Kada govorimo o Nolanovom Odiseju, a bez općih mjesta o iznevjeravanju tzv. Homerovog izvornika (što je opet predaja po sebi), možda nije loše uključiti u predodžbu o protagonisti filma koncept heroja i to imajući u vidu onoga što ga Elijade naziva “herojem prosvjetiteljem” u “vremenu koje se pomlađuje tako što se iznova stvara”. Ta cikličnost ili obnavljanje vremena upravo je direktna aluzija na kraj filma nakon Odisejevih lutanja i svih silnih peripetija kroz koje je prolazio. Grci su poznavali upravo taj mit o vječnom vraćanju gdje je to osnovni kozmički ritam svojstven razaranjem i ponovnim stvaranjem. Patetičan kraj filma “Odiseja” upravo i jest to - potpuno predanje vjerovanju kako se prirodan ciklus nastavlja i kako će, kako Odisej ondje kaže: “naše greške biti zaboravljene”. No, postavlja se pitanje koje su to greške koje trebaju biti zaboravljene a one pak, trebaju voditi rasvjetljavanju heroja prosvjetitelja čija funkcija jest paradigmatska, ili osnov za konkretan modus prema kojemu niječemo ili potvrđujemo, vrednujemo vlastiti život i vlastite postupke? Odisej iz filma bira izgnanstvo kako bi i tim postupkom odao počast vojnicima koji su poginuli da bi se on sam vratio na Itaku i bio slavljen. Jedna nevjerojatno vjerodostojna figura heroja tu je vidljiva kao uskrsenje ideje o modernom heroju suvremenoga doba.
Taj model heroja prolazeći kroz faze preobrazbe upravo dolazeći do svojstva heroja mora proći i kroz sve suprotstavljene zahtjeve ili želje većine. Odisej upravo to i čini: zauvijek prekrši Zeusove zakone, iznevjerava moralne zakone kroz proces relativizacije bunta ili pobune, služeći se hrabrošću i mudrošću zapravo iznevjeri moralni zakon koji je postojao, i zaključivši kako “izgubljeni životi govore sve”, transponira smisao vlastitog života u smisao narativa koji ga oblikuje. On je savršena figura gdje karakter oblikuje cjelovitu ličnost kako bismo danas mogli raspravljati o smislenosti njegovih postupaka. On je pobunjeni čovjek ali i čovjek kojeg pratiteljica Atena oblikuje kroz spektar mudrih odluka na razmeđi istina i laži. Jedan od tih dokaza je susret sa Scilom i Haribdom gdje je očito navođenje vojnika da učine upravo ono što on želi, prolazeći kroz tjesnac, a da zapravo pomisle kako je odluka njihova.
On je “čovjek koji mora kontrolirati sudbinu”, što izgleda paradoksalno ako se sjetimo mudrosti iz druguh izvora prema kojima je “sudbinu nemoguće izbjeći”. Sudbina u ovome slučaju samo je naizgled kontrolirana jer sve što Tiresija kaže, to se i dogodi, sva upozorenja, svi postupci, pod kontrolom su bogova.
Svet među ljudima je moral. Kada se iznevjeri moral, u ovome slučaju povjerenje je narušeno varkom uz pomoć Odiseja i Trojanskog konja, narušava se red i poredak stvari koje su očekivane na zemlji a pod vodstvom bogova koji ionako sve kontroliraju.
Dakle, prirodan tok “stvari” je narušen i Trojanski rat je okončan prijevarom. Odisej je toga svjestan što znači da prosvjetljenost lika očekivano dovodi do unutarnje katarze koja je rezultat njegova promatranja svijeta čijem je narušavanju pridonio tako što je disharmoniju dodatno podupro neposlušnošću i samovoljom. Nije on jedini lik koji je tako postupao. Sjećamo li se ostalih likova iz grčke mitologije (Edip, Sizif, Prometej, etc.), moglo bi nam biti jasno kako sve te kozmičke borbe potiču na ista razmišljanja o hrabrosti, buntu, nemirenju sa određenošću i podređenošću bogovima i božjoj pravdi. Platon kome dugujemo za filozofiju puno jer je platonizmom sažeo umno i osjetilno kritiziravši sve pa i Homera, što je shvatljivo ako polazimo od činjenice kako je upravo Platon komentirajući čovjeka i njegovu dušu, urušio je čitav koncept svijeta i vjerovanja koje je postojalo do tada. Kada Platon izriče težnju za nematerijalnim i vječnim, on zapravo, ako ćemo se referirati na njega, Odiseju daruje dimenziju koju joj je dao Nolan - lik čovjeka heroja prosvjetitelja koji ne može postići sreću u materijalnim stvarima i prolaznim stvarima. Zato je epizoda u filmu s Kalipso vrlo važna kao podsjetnik na dimenziju života koja ne može potrajati vječno niti može donijeti Odisejevo iskupljenje. “Materija i memorija određuju suštinu iskustva u trajanju” piše Walter Benjamin, zato Odisej razumije koje su konzekvence njegovih postupaka. Kalipso ga zadržava sedam godina kada se on ne može u potpunosti sjetiti što je učinio, no kada se napokon sjeti, omaterijalizira u memoriji sve ono što se dogodilo, pokušava vraćajući se kući, jednu cjelinu koja definira osobitnost njegove sudbine, doći do univerzalnosti koje je sam svjestan zbog mudrosti koja mu je dana. Inzistiranje na njegovoj psihologizaciji je važno jer isto tako ne odudarajući osobitosti vremena u kojemu živimo, rasvjetljava vezu između odluka i posljedica gdje rezultati postupaka rađaju traumu i razočarenje. Platon je smatrao da je pathe (što bi značilo doživljaj ili patnja) oznaka za poremećaje u našim dušama. Upravo ta problematizacija je u filmu u fokusu. Postavlja se pitanje, koji je smisao svega što Odisej prolazi jer on ni sam ne zna cilj lutanja osim povratka u Itaku kada je već star i prepun ratnih iskustava. Zaokruživanje cjeline zato se čini logičnim, opet u suvremenom pogledu na obitelj - on se vraća ženi Penelopi koja ga je čekala, vraća se sinu Telemahu; što znači kako je nesklad rata, doveden do apsurda i stradanja, zaokružio sudbinsku cjelinu heroja prosvjetitelja sa završnim stajalištem. Dakle cilj ratovanja i lutanja ne postoji ako ne postoji centralno mjesto gdje nije potrebna božanska intervencija a to je u ovome slučaju obitelj - opet osjećaji, emocije ispunjenja i cjelovitosti u interakciji. Romantizacija se čini neminovnom jer kulminacija modernog, postpostmodernog vremena u naročitom smislu evolucije čovječanstva ne donosi puno, što se može dovesti i u vezu s Žižekovom analizom ovoga filma. Hiperbolični svijet zahtjeva koheziju kako ne bi bilo nepodudarnosti a ona se nalazi na samome početku, ondje gdje postoji prirodna zakonitost morala, pravednosti, mira i suglasja svih tih elemenata. Penelopa zato nije patrijarhalan tip žene, ona je ona koja želi čekati jer tako osjeća a osjeća jer njezinom umu i razumu prevladava vjerovanje u logos. Možda baš zato kao jedini lik božanstva vidimo Atenu koja je mudrost. Jer, iako vodi Odiseja, ona isto označava ono što se vremenom mijenja a to je evolucijski napredak ličnosti, neminovnost patnje, razaranja, ljudske srdžbe, varanja, grižnje savijesti = unutarnja katarza kojoj svjedočimo kao promatrači vlastitog života. Bez logosa nema napretka. Logos se prožima u svemu. Moralni zakon je logos. To je ono na čemu Nolan inzistira ali i ono zbog čega je lik Odiseja uvijek zanimljiv, neovisno o interpretacijama koje više-manje uvijek mogu odudarati od epa.
