Premijer Andrej Plenković podnio je Saboru godišnje izvješće Vlade Republike Hrvatske u kojem je govorio o stanju države i nacije. To je njegovo deveto godišnje izvješće Saboru, a drugo otkako na čelu Vlade djeluje u društvu rigidne desnice. Tim smo povodom razgovarali s političkim analitičarom i bivšim saborskim zastupnikom Jaroslavom Pecnikom.
Kako ste doživjeli Plenkovićev izvještaj o stanju države i nacije u proteklih godinu dana? Odgovaraju li premijerove riječi stvarnom životu u Hrvatskoj?
Ironično ću reći da svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo. Plenković se može pohvaliti samo brojkama, a znamo da je statistika točnost netočnih podataka. Hrvatska nije nikakav raj na zemlji. Istina, kreditne agencije daju nam visoke rejtinge, ali premijer neće priznati koja je cijena tog hrvatskog plasmana.
Inflacija je među najvećima u Europi, na siromaštvo se više ne obaziremo, plaće se formalno povećavaju, ali stvarna kupovna moć stalno pada, ljudi sve teže i teže žive. Broj siromašnih u Hrvatskoj se povećava, ne samo među umirovljeničkom populacijom nego i u radno aktivnoj populaciji. Proteklih devet godina HDZ i Plenković mogli su učiniti mnogo, mnogo više za građane Hrvatske. Otkako smo dio Europske unije Hrvatska živi od povlaštenih financijskih sredstava iz europskih fondova, koja će prestati doticati za godinu i pol dana i što ćemo onda. Oni koji imaju, imat će još više, živjet će još bolje, a građani koji nemaju i dalje će biti u stalnoj zoni opasnosti: što ako se razbole, što ako izgube posao. Polovica stanovništva ne može servisirati svoje redovne račune.
U javnom zdravstvu za ultrazvuk se čeka dulje od šest mjeseci, u privatnom zdravstvu pregled se dobije odmah, sutra. I to država potencira. Sjetimo se da je svoj novi mandat Plenković započeo sramnim enormnim povećanjem plaća dužnosnicima, dok je najniže mirovine povećao za sitnih desetak eura. Nakon silnih pregovora umirovljenici su dobili samo tzv. 13. mirovinu, koja uopće nije mirovina nego crkavica. U Hrvatskoj dobro živi dio političkih i poslovnih elita povezanih s kriminalom i premreženih mafijom. Dobro žive i rentijeri, menadžeri, nove kibernetske generacije, a svi ostali zapravo grcaju u siromaštvu koje se sve više širi.
Sivilo u SDP-u
I opozicija se složila da je premijerovo izlaganje jedna fikcija, fotošopirana stvarnost. Premijer u svom govoru nije zaboravio spomenuti zaista jedan dio realnosti – da su mu hrvatski građani ponovno ukazali povjerenje i da je u prošloj godini od četiri političke utakmice izgubio samo jednu, i to onu najmanje bitnu za funkcioniranje države, predsjedničku.
U svakoj normalnoj državi nakon niza loših Plenkovićevih poteza građani bi ga kaznili na prvim sljedećim izborima, ali u Hrvatskoj se taj vid građanske reakcije neće desiti zato što je Plenković svojom politikom eutanazirao cijelo društvo. Sve je med i mlijeko; država, zna se tko je – to je premijer Plenković. On pušta krucijalne probleme da se kotrljaju, da se rješavaju sami po sebi.
U izvještaju nije zaboravio pobrojati izborne havarije opozicije, ali je potpuno ignorirao i amnestirao kriminal i korupciju koji su naša konstantna. Po medijskim slobodama sve više nalikujemo Srbiji. Začudo, preskočio je pohvaliti koncertni spektakl na Hipodromu pjevača, fana zločinačkog, ustaškog režima NDH, koji je postao paradigma nove domoljubne kulturne politike.
Osim školski navedenih statističkih pokazatelja hrvatskog gospodarskog napretka, premijer se saborskim zastupnicima više obraćao u ulozi predsjednika HDZ-a nego premijera, dijeleći sa saborske govornice packe opoziciji.
Plenkovićev izvještaj o stanju nacije bio je govor stranačkog dužnosnika, a ne predsjednika Vlade. Trampistički istup ukrašen populizmom i samohvalom. On tumači i vidi Hrvatsku po mjeri svog stranački ograničenog uma, a ne očima hrvatskih građana. Premijer u izvještaju o stanju nacije ne bi trebao voditi obračune sa svojim političkim oponentima jer je to krajnje nepristojno i nedopustivo u zrelom i civiliziranom društvu.
U jednom takvom društvu ne bi se moglo dogoditi da ne postoji predsjednik Vrhovnog suda, da ne postoji ravnatelj USKOK-a, da se Ustavni sud jedva skrpio, izabrali su predsjednika navrat-nanos, da premijer prijeti pučkoj pravobraniteljici. Ali takva postavka Plenkoviću najbolje odgovara.
Recimo, bivša potpredsjednica Vrhovnog suda Gordana Jalšovečki sada je v. d. predsjednica i sasvim korektno obavlja taj posao, pa eto, neka i dalje gura. Nemamo diplomate, pa Plenkoviću takva situacija također odgovara jer se na tim važnim pozicijama nalaze njemu bliska imena koja tu ne bi bila da dođe do dogovora s predsjednikom Zoranom Milanovićem.
Bivši HDZ-ov ministar Ivan Malenica, sada predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, rekao je da u Ustavnom sudu vladajuća stranka treba imati većinu. I zaista, Ustavni sud je postao političko tijelo, još jedna poluga garancije za HDZ-ov opstanak na vlasti.
Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković opet se našao u situaciji da vadi kestenje iz vatre za premijera Plenkovića i to je izveo krajnje nevješto prozivajući oporbu. Ako premijer pri predstavljanju svog izvješća u Saboru može održati govor kakav je održao, onda isto tako i saborski zastupnici mogu postaviti bilo kakva pitanja jer je to jednako legitimno kao i premijerov besmisleni govor.
Građani glasaju po već uhodanom šablonu: stereotipno za HDZ i iz očaja za SDP. HDZ ima sve mehanizme vlasti u svojim rukama, u svim je institucijama države i društva. Uvijek će sebi naći koalicijske partnere i to je ono što je pogubno za hrvatsku politiku
Kako ocjenjujete odnos hrvatske vlasti i opozicije na političkom terenu?
Politika nas je naučila da je sve oko nas korupcija, kriminal, populizam, nacionalizam, pojave na koje je hrvatsko društvo postalo imuno. I kad pomislimo da smo u nekoj od bezbrojnih i već bezimenih i zaboravljenih afera dotakli dno, otvori se neki novi tajni pretinac, hodnik, tunel, ponor. Kao da smo svi bačeni u kacu koja nema dna i bez glasa propadamo. Građani glasaju već po uhodanom šablonu: stereotipno za HDZ i iz očaja za SDP.
HDZ je inkorporiran u sve institucije države i društva, ima sve mehanizme vlasti u svojim rukama. Plenković je birokrat moći i pragmatički, populistički ga zanima samo kako se obraniti od mogućih napada iz vlastite stranke, jer jedino i isključivo unutar vlastite stranke ima pravu opoziciju. HDZ će uvijek naći sebi koalicijske partnere i to je ono što je pogubno za hrvatsku politiku. Još uvijek se nije razvila politička snaga koja bi obećavala.
Možemo! je pokazivalo takve obrise i još uvijek imaju šansu, ali moraju izaći iz okvira Zagreba, moraju pokazati da Hrvatska nije samo Zagreb. Također, ponašaju se kao sekta, lijeva skupina istomišljenika koja naprosto ne želi nikoga primiti u svoje redove. Nadaju se da će se razviti sami po sebi, ali uspjesi u politici se ne dešavaju inercijom, pogotovo ako ne postoji razvijena stranačka infrastruktura.
Smatrate li da je opozicija u nekom čudnom statusu defenzive, što joj po prirodi političkog djelovanja ne bi trebalo biti svojstveno?
Više ne postoji opozicija koja jasno iznosi stavove i projekte kojima bi osvojila vlast. Naša opozicija se boji preuzeti vlast. U europskim zemljama opozicije imaju vlade u sjeni, kao alternativu vladajućoj politici. Hrvatska opozicija nema svoju vladu u sjeni, naša opozicija samo reagira na događaje, čak ih ne provocira, a kamoli da sama nameće određene teme. Po najnovijim rejtinzima stranaka, SDP začudo dobro stoji, drži se s 22 posto podrške, ali taj rejting je zapravo jedna velika laža i paralaža jer SDP može samo naniže. Nekada su imali najjaču intelektualnu dimenziju u svom rukovodstvu, bili su akademski najjači, ali to odavno ne stanuje u SDP-u, već vlada sivilo.
Unaprijed izgubljeni opozivi
SDP je krenuo s kampanjom domoljublje.hr. Je li to njihov put u politički centar ili u ideološki bezdan?
SDP pokušava socijaldemokratsku politiku malo nacionalizirati. Naravno da moraju voditi računa o nacionalnoj dimenziji, što karakterizira jednu zajednicu, ali je činjenica da domoljublje.hr ne može biti vodeći slogan socijaldemokratske partije, i to je naprosto komično. Kao prvo, tom kampanjom SDP imitira predsjednika Zorana Milanovića koji je ostvario rekordan uspjeh na predsjedničkim izborima, ali i sam Milanović je nakon proglašenja pobjede ustvrdio da je to bila pobjeda samo u tom političkom trenutku i da bi se teško mogla ponoviti.
U SDP-u su vidjeli da je to Milanovićevo skretanje udesno uspjelo, ali Milanović ima karizmu; u SDP-u nema osoba s karizmom. Samo Milanoviću uspijeva biti čas suverenist, čas socijaldemokrat, pa onda malo liberal. Samo Milanović zadržava to “pravo” da može “pomilovati” Branimira Glavaša, podijeliti odlikovanja zločincima iz HVO-a, a zatim na inauguraciju pozvati malu Filipinku i stogodišnju partizanku iz Splita i doživjeti ovacije.
Siniša Hajdaš Dončić će totalno devalvirati i uništiti socijaldemokratsku ideju, odbaciti od sebe i ono malo preostalih lijevih birača koji izlaze na izbore i koji bi se trebali sljedeći put pomiriti sa SDP-ovim liberalnim, nacionalističkim idejama
Koje će biti posljedice tog SDP-ovog skretanja?
Siniša Hajdaš Dončić će totalno devalvirati i uništiti socijaldemokratsku ideju, odbaciti od sebe i ono malo preostalih lijevih birača koji izlaze na izbore i koji bi se trebali sljedeći put pomiriti sa SDP-ovim liberalnim, nacionalističkim idejama, koje ne odgovaraju habitusu lijevog birača. Hrvatski političari lijevo-liberalne orijentacije nikako da shvate da su lijevi birači mnogo zahtjevniji, mnogo ih je teže motivirati za izlazak od istrenirane HDZ-ove i još desnije biračke baze.
Birač ljevice traži pozitivan rezultat, a kod nas takvog rezultata već dugo nema. Osim što svoje prirodne birače SDP svaki put šokira, oni ništa ne poduzimaju da motiviraju mlade generacije. SDP se još uvijek obraća starijoj populaciji koja ili odlazi biološkim putem ili je nakon radnog vijeka više nije briga za ovakvu izlizanu hrvatsku politiku. Nove birače na novom političkom polu neće uspjeti dobiti jer su tu karte davno podijeljene i čvrsto ih kontrolira HDZ.
Zašto lijevo-liberalna opozicija ne poentira na brojnim otvorenim društvenim pitanjima i socioekonomskim problemima, već puštaju da se izgube u praznom političkom prostoru?
Dugogodišnje uspavano obitavanje SDP-a u opoziciji, ali ipak sa statusom druge političke stranke, njihovoj nomenklaturi apsolutno odgovara. SDP vodi nojevu politiku zabijanja glave u pijesak. Nakon burne izborne godine u Hrvatskoj su sljedeće tri godine mira i zatišja, bez političkih nadmetanja, tijekom kojih će se SDP još više izgubiti u političkom vakuumu.
Vjerujem da će se zadržati do 20 posto podrške, predstavljajući pogon koji održava sam sebe na životu samo za određene povlaštene sinekure, sigurna mjesta u Saboru, u upravnim vijećima, odborima. Dosadašnja opozicijska praksa traženja opoziva određenih ministara pa i samog premijera je, nažalost, vrh političke moći SDP-a, ali i unaprijed izgubljena akcija bez ikakvog društvenog i političkog odjeka.
Dodatnu zabunu SDP-ovci su unijeli puštanjem glasa u javnost da de facto podržavaju Plenkovićevu postojeću formulaciju o dvostrukoj konotaciji ustaškog pozdrava. Kad su shvatili da su se opet zaletjeli glavom u zid i napravili potpuni kaos, ponovno su loše marketinški, ali i politički odradili povlačenje na jedini ideološki ispravan teren – da je ustaški pozdrav samo ustaški i nikako drugačije. Međutim, taj kaos će ostati, glasači ljevice pamte lutajuće poteze političkih elita, a pogotovo kad su u pitanju osjetljive teme kao što je to definiranje statusa ustaškog pozdrava.
