Hrvatski žitelji dvotrećinski ne vjeruju vlastitoj državi, a društvena zbilja vrvi kojekakvim akterima kojima su upravo podjele među ljudima, raskoli, zloba, sumnjičenja, optuživanja, osvete i podmetanja raison d’être javnog utjerivanja “domoljublja”.
Masovan prosvjed žitelja cijele zemlje “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku” u subotu 5. rujna 2026. na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, koji je organizirala Građanska inicijativa “Gospić je naš dom” zbog zagađenja okoliša s 37 000 tona kriminalno uvezenog otpada iz inozemstva, pa zaredali u posljednje vrijeme još masovniji koncerti ZDS-pjevača Marka Perkovića Thompsona (MPT), alarmantno zvone na uzbunu. Društvo se zlokobno i sve drastičnije dijeli. Polit-ideološki, svjetonazorski, socijalno, kulturološki, vrijednosno… Eto, pokazalo se sada u Zagrebu – i ekološki.
Hrvatska će se slika Doriana Graya nastaviti ljuštiti. Sve dok od ljepote – opjevane u Mihanovićevoj “Horvatskoj domovini” i armirane Runjaninovim notama – ne ostane nepopravljiva unakaženost.
Ljudi se moralno udaljavaju jedni od drugih, ruiniraju nacionalno… Na zagrebački je ekološki prosvjed protiv kriminalne uzurpacije temeljnoga ljudskog prava na čisti zrak, zdravu vodu za piće i okoliš – što su nam posudile obiteljske uzdanice i budući naraštaji da bismo im vratili u prirodnom/nezagađenom stanju – masovno je izašla tzv. normalna, svjesno domoljubna, politički i svjetonazorski neostrašćena Hrvatska tzv. običnih/malih ljudi. Koji ne pristaju ni na kakve podjele i manipulacije, mafijaško zamagljivanje pljačke prirodnih resursa i politikantsko zamagljivanje slobodarsko-demokratskog sna o pristojnom životu svojih na svomu.
Među desecima tisuća s razlogom ljutitih žitelja iz svih krajeva zemlje, ali iskrenih domoljuba, među kojima najvidljivijih intelektualaca, znanstvenika, umjetnika, estradnih i inih javnih osoba tzv. prve brzine, poduzetnika, etc., nije bilo vidjeti najrazvikanijih “domoljuba” iz sporta s desnicom na milijunaškom srcu, “vječnih” šefova najplaćenijih braniteljskih udruga, “pastira” tzv. Crkve u Hrvata, injsl. Zato što u moru državnih zastava nije bilo ni jedne s bijelim početnim poljem šahovnice bez krune pet hrvatskih povijesnih pokrajina? Zato što nije bilo crne falange što zborno izvikuje ZDS, desnicom mjeri visinu kukuruza i pjeva onu o “Maksovim mesarima”? Zato što MPT, “domoljub nad domoljubima”, nije došao na središnji trg hrvatske metropole učiti o domoljublju iz “Tvoje zemlje” Vice Vukova, a ne u dronovske Gospe na mračnu nebu?
Je li svjetski poznatom nogoloptačkom sinu Srpkinje Radojke Modrić rođ. Dopuđ i “vatrenoj” družbi na čelu s Marijanom Kustićem preče od ekološki zdrave domovine i kažnjavanja uvozno-otpadnih kriminalaca dvaput svršavati na istom Trgu bana Josipa Jelačića na MPT-ovo “domoljublje”?
Novinar Boris Rašeta je neki dan primijetio u “Novom danu” televizije N1 Hrvatska kako iza “domoljubne” desnice na srcu ovih u politici, sportu, javnim/državnim službama, etc. zapravo stoji – novac. Pozamašne svote, ne iskrena ljubav prema domovini i svom narodu. Pa je onda, usporedbe i biti problema radi, nedvojbenoj crveno-bijelo ukvadratićenoj nogometnoj i ikoni “domoljubne” desnice na srcu, Luki Modriću, domoljublje potrgati glasnice u zagrljaju s MPT-om u srcu hrvatske metropole? Ne, je li, vratiti ljubav ekološki probuđenoj Hrvatskoj jedinstvenom porukom, lišenom politike i nacionalnih podjela: strogom zabranom uvoza svakog otpada iz inozemstva spriječiti pretvaranje domovine u europsko smetlište!
S dijela ekstremne tzv. desnice, pa i iz tzv. Crkve u Hrvata ruši se drvlje i kamenje na ljude koje se truje uvoznim opasnim otpadom.
“Ljubav prema domovini se ne pokazuje zastavama i riječima, dokazuje se time kako čuvamo svoju zemlju, vodu i more svoje domovine, kako postupamo s otpadom, kako poštujemo zakone i mislimo na djecu koja će sutra živjeti s posljedicama naših današnjih odluka, kako se ponašamo kada je ugrožen naš zajednički dom.” To je za misnog slavlja na blagdan Velike Gospe poručio – urbi et orbi cijenjen i među ateistima – riječki nadbiskup i metropolit mons. Mate Uzinić. Gledao je u oči – opet u prvom redu! premijera Andreja Plenkovića, ministra Alena Ružića, riječku gradonačelnicu Ivu Rinčić i političare u pratnji. Jesu li čuli uvaženog “pastira” Uzinića, pa će postupiti u tom uistinu domoljubnom duhu?
Čuli su. Ali oni drukčije “vole domovinu”. Baš kao i istomišljenici im što su 5. rujna ignorirali prosvjed, je li, većinski ekološki svjesne Hrvatske. Svojih prijatelja, rodbine, susjeda, dobrih i poštenih ljudi iz cijele svoje zemlje, koji se ne daju podjarmiti ni Judinim škudama niti unosnim pozicijama u politici i društvu, tapšanjima po ramenu, medijskim lovorikama, nikakvim odličjima… Domovina je nešto sveto i vječno. Ona se ne kupuje i ne prodaje ni za što. Ipak, hrvatska slika Doriana Graya se napadno/naprasno ljušti na vjetrometini žestokih sporenja o tomu tko je bolji Hrvat, ispravniji domoljub i katolik, veći fan izvornih nacionalnih vrijednosti koje svatko vidi drukčije, iskreniji poštovatelj/ica povijesnih sastavnica milenijske hrvatske državotvornosti, ubitačniji terminator “srbofila, udbaša i jugokomunista među nama”, itsl. Sijevaju (ne)verbalne mržnje u bolesno nabrijanom javnom prostoru:
“Bokserom i toljagom ravno u glavu za Dinamovu slavu” (BBB), “Boj se bije, bije, ustaški se barjak vije” i “Ajmo, ajmo ustaše” (Torcida u Splitu), “U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata” (Josip Dabro, DP), “Moj stric je bio ustaša, dobar čovjek kažu svi/ njegovu sliku još na srcu nosim/ četrdeset i pete pao je za Hrvatsku/ njegovim imenom se ponosim” (Ivo Fabjan: “Striče Ivane”), krik “Za dom spremni” u sabornici (Damir Biloglav, DOMiNO, te Miro Bulj, Most, etc.) nisu prejaka riječ što ubija zdrav razum i elementarnu čovječnost, nego – mjera “domoljublja”.
A tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena teško i sve teže živi. Zapravo, samostalnost, neovisnost i suverenost, političko-izvršna i vojna vlast s najvrjednijim tzv. gospodarskim zlatom i srebrom, vazalski su darovani istim do 1945. godine višestoljetnim gazdama. Sada preodjevenima u neokolonijalno ruho stylinga prve polovice 21. stoljeća i naseljenima na dvjema adresama u Bruxellesu (Unija i NATO). Hrvatska, ne samo zbog krvavih povijesnih iskustava, nije zaslužila i nakon svibnja 1992. – kada se i SAD smilovao pridružiti međunarodnoj zajednici u državnom priznaju RH – trpjeti reinkarnirajuću, predcivilizacijsku pragmu divide et impera.
Realno gledajući hrvatske prirodne (bogomdane) i ljudske resurse, nije normalno da je RH i nakon 30 i kusur godina samostalnosti – čiji svi žitelji stanu u jedva trećinu Londona ili pola ulice Nanjing Roada (5,5 km) u Šangaju – ekonomsko-samodostatni, životnostandardni, socijalni, pravno i demokratski fenjeraš u Uniji. Osim možda u umjetnosti i sportu, gdje ima globalnu prepoznatljivost i ima se čime dičiti pred velikim svijetom, Hrvatska je neprihvatljivo deficitarna, na repu EU-a/eurozone u ključnim parametrima civilizacijskog napretka.
To podrazumijeva pravednu, socijalno uključivu i demokratski potentnu državu, dobru i savjesnu majku svim svojim žiteljima. Ne samo nekim, npr. političarima, hrvatskim braniteljima i tzv. Crkvi u Hrvata, po kriteriju “domoljublja” i etničke pripadnosti većinskom korpusu. To podrazumijeva represivno-pravosudno učinkovitu nultu toleranciju na korupciju, kriminal svake vrsti, politički/kazneno uvjetovanu odgovornost za obnašanje baš svake javne dužnosti, društveni i moralni bonton u zaštiti okoliša, ljudskih prava i sloboda u višenacionalnoj/višekonfesionalnoj CRO zajednici, itsl.
Hrvatski žitelji dvotrećinski ne vjeruju vlastitoj državi, njezinim najvišim institucijama i političarima koji ju vode “u pogrešnom smjeru”. Godinama je samo predsjednik RH Zoran Milanović – ocijenjen za svoj rad školskom trojkom – pozitivac u hrvatskoj društveno-političkoj pomrčini. Potvrđuju to uzastopna mjesečna ispitivanja javnog mnijenja, npr. Demoskop, ali i upućuju na više no zabrinjavajuće činjenice, koje bitno odudaraju od izjava vladajućeg tzv. mainstreama o “stanju države i nacije”.
Osim što, je li, tzv. obični/mali hrvatski građani žive sve teže i neizvjesnije, što ih depresija sačekuje netom po izlasku iz pelena i što iz obuzima grozan strah za vlastitu i budućnost obiteljskih uzdanica, vladajući tzv. mainstream neodgovorno dopušta rasplamsavanje ideoloških, etničkih, vjerskih, socijalnih, sada i (kvazi)ekoloških podjela/raskola u društvu. Ilustrira to i masovan prosvjed u Zagrebu “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku” u kojem više nije bilo moguće raščlaniti političko šaketanje i opravdanu zabrinutost Ličana i inih žitelja RH za zdravlje ljudi i prirode u zemlji od koje ekološka mafija i političari prave međunarodno smetlište.
Premijer Plenković je sa svitom već isfućkanih ministara, ekoloških “stručnjaka” i političara osvanuo u Gospiću tri dana prije prosvjeda u Zagrebu i pokušao ga sabotirati lavinom uvjeravanja i obećanja, ali ključni predstavnici prosvjednika nisu pozvani na sastanak niti su došli. U Zagrebu je par dana ranije orkestrirao napad HDZ-ove filijale na vlast gradske koalicije Možemo! i gradonačelnika Tomislava Tomaševića zbog prije više od 20 godina odbačenog smeća u jezero na Savici: “Zašto to niste očistili!?” A zašto nije koalicija Bandić 365 – HDZ godinama prije!?
S dijela ekstremne tzv. desnice, pa i iz tzv. Crkve u Hrvata (npr. izvjesni tzv. ultradesničar Kristijan Sedak s Katoličkog sveučilišta “diskreditira” ekološki prosvjed podmetanjem imena osuđenoga ratnog i zločinca protiv čovječnosti Ratka Mladića), ruši se drvlje i kamenje na ljude koje se truje uvoznim opasnim otpadom, ali ne na ekološku mafiju i političare bez kojih ta mafija ne bi mogla dovesti 600 šlepera s 37 000 tona otrova iz Italije i Slovenije. Ni tisuće šlepera u Varaždin, Benkovac i po cijeloj Hrvatskoj, gdje se još niti ne zna za sva ilegalna odlagališta.
“Katoličko sveučilište bi trebalo primijetiti da njihov zaposlenik javno istupa kao ultradesničarski fanatik ili kao plaćenik onoga najgoreg u vlasti”, reagiranje je na Telegramu.hr. Neoprezno se pak sotonizaciji ekoloških prosvjednika – koji da su “ekstremni ljevičarski manipulatori”, “protuhrvatski nasilnici”, “širitelji histerije”, “neprijatelji”, “nisu Hrvati”, “srboljubi”, itsl. – pridružio osobno premijer Plenković kontraproduktivnom usporedbom s prosvjednicima iz Novog Sada.
Uzinić: Ljubav prema domovini se ne pokazuje zastavama i riječima, dokazuje se time kako čuvamo svoju zemlju, vodu i more…
Sjetio se Plenković tvrdnje srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o tomu da ni smrtonosno rušenje nadstrešnice na željezničkom kolodvoru nije razlog za smjenu državne vlasti, pa masovan ekološki prosvjed u Zagrebu i njegove aktere iscipelario na isti način? Novopečeni pak šef rejtinški rastućega parlamentarnog Mosta nezavisnih lista Nikola Grmoja, čiji je stranački drug Zvonimir Troskot zapravo prvi zapalio gospićki bunt, ispravno alarmira javnost: “Ekološka katastrofa u Hrvatskoj, za koju je odgovorna državna vlast, nema ni desni niti lijevi politički predznak, nego je problem svih hrvatskih građana kojima se uskraćuje čista/zdrava voda za piće, zrak, hrana i prirodni okoliš. Tu ne smije biti podjela u društvu.”
A hrvatska društvena zbilja upravo vrvi kojekakvim akterima kojima su upravo podjele među ljudima, raskoli, zloba, sumnjičenja, optuživanja, osvete i podmetanja raison d’être javnog utjerivanja “domoljublja”. Pa onda “nisi Hrvat i domoljub, ako ne voliš Thompsona?” Ili ne vjeruješ, je li, tek stasaloj tv-novinarki medija s nacionalnom koncesijom koja se ushićeno javlja iz Vukovara: “Tisuće ljudi na koncertu Marka Perkovića Thompsona su dokaz domoljublja i jedinstva hrvatskog naroda!”
Novinarka namjerno “ne zná” da to nije istina? Upravo je taj kontroverzni ZDS-pjevač godinama uzrok najžešćih, nepomirljivih unutarhrvatskih i ne samo svjetonazorskih podjela. Zbog tih mu se kontroverzi uskraćuju nastupi i kod kuće i u inozemstvu, jer ga se povezuje s neskrivenim slavljenjem nacifašističkog/genocidnog ustaškog režima i tzv. NDH. A RH je ustavno (vidi Izvorišne osnove) utemeljena na antinacifašizmu.
Polit-ideološka toljaga hibridnog “domoljublja” s vladajućeg sljemena te neoinkvizicijski linč iz sakristija svih koji su “protiv nas”, jer “nisu s nama” ostavljaju mučan dojam o društveno-političko-socijalnoj zbílji državne zajednice u kojoj tzv. demokracija ima ljušteće lice Doriana Graya. Ona koruptivno-egoistična egida “u se, na se i poda se” je condicio sine qua non javnog aktivizma. “Domoljubi” i “Hrvati s dna kace” – obavezno na pupčanoj vrpci stranačko-financijskog tzv. mainstreama, naslonjenog na “zasluge hrvatskih branitelja za slobodu koju danas uživamo” – trče počasni krug.
I dok je tako, hrvatska će se slika Doriana Graya nastaviti ljuštiti. Sve dok od ljepote – opjevane u Mihanovićevoj “Horvatskoj domovini” i armirane Runjaninovim notama – ne ostane nepopravljiva unakaženost?
