Turistički predatori, o kojima su se raspisali svjetski mediji, ove će godine naplatiti svoj bahati bezobrazluk, ali dogodine im se takva prilika možda neće pružiti jer će dio prevarenih turista potražiti destinaciju na kojoj se pruža vrijednost za novac
Sve je poskupjelo, kakva prilika za bogaćenje! Apsurdnu tvrdnju moguće je potkrijepiti nizom primjera – najviše ih je u turističkom sektoru – u kojem je pohlepa dosegnula razinu pljačke pod krinkom „promijenjenih tržišnih okolnosti“. O karikaturalno-apsurdnim primjerima raspisali su se i strani mediji, u zemljama mnogo razvijenijim od naše, u kojima su prosječne plaće i platežne mogućnosti neusporedive s onima u Hrvatskoj. Turiste iz tih zemalja hrvatska skupoća ne bi trebala pretjerano zabrinjavati, ali ih s pravom neugodno iznenađuje uspoređuju li cijene naših usluga s cijenama sličnih usluga u svojoj domovini.
Upitate li pružatelje turističkih usluga – osobito one iz kategorije „drpipara“ – zašto su im cijene odletjele u nebo, dobit ćete odgovor koji bi trebao biti alibi za bezobrazluk kojim se nanosi golema šteta poštenim i dalekovidnim turističkim djelatnicima koji savjesno, marljivo i etično obavljaju svoj posao. Takvi grabežljivci nanose dalekosežnu, možda i nepopravljivu štetu imidžu hrvatskog turizma.
Lažni alibi
Pokušajmo razobličiti providna objašnjenja „drpipara“ koji se pozivaju na sveopća poskupljenja, od hrane do energenata, ne navodeći u kojem postotku to utječe na njihovo poslovanje. Sve se slomilo baš na njihovim nejakim leđima, od rata u Ukrajini do uvođenja eura pa je logično da svoje cijene povećavaju do apsurda. Ako su drastično poskupjeli jogurti i drugi mliječni proizvodi, lubenice i grincajg, je li to razlog da se – lažnim alibijem – udvostruči cijena apartmanskog smještaja, kava, pizza, sladoleda, raznih napitaka, suncobrana i ležaljka na plažama, čak i korištenja javnog zahoda?
U praksi to izgleda ovako: jedna se garaža u Splitu (provjereno) pretvorila u smještajnu jedinicu sa šest luftmadraca namijenjenih posjetiteljima Ultre, po cijeni od 80 eura po „ležaju“ za jednu noć. Ironizirajući prilike na Jadranu, duhoviti Zagrepčanin iznajmljuje stan površine 80-ak četvornih metara, „prvi red do mora“, odnosno u središtu Zagreba, za 3000 eura na mjesec, „analogno cijenama smještaja na Jadranu“. Duhovito, ali zaboravlja reći da Zagreb ne zaostaje za iznajmljivačkim predatorstvom na Jadranu.
Za turiste željne gastronomske ekskluzive idealno je mjesto restoran u Milni na Hvaru, gdje se tomahawk steak od 1500 grama nudi za 220 eura! Mogli bismo unedogled nabrajati mjesta u kojima se bezobrazno pretjeruje s cijenama kave, sladoleda, pizza, plažnog accessoiresa itd., ali ima li to ikakvog smisla?
Svrsishodnije je istaknuti primjere marljivih i poštenih turističkih djelatnika koji predanim radom zarađuju za egzistencijalne potrebe obitelji, školovanje djece, održavanje smještajnih jedinica i poboljšanje kvalitete turističke usluge. I svojim radom pridonose sustizanju ili premašivanju prihoda rekordne turističke 2019., kojima će se krpati rupe u proračunu i možda pronaći novac, primjerice, za potplaćene i obezvrijeđene pravosudne službenike i mnoge druge kategorije obespravljenih djelatnika.
Malo misto
Daleko od šminkersko-elitističkih odredišta, u mirnim, ugodnim i cjenovno prihvatljivim Pučišćima na Braču, gospođa Mira i njezin suprug Tonči već se dvadesetak godina bave iznajmljivanjem apartmana u svojoj prostranoj i lijepo uređenoj kući, sagrađenoj ušteđevinom koju su nakon 25 godina mukotrpnog rada u Kanadi donijeli na rodni otok. Tonči je kao ribar, u jednom od najtežih poslova jedva zamislivih običnom čovjeku, četvrt stoljeća brazdao Atlantik i Pacifik, a Mira je zbrinjavala obitelj. Povratkom na Brač nisu donijeli samo ušteđevinu stečenu mukotrpnim radom, nego i navike življenja u razvijenom kapitalističkom svijetu. Iako već u poodmakloj dobi, bremenitoj tegobama iseljeničkog života, nastavili su raditi, opredijelivši se za obećavajuću turističku djelatnost. Apartmane su uredili u skladu s visokim smještajnim standardima. Iz svakog se apartmana pruža pogled na more, brižljivo njegovan vrt i raskošan cvjetnjak. Gospođa Mira svojim gostima redovito daruje svježe sezonsko povrće iz svog vrta, od tikvica i mahuna do rajčica, mrkve, zelene salate, krastavaca, patlidžana, krumpira, graška… Posjetitelji se ne mogu nadiviti njezinoj darežljivosti i već zaboravljenim okusima plodova crvene zemlje, nikad oskvrnute kemijskim sredstvima.
Gospođa Mira i njezina obitelj u sezoni rade i do 18 sati na dan. Iako posluju i preko Booking.coma, većina turista stalni su posjetitelji, od kojih neki dolaze već dvadesetak godina. Gosti su prezadovoljni, osobito besprijekornom čistoćom, opremljenošću apartmana i ljubaznim domaćinima. Zadovoljni su i domaćini – izuzme li se iscrpljenost od koje se oporavljaju mjesecima nakon završetka turističke sezone. Ako dvije trećine naših turističkih kapaciteta tvori privatni smještaj, to upućuje na važnost modela na kojem bi se trebao temeljiti hrvatski turizam.
Pitam gospođu Miru koliko je ove godine – s obzirom na opća poskupljenja – povisivala cijene smještaja u svojim apartmanima.
„Stalnim gostima desetak posto, a novima najviše petnaestak. To povišenje ne pokriva porast svih troškova smještaja, ali najvažnijim smatram dugogodišnji odnos s posjetiteljima koje ugošćujem i njihovo zadovoljstvo nakon boravka u mojoj kući. Narod s pravom kaže da se dobar glas daleko čuje. Najviše mi je pak žao kad zbog popunjenosti ne mogu primiti zainteresirane goste u terminu koji su planirali“, kaže gospođa Mira.
Luftmadrac smještaj
Iznajmitelj luftmadrac-smještaja u Splitu za vrijeme Ultre s tim ne bi imao problema. Samo bi u garažu dodao još nekoliko luftmadraca. A iznajmitelju stana u Zagrebu po cijeni od 3000 eura na mjesec preporuča se nastavak traganja za unajmiteljem koji će se u potresom uništenoj jezgri glavnog grada – barem kad je o najamnini riječ – osjećati kao da je na Manhattanu. Taksisti koji bezobzirno „deru“ turiste neupućene u taksi-lopovluk, najčešće na relacijama od zračne luke do grada, bit će među ogorčenim prosvjednicima kad se na tržištu pojavi „nelojalna konkurencija“ Ubera ili Bolta.
Uspiju li svi turistički predatori „kratkog daha“ naplatiti svoj bahati bezobrazluk, najbolje im je da se naposljetku počaste tomahawk steakom na Hvaru po cijeni od 220 eura. Dogodine im se takva prilika možda neće pružiti jer će dio ovogodišnjih turista potražiti destinacije na kojima se neće osjećati prevarenima.
