Hrvatska ovih dana ulazi u desetu godinu otkako se na čelu Vlade nalazi Andrej Plenković. Ovaj podatak sve govori o stanju i stupnju demokracije u našoj državi, o tome kako građani doživljavaju sami sebe, ali i o tome kakva je oporba. Kakav je HDZ, to znamo. Nije mi namjera, makar ne u ovoj kolumni, ponavljati teze o stranci osuđenoj za korupciju, o prijetvornom karakteru nacionalista koji su ponikli iz nekadašnjih zagriženih komunista, ali ni o Plenkoviću koji postaje vlastita negacija – nekadašnji, proeuropski Plenković naizgled nema nikakve veze s ovim sadašnjim Plenkovićem, koji nastupa kao izvršitelj svi nebuloznih želja Domovinskog pokreta. Domovinski pokret je, razumije se, stranka otpad(nik)a koju nitko, ama baš nitko tko drži do demokracije i tih nedefiniranih famoznih nacionalnih interesa, ne želi za partnera. Da bismo uopće mogli govoriti o nacionalnim interesima, najprije se trebamo definirati kao nacija. Tu razinu nismo dosegnuli, mi smo ono što se narodilo da podržava nešto i nekoga, a onda ćemo se naroditi da podržavamo nešto drugo i nekog drugog.
Križanac Tuđmana i Karamarka
Kada je riječ o Plenkoviću, on ne samo da je s Domovinskim pokretom formirao Vladu, on je sebe učinio slijepim aktivistom ove otpadn(ičk)e stranke. Rasprave o tome kako Plenković izgleda i je li njegov izgled posljedica lijekova za mršavljenje ili je pak riječ o nekoj bolesti, uistinu nemaju smisla – Plenković, što se mene tiče, izgleda upravo onako kakav i jest. Njegova fenomenologija je je fenomenologija čovjeka nastalog križanjem Franje Tuđmana i Tomislava Karamarka. Oba su mogla služiti bilo kojoj državi, oba su to pravo obilato konzumirali, Plenković eto nije, ali se spremao da služi jednoj državi, no igrom povijesne slučajnosti, postao je predsjednik Vlade države koja se u kompletu s mnogim drugim državama osamostalila.
Ono što me zanima je pitanje pravednosti. Zašto Republika Hrvatska nije pravedna država, a iz toga onda slijedi, da u njoj ne vrijede ni zakoni, te me zanima zašto Hrvatska ne počiva na dosljednom provođenju zakona? Jasno mi je da ono što ne počiva na principu pravednosti, ne može biti ni pravno uređeno. Poznata je Trazimahova definicija pravednosti po kojoj je „pravednost korist i interes jačeg”. Tu definiciju pravednosti je odbacio Sokrat, ali ne i Hrvatska. Hrvatska je, dakle, država Trazimahove pravde. Pravda jačega pripada onome što se narodilo, a da se nikada nije definiralo kao nacija.
Kako ćete prepoznati navodno demokratsku državu (zapravo riječ je o kamuflaži demokracije) koja zastupa Trazimahovo određenje pravednosti kao „prava i interesa jačega”? Po tome da u takvoj državi vlada uvjerenje (to uvjerenje zastupaju i državni intelektualci) kako trenutna vlast nije dobra, a ni posebno poštena, ali ona nema alternativu?! Koliko jadan treba biti onaj tko ne vidi alternativu takvoj vlasti – ako smatra da ne postoji alternativa, dužan je, zbog zova ljudskosti, sebe ponuditi kao alternativu. Ali ne, Trazimahovi trabanti u hrvatskoj inačici uporno ponavljaju da je sve drugo gore od tzv. državotvorne vlasti. Oni koji obnašaju vlast su, dakle, jači od onih koji se nalaze u oporbi, a kako je golim okom evidentno da oni vlast obnašaju vodeći računa o vlastitoj koristi, onda je jasno da takvi provode Trazimahov koncept pravednosti.
Država Trazimahove pravde
Što se mene tiče, u Platonovom dijalogu Gorgija opisana je sudbina HDZ-ove Hrvatske. Država će u potpunosti biti instrumentalizirana (ono što vidimo nije ni blizu onoga što će biti, državne institucije će se, ako spiralu nepravde netko ili nešto ne zaustavi, pretvoriti u besprizorne branitelje interesa vladajuće kaste, pogledajte samo slučajeve Danke Derifaj i Ivana Lesandrića) kako bi vladajuća koalicija udovoljavala svojim nagonima i onome što je njihova, u duhu Platonovog dijaloga, „izvorna priroda”. Izvorna priroda Plenkovića je takva da bude ono što sada vidimo, a to što vidimo je daleko blaže od onoga što ćemo tek ugledati. Nije do njega, do njegove je prirode.
U dijalogu Gorgija Sokratov sugovornik Kaliklo zastupa tezu da pravednost, moral i zakoni imaju limitirajuću ulogu – oni snažne pojedince (a to su pojedinci koji se prepuštaju svojoj izvornoj prirodi da svakim danom imaju sve više i više onoga čega već danas imaju toliko da im je dosta za deset života) prisiljavaju da uspostave kontrolu nad vlastitim djelovanjem odnosno da udovolje lažnom zovu pravednosti kako bi onim slabima dali šansu, odnosno uvjerili ih da su jednaki. Pravednost uspostavlja jednakost (pred normom, idejom, vrijednošću, zakonima, institucijom ili državom), bez pravednosti nema jednakosti. Tu imamo privilegirane jače i diskriminirane slabije.
Hrvatska je država Trazimahove pravde. Svi to znamo i što poduzimamo? Brojimo godine Plenkovićeve vladavine. On trenutno izgleda kao da je nastao miješanjem Tuđmanovih i Karamarkovih gena, taj izgled odgovara manifestaciji njegove izvorne prirode. U budućnosti će izgledati drugačije – sve više i više će se djelovati u skladu s vlastitom prirodom, a takva će mu biti i fenomenologija. Sokratovo inzistiranje na tome kako nema sretnog života bez pravednosti, a pravednosti bez istinske jednakosti ljudi, zvuči kao utopija ovog desetljeća. Budući da se ni nauk Isusa Krista se u bitnome ne razlikuje od onoga što je naučavao Sokrat, u ovoj državi i kršćanstvo izgleda kao utopija.
Pravednost kao “korist i interes jačeg”
Civilizacijski razvoj nam je omogućio da možemo slijediti Sokrata ili Isusa Krista, a mi smo se odlučili podati, bez otpora, Trazimahu. Pravednost je „korist i interes jačeg” samo i jedino u zemlji slabića. U toj zemlji nitko nije sretan – ni varalice ni prevareni. Takva država je toliko jadna da bi iz nje emigrirali i Trazimah i Kaliko. I njima bi bilo ispod časti živjeti u državi u kojoj politički slabići (samo slabići mogu koalirati s Playboyevom ispostavom znanom kao Domovinski pokret) jačaju sebe vodeći računa o vlastitim interesima. Da je Trazimah znao tko će sve slijediti njegovo određenje pravednosti, siguran sam da bi se zavjetovao na šutnju i da nikada ni riječi sa Sokratom ne bi prozborio.
Hrvatska pravednost je pravo političkih slabića da unesrećuju druge kako bi nesmetano provodili vlastite interese. Ti drugi su uvjereni da nepravda nema alternativu. U pravu su – alternativa nepravdi nije pravda. Nepravda unesrećuje i oduzima život, pravednost život čini sretnim. Nesreća i nepravda nemaju alternativu, one su usud slabića koji su se narodili da do nestanka budu narod, a nikada nacija.
