Ako ne volimo svoj život za svoj vlastiti račun i preko drugog,

 uzaludno je tražiti bilo kakav način da se on opravda.

Simone de Beauvoir

Rorty na jednome mjestu problematizira relativizam dobrote i istine. Uistinu, slijedeći zdrav razum mogli bismo se zapitati gdje je granica dobrote i što je istina, kako doći do dobrote i istine ne prijekim putem, nego istinski relevantnim koji nas dovodi do krajnjih granica razumijevanja ljudske prirode, prirodnoga, bilo ono onakvo kako nam odgovara ili pak u potpunosti neodgovarajuće, ali razumljivo ako u obzir uzmemo okolnosti secirajući ih i smiještajući u što objektivniju sliku o svijetu. Relativizaciji skloni, ulazimo u nepregledne pejzaže proturječja jer postupci nisu krinka već stvarno stanje stvari ovisno o nizu baznih konstelacija. Idemo li kritici društva, moramo krenuti od vlastite sebičnosti i zalaganja za nju kojoj često prilazimo eufemistički da bismo se obranili od vlastite samokritičnosti.  Designacija vlastite važnosti, ili važnosti isključive osobnosti nije nam strana jer sebe volimo stavljati na prvo mjesto a to prvo mjesto podložno je relativizaciji djelovanja i mišljenja. Selektivno pamtiti vlastite pogreške u stanju smo kada amnezija postane prejaka da bismo ušli u koncept moraliziranja gdje nećemo služiti kao izuzetak. Dakle, opravdavajući vlastite postupke nužnošću zapravo dajemo si značaj kojeg možda nismo zaslužili. Kada predstavljajući moralnu vertikalu, polazimo od pojma bezgrešnosti, nismo samo egoistični, nego i zli.

Filozofija altruizma udara na one naše propuste a postoji odvajkada. Danas, čini se puno glasnijom pa čak i s puno više gotovo atletskih pojmovnih disciplina strijelja pogrešne fikcije i/li fiksne ideje o neporočnosti individua ili kolektiva.

Ako ćemo krenuti od kršćanskih pretpostavki i postavki o praštanju i bezrezervnoj volji za ljubavlju neprijatelja, onih koji nas mrze i preziru, lako ćemo doći do sumraka jedne ideje koja je čovječna, plemenita i dobra. Istina je pak, drugačija, jer rijetko tko će se složiti da je bio u stanju ljubiti neprijatelja, zvati ga bratom i praštati.

Nemjerljiva snaga Bratske opomene (Mt, 18, 15): “Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu.” - nije samo opomena i ukazivanje na otpor ljudskoj grešnosti ili pogrešnim postupcima, nego se odražava i na praštanje i nesebičnost. To je moguće kada se izlažemo ranjivosti, kada se ne odupiremo mogućim pogreškama, kada razumijemo da smo ih i sami skloni činiti.  Možemo li reći da ljubimo brata/bližnjega kao sebe samoga?

 Teško je živjeti prema pravilima ljubavi zarad drugih, zar ne? Pitamo li se gdje sam onda ja? Zar sam nevažan/nevažna? Je li moj život samo postojeći u sinkraziji s drugima ili mogu biti sam za sebe? Vrijedim li uopće kao jedinka?

Nitko ne bi trebao osporavati značenje pojedinačne sudbine i života, pojedinačnog “slučaja” koji se riješava od rođenja do smrti.

Doslovnost kojoj budemo bliski jednaka je onoj za koju se zalažemo kada smo samo mi u fokusu - ono moje ja/jastvo. Zato je riječ o dvije krajnosti gdje se čini gotovo nemogućim pronaći najsretniji put a bez konstantnog posezanja za relativističkim postavkama. Ipak jasno je, treba voljeti, treba praštati, a prije svega, trebalo bi imati razumijevanja, ne koristiti druge kako bismo došli do cilja pod svaku cijenu, a pogotovo ne na način osude i ponižavanja druge osobe.

Još jedan sjajan primjer iz Biblije, Novoga zavjeta, nalazi se u primjeru preljubnice koju je svjetina - farizeji i pismoznanci  željela kamenovati a Isus odgovara: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen”.

I tako dolazimo do ključne filozofije koja često biva iznevjerena. Nismo li mi oni koji želimo osuditi, nismo li mi koji volimo sebe zaštititi preko drugih;  nismo li mi ona rulja koja upire prstom u nekoga kada sebe poželi smjestiti na mjesto moralno vrijedne osobe?

Da. Nažalost, često je odgovor potvrdan. A o tim postupcima i njihovom razvoju možemo saznati i preko značajnih književnih djela koja baš zbog poruka ostaju trajno zabilježena ne samo u povijesti književnosti nego i u snažnim porukama  koje ostavljaju u nasljeđe čovječanstvu.

Jedan od značajnih autora je svakako i Guy de Maupassant koji je veliki pripovjedač, sjajan novelist. Učio se “zanatu” uz pomoć,  Flauberta i Turgenjeva ali, kritičari navode kako je približivši se naturalizmu ipak odlučio ići vlastitim smjerom pripovijedanja. Taj smjer njegova pripovijedanja kreće se putanjom ciničkog i ironijskog primicanja ljudima/karakterima/likovima čiji životi izgledaju bezvrijedni utoliko ukoliko odstupaju od etičkih normi civiliziranog čovjeka, zbog čega iste osobe ili likovi izgledaju kao ljušture ljudskog bića, onoga nečega što ostaje nakon što si sami oduzmu ljudskost. Civilizacija europskoga kontinetna počiva i na kršćanskim temeljima što je uvijek interesantna činjenica dok je ta lascivna disonantna melodija ona koju pjevuše s vrha društvene hijerarhije najviše. Zar ne?

Zanimljivo je da je godine 1863., nakon razvoda roditelja, ovaj pisac pohađao školu u Yvetotu i njegovi biografi navode i kako je ista škola bila pod vodstvom klera, a sam pisac bratiću jednom prilikom pismom objašnjava kako ondje vlada hipokrizija, popovi, tjeskoba, stoga, možemo zaključiti kako je baš on, osjetljiv na ljudsku ograničenost, već tada dobio podlogu za pisanje u duhu mladog i itekako vještog pisca, kojemu će i ubuduće svako iskustvo donijeti novu ideju, snažnu potrebu za ukazivanjem na propuste ravnodušnosti i uskogrudnosti. Ovaj biografski podatatak koresponirajući s uvodom ovoga eseja najbolje se vidi i čita u noveli Dunda (Boule de Suif), koja se označava kao novela karaktera. Povijesni kontekst je vezan za francusko-pruski rat gdje je i sam pisac sudjelovao. I koliko god je sam Maupassant bio ogorčen ratom i ratnim zbivanjima toliko, je u noveli Dunda uspio pojasniti kako raslojavanje, moralna deformacija likova, dolazi iznutra - unutar francuskog podijeljenog društva sklonog “kamenovanju” i/li osuđivanju osoba koje su svedene samo na osobe lakog morala, a zapravo sklupčane u priprostu jednostavnost preživljavanja. Dunda je njegova prva objavljena novela nakon zbirke pjesama objavljene 1880. Otvorivši mu vrata kruga profesionalnih pisaca, stvorila je od njega sjajnoga pisca i tragača za istinom. Hipokrizija istaknuta u Dundi zaokružena je vještim pripovjedačkim stilom zbog čega izostaje moralna dvojba čitatelja i paradoksalno i vrlo kršćanski, u odnosu na samu ideju praštanja, širokogrudnosti, visokog stupnja tolerancije, ljubavi i težnje istini; zato, on/čitatelj prepuštajući se potpuno povjerenju pripovjedača dolazi s njime na istu ravan - gnušanje nad svijetom koji osuđuje, iskorištava, gazi pred sobom pojedinca samo da bi došao do cilja. I dok s jedne strane postoji iznevjeravanje ideala moralnog čina i činjenja jezikom, riječju, navođenjem, s druge strane postoji potlačenost protagonistice Dunde čija je jedina mana što se povinuje volji hrpe nepoznatih ljudi. Naime, Dunda, žena, prostitutka (koja se ne buni kada ju samo takvom i smatraju), ovdje je lik koji je iskorišten višestruko i čija naivnost snažno djeluje na čitatelja. Sirova interpretacija ljudskih odnosa dovedena je do krajnosti uz pomoć nagona za preživljavanjem.  Oni koji su ju osudili ignoriranjem na kraju novele, koji ju nisu niti ponudili hranom i pićem iako su prvotno sve njezino pojeli i popili iskoristili su je dva puta kao medij kojim hrane nagone za preživljavanjem - za hranom i slobodom, a pri tom griješeći ruše sve ideale kršćanskog i duboko moralnog ponašanja u odnosu na drugoga čovjeka.

Osobito je zanimljivo što je Maupassant u narativ uveo klasno društvo od grofa, trgovca, žena suputnica do časnih sestara i Dunde. Dunda se nalazi s jedne strane kao zaseban djelatni lik koji i naslovom i čitavim narativnim vezom najčasniji od svih likova jer iskrenošću i jednostavnošću osvaja čitatelja i pridobiva ga na svoju stranu. Nije riječ o dvostrukoj moralnosti nego o razumijevanju dubljeg značenja kojeg njezini postupci nose. Dunda ne glumi, ne osvaja lakim igrama emocionalnih ucjena već smjelošću i lakovjernošću u isti mah. Dunda je ta koja vjeruje ljudima, ona je ta koja nasjeda na priču čak i časnih sestara koje igraju istu igru laži i podvale ali na drugačiji, perfidniji način brinući isključivo o sebi.

Novela završava Dundinim jecajem i plačem.

Zbog kvarnosti društva, njegovih lakih osuda pojedinaca koji su iz određenih razloga niže rangirani, zbog nečega drugačiji, čiji senzibilitet nitko ne propituje i čija etiketa je toliko jaka da ih tjera na ponavljanje postupaka jer im isto društvo ne pruža drugu priliku, Dunda je osuđena. Dunda koja se u jednom trenutku sjeća vlasitog djeteta i iskreno progovara o sebi.

Dundina idealizacija društva u kojemu se našla bez zaštite unutar egoizma proizvela je nedostatak empatije i surov način kojim se pojedinci obračunavaju sa slabijima i nezaštićenijima od sebe.

Maupassant je osjetio kako društvo grize nedostatak morala iznutra, od onih koji nisu u lošoj društvenoj poziciji i koji žele ostati zaštićeni prijevarom. Dapače, koristoljubivost, licemjerje su okosnica društvene labilnosti (jedan od uglednika je čak ukrao i karte, autor to usputno spominje a mi se možemo pitati zašto?!). Začetak takvoga ponašanja dolazi iz trulog društvenog koncepta gdje je iznevjerena svaka mogućnost napretka ako već postoje predrasude, unaprijed stvorene i opipljive razlike između bogatih i siromašnih, moralnih i amoralnih uz pripravnu dozu zloće koja čeka na upotrebu.

Ovaj lakonski Maupassantov tekst sažeo je čitavu priču o ljudskom farizejstvu koje je daleko od kršćanske doktrine. Podsjećanje na moralni ekshibicionizam kod Maupassanta živi je dokaz kako se malo toga mijenja ako konstantno odustajemo jedni od drugih, pa čak i kada su formalne granice među klasama/pojedincima vrlo labilne. Biti moralan sigurno ne znači razbacivati se kamenjem da bismo sebe sačuvali. Tko su ljudi koji trebaju i trebaju li uopće odvajati dostojne od nedostojnih? Eksploatacija slabijih danas je također vidljiva. Zato je Maupassant aktualniji više no ikad. Jer oni koji trebaju, ogrezli u zlu, a u pokušaju da ono bude neprimjetno, ne pitaju se: tko sam ja?