Sudar sa stvarnošću -- tako bih najkraće mogao opisati svoj doživljaj večerašnje predstave "Zar opet ta Pepeljuga?" Možda je problem u tome što nisam došao na vrijeme, kasnio sam pola sata na službeno najavljen početak. No, koliko se dalo primjetiti, ne bih rekao da je tomu zaista tako. Stigao sam, naime, točno u trenutku kada su se maćeha i sestre dogovarale kako će ići na bal, a Pepeljugu ostaviti samu kod kuće. Od tog trenutka priča se odvijala svojim uobičajenim, svima dobro poznatim tijekom: Pepeljugu posjeti čarobnica, riješi joj haljinu i prijevoz i kaže da mora biti kući prije ponoći, itd., itd.

Ono što mi nije sjelo bili su neki "stvarnosni" dijelovi, npr. pjesme koje su svirale u ključnim trenucima, ponajviše zbog toga što su odudarali od inače bajkovite naravi predstave i glume tipične za kazalište. (Ne usudim se reći da je gluma bila loša, jer ipak je riječ o amaterima -- i to mladim amaterima -- ali moram primjetiti da je bila kazališna, govor je nalikovao recitiranju, i time se jednostavno nije dobro poklopila s glazbom koja bi bolje pristajala nekom filmu.)

Drugi smisao ovog sudara sa stvarnošću krije se u mome sudu o jučerašnjim Baladama Petrice Kerepuha, za koje bih rekao da su  jedna viša razina, da jednostavno odskaču od svih predstava  koje sam do sad gledao na FAK-u  (ne samo ove godine!) Očekivati ponavljanje takve izvedbe od bilo koga, pa makar i od profesionalnih glumaca, bila bi potpuna ludost, naravno. Ali, osim neponovljive izvedbe, ima nešto i u samim Baladama što vas jednostavno odvlači od stvarnosti, od sada i ovdje, i uvlači u neki mistični, nepostojeći svijet,  omogućava vam da osjetite masno, hladno blato pod nogama i vidite maglu (odnosno "meglu" -- ima nešto i u samoj toj kajkavskoj riječi, neka neprohodna gustoća) imaginarnih minulih stoljeća. Nakon takve šetnje, takvog doživljaja koji se opire definiciji i potpuno racionalnom seciranju svih detalja, teško mi je bilo uživjeti se u predstavu koja zahtjeva da cijelo vrijeme budete svjesni  nekih "stvarnosnih" doskočica i rekonstuiranih elemenata dobro poznate priče.

A možda sam samo bio umoran, pa je dojam koji sam stekao o predstavi zapravo stečen kroz gustu meglu umora i misli koje su lutale negdje drugdje. (Srećom, pogled mi ovaj put nije lutao po publici -- pitanje je kako bih doživio predstavu da je to bio slučaj -- dovoljno mladosti i ljepote moglo se vidjeti na pozronici.)