Američki predsjednik Donald Trump može raditi što poželi, a to svakodnevno i demonstrira. Međunarodni pravni i institucionalni poredak, izgrađen nakon Drugog svjetskog rata, baziran na suradnji i ravnopravnosti, nepovratno je nestao. Umjesto suradnje, sada je na djelu grubo podaništvo i besramno dodvoravanje. Degutantno je promatrati političare nedovoljno značajnih država kako se natječu u dodvoravanju nekoj od velikih političkih sila. No, nemam namjeru deskriptivno zahvaćati ono što je očito mnogima. Deskripcija političkog je dosadna, neinventivna i ponižavajuća. Neću pisati ni o nehumanom iranskom teokratskom režimu – o tome pišu i pisat će mnogi. Svaka teokracija negira ljudska prava i slobode – i ona koja se otvoreno razvila u islamskom svijetu, ali i ona koja truje demokraciju u kršćanskoj civilizaciji. Tendencioznom deskripcijom zahvaćaju se samo neki fragmenti onoga što se zbiva, dok se, istovremeno, zamagljuju svi oni slojevi stvarnosti koji čovjeka provociraju na zauzimanje kritičkog, baš njegovog vrijednosnog stava.
Političke i religijske zablude ljude najučinkovitije drže u pokornosti, a zablude se najlakše posreduju pukom deskripcijom nekog fragmenta stvarnosti. Ako sam protivnik ubijanja djece, protivnik sam ubijanja i židovske, ali i palestinske djece, baš kao što sam protivnik ubijanja i iranske djece. Djeca su djeca, djetetu status nedužnosti ne proizlazi iz države u kojoj živi. Ovo je već normativan stav. Tendenciozna deskripcija ubija normativnost i razvija obnevidjelost – ako jedne žrtve vidiš, a druge programirano ne vidiš i ne želiš vidjeti, nemaš pravo govoriti o žrtvama.
Život je ili kritičan i normativan ili se, naprotiv, nalazi unutar strogih granica manipulacije i bešćutnosti. Izmanipulirani ljudi nisu svaki put svjesni da su izmanipulirani, oni su uvjereni da posjeduju istine. No ni to nije moj problem – nikada nisam imao mesijanski poriv da ljude izbavim iz zabluda i odvedem ih na svjetlo istine. Što se mene tiče, neka svatko živi kako želi, a ako netko želi živjeti laž kao istinu, to je ponajmanje moj problem. Ono što mene muči je naša, društvena spremnost da u nekom ratu žrtvujemo naše ili tuđe potomke. Mene, dakle, muči bešćutnost. Samo bešćutni ljudi mirno promatraju ubijanje djece, samo bešćutni ljudi iskazuju spremnost da im potomstvo pogine u nekom ratu beskrupuloznih moćnika i sitnih političkih dodvorica. To ne rade životinje, one neće žrtvovati svoju mladunčad kako bi sebe održali na životu – upravo suprotno, životinje, po cijenu života, brane svoju mladunčad i vode računa o njoj sve dok se ona u potpunosti ne osamostale. Čovjek je bešćutna ljudska životinja. Ljudske životinje žrtvuju svoje potomstvo kako bi sačuvale sebe. Ljudske životinje, kada je u pitanju odnos prema potomstvu, nisu dorasle neljudskim životinjama.
Ako pogledamo ono što se zbiva na globalnoj političkoj sceni, onda je jasno da se nalazimo u krajnje dekadentnoj fazi – o sudbini svijeta, naime, odlučuju starci. Stare ljude nekada je krasila mudrost, ona je proizlazila iz svijesti da se njihov život nalazi na samom rubu smrti. Svijest o smrti pedagoška je aktivnost – ona odgaja čovjeka, miče ga od nebitnih stvari i dovodi ga do sljubljenosti s onim što ga čini čovjekom, a to su, dakako, vrijednosti. Mudri ljudi fokusirani su na ono bitno – na ostvarivanje ideje, oni se, zato ne zamaraju s grubom i pogubnom iluzijom da je naše ono što postoji neovisno o nama, što je postojalo prije nas i što će postojati nakon nas. Logika posjedovanja pripada tzv. politički i društveno moćnim ljudima Takvi ljudi ne shvaćaju da je svaka moć prolazna. Moć nije moguće trajno zadržati, pogotovo ne političku moć. Ona je krhka, osjetljiva i nestalna. Smrt prekida svaku moć, ona razbija svaki privid izričući krajnji ovozemaljski sud o svakom čovjeku – svaki čovjek osuđen je na konačni egzistencijalni neuspjeh; sve što radimo za života, nadživjet će nas. Ovoga su svjesni razumni ljudi. Smrt je naš konačni neuspjeh.
Razuman i svjestan čovjek ide prema vlastitoj smrti, nerazumni proizvode smrt, dok uzaludni ljudi rađaju djecu s namjerom da ih netko ubije ili da ona nekoga ubiju. Naš svijet je dekadentan, on je izručen ubijanju i bešćutnosti. Politički moćni starci proizvode smrt, političke dodvorice opravdavaju proizvodnju smrti, dok bešćutne ljudske životinje izdaju djecu najvećom i najokrutnijom izdajom – u svijet ih uvode kako bi ili bila ubijena ili kako bi ubijala. Imperativ dekadencije glasi: ubij ili ćeš biti ubijen! To je imperativ koji nam oduzima ljudskost i pretvara nas u bešćutne ljudske životinje koje kanibaliziraju potomstvo.
