S obzirom na činjenicu kako mnogi stanovnici grada ne poznaju dovoljno pojedince koji se mogu izdvajati prema određenim interesima, obrazovanju, iskustvu,  kako bi, u konačnici, njihov način života pokazao da je uspjeh vezan za odricanje i kontinuirano obrazovanje, snalažljivost, upornost ali i neobične interese, koji proizlaze iz svojevrsne hrabrosti i odlučnosti za pomicanjem očekivanih granica, odlučili smo kontaktirati Maju Šoštarić – Brođanku koju neki mogu pamtiti i po poeziji, po izvrsnom sviranju klavira, ali i po dolascima i odlascima u Slavonski Brod kada neki ljudi možda imaju priliku saznati ponešto o njezinom načinu života. Potreba da ju bolje upoznamo bila je povod ovome intervjuu. Maju smo, za početak, zamolili da se ukratko predstavi i ona je to učinila na sljedeći način:

Rođena sam i odrasla u Slavonskom Brodu. Nakon završene gimnazije odselila sam u Beč, čime je započeo moj životni put kroz deset država na tri kontinenta. U Beču sam završila studij političke ekonomije, nastavila usavršavanje na Diplomatskoj akademiji te doktorirala političke znanosti na Bečkom sveučilištu. Tijekom doktorata dio sam vremena provela u Japanu i Parizu.

Nakon stjecanja doktorata preselila sam se u Bruxelles, gdje sam dobila svoj prvi posao u međunarodnom think tanku. Poslovni put potom me odveo u Sarajevo, gdje sam radila u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) kao diplomatska predstavnica Hrvatske.

Godine 2014. dobila sam stipendiju Zlatko Baloković, namijenjenu hrvatskim državljanima na poslijediplomskim studijima na Harvardu. Ondje sam upisala dvogodišnji studij javne uprave (Master in Public Administration) na Harvard Kennedy School of Government. Tijekom studija, uz Boston, neko sam vrijeme živjela u Singapuru i Hong Kongu.

Po završetku mastera na Harvardu otišla sam u Ženevu, gdje sam se zaposlila pri Ujedinjenim narodima. Rad u UN-u kasnije me odveo u Valenciju, gdje sam provela gotovo pet godina. Godine 2022. prihvatila sam ponudu za posao u Googleu te se preselila u Zürich, gdje i danas živim i radim.

Tečno govorim engleski, njemački, španjolski, francuski i talijanski jezik. Uz posao, trenutno pohađam drugu godinu diplomskog studija psihologije na Sveučilištu Brunel u Londonu.

Zašto ste se odlučili za studij u Beču?

Od djetinjstva su me fascinirala putovanja, neotkriveni svjetovi i strani jezici. Imala sam sreću i veliku potporu roditelja te sam relativno rano počela putovati, a još ranije učiti engleski i njemački jezik. Za razliku od engleskog, njemački je bio pun izazova i teškoća, a ja po prirodi najbolje funkcioniram kada su preda mnom naizgled nesavladive prepreke.

Kako bih naučila njemački, gimnazijska sam ljeta provodila u Beču u školi stranih jezika i ondje sam se zaljubila u taj grad. Beč je bio profinjen, estetski savršen i, na prvi pogled, djelovao mi je nedostižno. (Tu je proradio moj dobro poznati inat: “Dokazat ću da nisi nedostižan!”) Vrlo se jasno sjećam da je odluka o studiju pala već tog prvog ljeta. Nisam još bila sigurna što ću točno studirati, ali sam zasigurno znala gdje.

Cijelo moje gimnazijsko obrazovanje prošlo je u pripremama za odlazak u Beč. Imala sam odlične ocjene, stoga sam mogla upisati što god sam htjela. Odlučila sam se za političku (makro)ekonomiju jer su me zanimala geopolitička zbivanja i jezici, a uz to sam jako voljela matematiku.

Smatrate li da ste ondje dobili potrebno iskustvo bez kojega ne biste napredovali i došli do očekivanog stupnja obrazovanja?

Mislim da sam u potpunosti odrasla na tri različita mjesta. Brod je grad u kojemu sam provela djetinjstvo i ranu mladost. Svi moji interesi i sve što danas jesam, nastali su i procvjetali upravo u Brodu. Međutim, Beč je grad u kojemu sam se osamostalila: ne samo u smislu stjecanja akademskih titula, već doista kao osoba koja ni o komu ne ovisi. U Beču sam očvrsnula. Stigavši iz manjeg grada gdje su me svi poznavali, našla sam se odjednom među potpunim strancima pred raznim izazovima: od snalaženja u metrou i učenja trgovačkog prava Europske unije na njemačkom, do redovitog plaćanja stanarine. No, iz današnje perspektive ne mislim da sam u Beču do kraja sazrela – u mnogim aspektima jesam, ali mislim da mi se pravo sazrijevanje dogodilo tek u Americi. Ondje sam potpuno naučila brinuti se o sebi, shvatila što želim i prihvatila se onakvom kakva doista jesam.

No, vratimo se na pitanje: Beč je jedno od mojih najdražih mjesta jer me formirao u osobu kakva sam danas. Obrazovanje koje sam ondje stekla odredilo je moju karijeru i daljnji životni put. Ipak, ono što mi je još važnije od samog obrazovanja jest otvorenost i širina uma koju mi je taj grad pružio. U Beču sam shvatila da je svijet mnogo veći i raznolikiji od onoga koji sam dotad poznavala te sam upravo ondje odlučila da ću ostatak života provesti otkrivajući i upoznavajući taj veliki, široki svijet.

Puno ste putovali; smatrate li sva ta putovanja važnim za Vaš osobni razvoj i koje biste mogli izdvojiti?

Svoja putovanja i boravke u različitim zemljama smatram presudnima za oblikovanje svog karaktera. Putovanja su me naučila strpljivosti, učinila me znatno spontanijom nego što sam ranije bila te mi pokazala kako uistinu prihvaćati i razumjeti različitosti.

Neka od mojih najdražih mjesta su Rim, Hong Kong, Pariz, New York i Valencija (te Španjolska općenito). Ipak, jedno od putovanja kojeg se uvijek posebno rado sjećam jest odlazak u Japan. Bio je to silan kulturološki šok jer se od mene očekivalo da svakodnevno satima učim japansko pismo, jedem hranu koju u to vrijeme nisam voljela i sa svima komuniciram isključivo na japanskom. Naravno, u početku sam se samo htjela vratiti. Međutim, kada sam se malo prilagodila i prihvatila novu stvarnost, boravak u Japanu toliko mi se svidio da na kraju više nisam željela otići kući.

Koliko Vam je značajan Slavonski Brod i pratite li lokalna događanja?

Brod su za mene prvenstveno moja mama, rodbina i prijatelji te dom u kojem sam odrasla i koji jako volim. Brod su za mene okusi i mirisi. Moj klavir, moje knjige, moje uspomene. On je moja polazišna točka.

Budući da sada živim u Švicarskoj, češće dolazim u Brod, u prosjeku svaka dva mjeseca. Samim time, donekle sam upoznata s lokalnim događanjima. Iako nisam svakodnevno u Brodu, kroz razgovore s obitelji i prijateljima te povremeno praćenje vijesti, trudim se ostati u tijeku. Uvijek me veseli vidjeti pozitivne pomake u gradu prilikom svakog posjeta jer, bez obzira na to kuda me karijera odvela, Brod ostaje moj čvrsti temelj kojemu se uvijek rado vraćam.

Smatrate li se avanturisticom u profesionalnom smislu? Što Vas pokreće i daje osjećaj smisla u stalnim promjenama i izazovima? Možete li zamisliti svoj život u drugačijem okruženju?

Pretpostavljam da riječ “avanturistica” ovdje ima pozitivnu konotaciju, u smislu otvorenog uma i znatiželjnog duha. U tom pogledu, da. S druge strane, ne upuštam se bezglavo u rizike, i smatram se odgovornom osobom. Nikada nisam bila tipični nomad, ni u privatnom ni u poslovnom smislu. Mislim da je bitno imati vlastite odrednice i rutinu, te ih, do određene mjere, prilagođavati kontekstu. Isto tako, volim se zadržati ondje gdje se ugodno osjećam - bilo da je riječ o gradu ili radnom mjestu. Međutim, kako sam već spomenula, pokreće me znatiželja, i donekle, potraga za domom koji ću sama izgraditi. Kada prvi puta posjećujem neko mjesto, odmah se zapitam: Kako bi bilo ovdje ostati? Odgovaraju li mi mentalitet, ponuda, priroda, klima? Slično razmišljam i profesionalno: Mogu li se zamisliti duže vrijeme radeći ovdje? Svaka promjena je izazov, a ja doista volim izazove.

Upravo sam se vratila iz Dublina. Upravo se u tome gradu događa radnja slavnog Uliksa. Joyce je napisao: “Najduži put uokolo je, zapravo, najkraći put kući”. Ta rečenica savršeno sažima moj pogled na vlastitu karijeru i život. Sva ta isprobavanja, nova radna mjesta, gradovi i okruženja – sve te moje uvjetne 'avanture' – zapravo nisu lutanje radi lutanja niti bijeg od odgovornosti. Oni su nužan proces upoznavanja sebe. Svaki taj naoko zaobilazni put i svaki novi izazov u koji se upustim pomaže mi da jasnije definiram vlastite vrijednosti i shvatim što mi je uistinu važno.

Zato ne mogu zamisliti svoj život samo na jednom mjestu. Ne zato što ne volim stabilnost, već zato što znam da me svako novo iskustvo i svaka promjena konteksta na kraju samo brže i sigurnije dovodi do tog vlastitog, autentičnog mjesta koje mogu nazvati domom.

Biste li  mogli izdvojiti jedan grad ili mjesto koje Vam je osobito važno?

Nakon godina potrage za mjestom na kojem ću se osjećati kao kod kuće, Valencija me osvojila svojom toplinom: kako onom klimatskom, tako i ljudskom. Život je ondje prilično spontan, lišen svakodnevne ubrzanosti i zapravo mnogo sličniji našem mentalitetu. Tamo se za kavu ne trebate dogovarati tjednima unaprijed, a posao vam ne oduzima sve slobodno vrijeme. Zato se vrlo rado vraćam kad god mogu.

S druge strane, sada živim u Zürichu i taj mi grad također u mnogočemu odgovara. Sve je organizirano, funkcionira besprijekorno, efikasno, točno i predvidljivo. Jedan dio mog karaktera je upravo takav, stoga se i u Zürichu jako dobro osjećam.

Jednom sam napisala da je život stalno balansiranje između strukturiranog i spontanog, predvidljivog i hedonističkog – između svih Züricha i Valencija ovoga svijeta. I možda upravo u tom prihvaćanju i ujedinjenju obiju strana leži onaj najkraći put kući koji sam spomenula.

Pišete li i dalje poeziju, svirate li klavir? Imate li vremena za hobije?

Klavir, nažalost, ne sviram često. Godinama nisam vježbala pa sam pomalo ispala iz forme. Međutim, nisam zaboravila svirati; kad god sjednem za tipke i provjerim, vidim da su osjećaj i znanje još uvijek tu. Poeziju više ne pišem, ali sam se okrenula prozi. Već nekoliko godina vodim svoju web stranicu, muchomundo.eu, na kojoj na engleskom jeziku objavljujem putopise i eseje koji isprepliću putovanja i psihologiju. Što se tiče ostalih slobodnih aktivnosti i hobija, nastojim to vrijeme kvalitetno ispuniti. Puno čitam, obnavljam znanje talijanskog jezika (koji, unatoč položenom najvišem stupnju, neko vrijeme nisam aktivno koristila), vozim bicikl, trčim te jednostavno uživam u dugim šetnjama. Uz to, svake godine isprobam i neku novu aktivnost: završila sam tečaj dizajna interijera, svladala osnove salse i bachate te naučila bolje fotografirati. I naravno, vrlo često i rado putujem.

S obzirom na poslovno/profesionalno iskustvo, što Vam je od aktivnosti/poslova/obveza predstavljalo najveći izazov?

Možda najveći izazov do sada predstavljao mi je prelazak iz UN-a u Google. U UN-u sam vodila tehnološke projekte, tako da mi tehnologija sama po sebi nije bila novost. Međutim, korporativna kultura, brzina i dinamika u Googleu potpuno su drukčiji od okruženja u UN-u. Trebala sam proći dug put učenja, prilagodbe i dokazivanja dok konačno nisam bila prepoznata u tom novom sustavu. Posao koji sada radim najzahtjevniji je, ali i daleko najzanimljiviji od svih mojih prijašnjih poslova. Ovaj zaokret u karijeri, iz međunarodnih odnosa u brzi tehnološki sektor, još je jedan pokazatelj koliko je u mom životu jedino promjena konstantna.

Više jezika, više kultura; kako i jezici kojima se služite i kulture koje ste upoznali mijenjaju način viđenja svijeta i doživljaja ljudi? Koja Vas je kultura najviše promijenila, ne u karijeri nego u srcu i umu, i na koji način?

Jezici su me itekako oblikovali. Engleski je moj primarni profesionalni jezik; svi moji dosadašnji poslovi odvijali su se na njemu, a dijelom sam se na njemu i obrazovala. Većina mojih najdražih filmova, pjesama i serija, kao i neke od najdražih knjiga, upravo su na engleskom jeziku. Njemački je, s druge strane, jezik mog bečkog obrazovanja. Taj me jezik naučio disciplini i učvrstio u meni uvjerenje da nikada ne treba odustati.

Francuski mi je bio najteži za progovoriti, ali osjećaj profinjenosti utkan je u svaku njegovu riječ. Moram priznati da se uz svaku izgovorenu ili pročitanu rečenicu na francuskom osjećam nekako otmjenije. Talijanski je za mene jezik umjetnosti i svaki put kada ga govorim, osjećam nevjerojatnu lakoću postojanja, ležernost i spontanost koju nijedan drugi jezik ne posjeduje.

I konačno, španjolski je jezik koji odiše toplinom i životnom radošću. To je jezik koji me uvijek podsjeti na opuštenu stranu života i mediteransku neposrednost. Španjolski jezik i kultura su vjerojatno na mene i najviše utjecali: od glazbe i kinematografije, do književnosti i arhitekture.

Učila sam i japanski i kineski. Oni su za mene bili ultimativni test pomicanja vlastitih granica. Zbog potpuno drugačijeg pisma i strukture, ti su me jezici naučili strpljenju i dubokom poštovanju prema kulturama koje su dijametralno suprotne našoj, iznova me podsjećajući koliko je svijet zapravo golem i fascinantan.

Kako objašnjavate svoj put – od političke ekonomije do psihologije, UN-a do Googlea? Je li psihologija naposljetku, put do sebe ili drugih, ili onoga što bi se trebalo naći između profesionalne odgovornosti i etike? Ili je psihologija nužna kako biste sebi objasnili pozicije moći i utjecaja, a možda i nešto sasvim drugo?

Na prvi pogled, moj profesionalni put doista može djelovati nesvakidašnje. Međutim sve te naizgled nepovezane točke spaja vrlo jasna nit vodilja: moja duboka znatiželja i želja da razumijem svijet, prvo na makro, a zatim i na mikro razini.

Politička ekonomija, diplomacija i rad u UN-u predstavljali su tu makro razinu. Zanimalo me kako funkcioniraju veliki sustavi, geopolitika, međunarodni odnosi i politike koje oblikuju društva. To je bio pogled odozgo. S druge strane, moj zaokret u tehnološki sektor i dolazak u Google proizašao je iz želje da budem u središtu inovacija koje danas najbrže i najizravnije mijenjaju svijet.

A gdje se u svemu tome našla psihologija? Ona je došla kao nužna, prirodna nadgradnja, pogled iznutra. S vremenom shvatite da sve te goleme sustave, globalne politike i moćne tehnologije stvaraju, vode i konzumiraju ljudi. Vrlo često govorim da, dok se svi fokusiraju na umjetnu inteligenciju, nije loše fokusirati se i na čovjeka. I upravo zato sam odlučila upisati studij iz psihologije.

Odgovorit ću i na drugi dio pitanja: psihologija je put do sebe. Tek kada razumijete vlastite motive i granice, možete istinski razumjeti i druge. U moćnim, globalnim okruženjima kao što su UN ili Google, razumijevanje psihologije je presudno. Ona nas sprječava da se izgubimo u pukoj efikasnosti, birokraciji ili tehnološkom napretku koji su sami sebi svrha. Za mene psihologija predstavlja etički kompas: ona je most koji povezuje ono što politički ili tehnološki možemo učiniti s onim što bismo, kao odgovorna društva i pojedinci, doista trebali učiniti.

Nakon svih preseljenja i putovanja, gdje zapravo osjećate da ste „kod kuće“, u mjestu, među ljudima  ili u vlastitim mislima? Jeste li ikada osjećali da Vaš način života utječe na gubitak vlastitog identiteta i izgradnju jednog sasvim novog?

Na to pitanje danas gledam sasvim drugačije nego na početku svojih putovanja. Kroz sva preseljenja naučila sam da dom uistinu nije samo fiksna točka na karti. Brod će zauvijek biti moj temelj, no onaj stvarni, duboki osjećaj da sam kod kuće danas prvenstveno pronalazim u sebi. Dom je postao moje unutarnje sidro: prostor vlastitih misli, unutarnjeg mira i ravnoteže koju uspijevam stvoriti bez obzira na to u kojem se gradu budim. Naravno, taj bi osjećaj bio nepotpun bez bliskih ljudi. Oni, bez obzira na kilometre, daju tom unutarnjem domu toplinu i smisao.

Što se tiče identiteta, nikada nisam osjećala da ga gubim, već prije da se on neprestano širi i nadograđuje. Istina je da vas svaka nova kultura, svaki novi jezik, grad i posao mijenjaju. Kada iz Broda odete u Beč, pa u Ameriku, Japan ili Švicarsku, neizbježno usvajate nove obrasce ponašanja i drugačije poglede na svijet. Međutim, to za mene nikada nije značilo brisanje starog identiteta kako bih izgradila novi. Na ovaj process gledam kao na stvaranje mozaika. Moja srž, karakter i osnovne vrijednosti koje nosim iz djetinjstva, uvijek ostaju isti. Sva putovanja i promjene samo su dodali nove, raznolike kockice u taj moj mozaik, čineći moj identitet bogatijim i slojevitijim, nipošto izgubljenim.

Kad se osvrnete unatrag, koja je lekcija koju biste željeli da mlađa Maja zna unaprijed, prije svih tih koraka i odluka?

Možda je najvažnija lekcija koju bih voljela poručiti mlađoj verziji sebe: ne moraš imati savršeni plan za svaki trenutak. Time samo gubiš vrijeme i energiju, jer rijetko koji dan je onakakv kakvim smo ga isplanirali. U mlađim sam se danima često vodila iznimno visokim očekivanjima od same sebe, misleći da svaki korak mora biti logičan i predvidljiv nastavak onog prethodnog. Voljela bih da je ta mlađa Maja znala da su upravo oni trenuci kada joj je bilo najteže, bilo na samom početku u Beču, usred kulturološkog šoka u Japanu ili tijekom karijernih zaokreta i čestih preseljenja, zapravo bili trenuci njenog najvećeg i najvažnijeg rasta.

Rekla bih joj i da malo više vjeruje tom svom unutarnjem kompasu i svojoj znatiželji te da se ne boji pogrešaka. Sva isprobavanja i naizgled nepovezana iskustva na kraju će se složiti u jedan predivan, smislen mozaik. I ono najvažnije: podsjetila bih je da putem ne zaboravi uživati u svakom danu i malim, blistavim trenucima, te da se ne prepusti slijepoj jurnjavi prema zacrtanim ciljevima.

Što biste željeli reći mladima koji uz sve današnje (ne)mogućnosti i dalje ne znaju koja je svrha svega što ih okružuje? Odakle trebaju krenuti, odakle trebaju crpiti snagu za opstanak?

Prvo što bih im željela reći jest da je taj osjećaj izgubljenosti danas potpuno normalan. Živimo u vremenu svojevrsnog paradoksa: nikada nismo imali više mogućnosti i informacija, a upravo nas ta preplavljenost opcijama često paralizira i stvara osjećaj besmisla. Svi nam govore da moramo pronaći vlastitu svrhu, kao da je svrha skriveni predmet koji samo čeka da ga negdje iskopamo.

Svrha se ne pronalazi, ona se gradi. I najčešće se ne gradi beskonačnim razmišljanjem, već konkretnim djelovanjem. Zato bih im savjetovala sljedeće: ne morate odmah znati svoj konačni životni poziv. Krenite od onoga što vas u ovom trenutku zanima, ma kako se to činilo sitnim ili nepovezanim. Naučite nešto novo, pročitajte knjigu izvan svog područja, volontirajte, otputujte negdje makar na vikend. Djelovanje donosi jasnoću mnogo brže nego prekomjerno analiziranje.

Nadalje, mladi su danas često paralizirani strahom od pogrešnog izbora. No, kao što sam i sama naučila mijenjajući države i poslove, nijedno iskustvo nije uzaludno. Čak i kada nakon nekog vremena shvatite što uistinu ne želite raditi, napravili ste ogroman korak naprijed.

I konačno, snagu za opstanak u ovom brzom svijetu nećete trajno crpiti iz vanjskih potvrda, društvenih mreža ili savršeno isplaniranih karijera. Nju ćete crpiti iz izgradnje vlastitog karaktera, iz preuzimanja odgovornosti za svoje odluke i iz njegovanja dubokih, iskrenih odnosa.

Svijet doista jest pun izazova, buke i neizvjesnosti, ali moj je savjet da se fokusirate na ono što možete kontrolirati. Slažite svoju slagalicu komadić po komadić, budite strpljivi i vjerujte da će se slika na kraju posložiti. To vam iz prve ruke govori netko tko svoju sliku još uvijek s jednakom znatiželjom stvara i tko se raduje svakom novom, nepoznatom komadiću.

Intervju vodila: Ivana Seletković