A, ne, nije to što ste pomislili, nego je detalj života, trenutak straha u jednom jedincatom slovu, ženina nesigurnost u tome gdje se uopće nalazi, živi li svoj prošli ili je to ipak sadašnji život, pred kim progovara, svi oko nje njoj su nepoznati, ponedjeljak je, sedmi decembar, doba za kapu, šal, rukavice, pridodana maska, i žene nema, samo ona zna da postoji, bila je maloprije pred špiglom u predsoblju, nije mogla nestati izlaskom na ulicu, prvoj osobi koju sreće, onako kako je običaj u varošicama, u sokacima, ispred dvorišta, kazuje kud je krenula – idem po p … pa se kapa strese, rukavica pade sa jedne ruke, ma idem po m … zimska oprema opet na svome mjestu, žena hvata strojevi korak s okruženjem, u drugom zakoraku ipak priznaje – idem u p. m., a ne ide, nego krenula u banku po p … penziju, pa kao i početkom svakog mjeseca, godinama, ponavlja gradivo – idem po m … mirovinu, treba na šalteru znati reći pravilno, moglo bi se dogoditi da i ne dobije ono po što je došla ako ne zna što je to, stupa uličicom, ponavlja: mirovina, mirovina, mirovina … ponekad izleti poluglasna riječ, obraduje se onda, kao da je već na ograđenom šalteru, nije se zabunila, bila je jednom u zoološkom.
7. 12. 2020.
(Danas, 20. lipnja/juna 2022. uz tekst Ive Goldsteina objavljen u Globusu pod naslovom: Jesmo li u strahu od srbizama zaboravili na hrvatski)
