Etiika zvuka i glasa (etikom glasa se bavi i Mladen Dolar), upozoravaju na metafizičko svojstvo istoga. Zvuk i glas imaju moć preobrazbe. Zvuk i glas potiču, upozoravaju. Glas viče ili smiruje, zvuk ponekad najavljuje i kataklizmu...

Ako je tako, onda zvuk i glas posjeduju moći kojih smo nesvjesni i kojima se razbacujemo.

Ali, veliki narativi često počivaju i na onome neizrečenome, na onome što se čita između redaka. Isti je slučaj s glazbom koja je jedan govor zvuka. Kagge spominjući Cagea i njegovu skladbu 4’33’’ opominje nas da ovo opće mjesto gdje u glazbi počiva tišina, shvatimo puno doslovnije - i kao upozorenje na ono što tišina može prouzrokovati. Spominjući ovu kompoziciju kao da priziva i elementarni smisao glazbenoga minimalizma kod Arva Pärta. U njegovoj kompoziciji Silentium nema raskalašenosti, nema jezika, zvuk preplavljuje prostor i čini se kao da slušamo prirodu i osjećamo blizinu sakralnoga.

U svijetu buke, gdje su glasovi i zvukovi izgubili metafizičko etičko svojstvo, gdje riječi isplivavaju neprestano stvarajući bujice koje nas potapaju, ova glazba također upozorava na tišinu, preko minimalističkog pristupa ona nas podsjeća što u svijetu buke jest i sama glazba, koja je njezina uloga i može li nas upozoriti refleksivno se hrvajući sa stvarnošću što i sama glazba tišine može biti. Može biti ljepota.

Vratimo li se tišini, znat ćemo njezinu vrijednost, vrijednost svakoga zvuka, vrijednost zvuka misli, zvuka uzajamnosti, ljubavi, prijateljstva...ali znat ćemo da je preduvjet slušanja, pa i same glazbe - tišina.

Tišinu Kagge predstavlja kao lijek. Na nama je hoćemo li taj lijek prihvatiti ili nećemo.

U svakom slučaju, novoobnovljeni ili novorođeni možemo biti možda samo onda - kada prijateljujemo s tišinom i šutnju pretvorimo u privrženost i razumijevanje...ali teško je to, zar ne?