Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić prošlog je petka upriličio konferenciju za novinare u povodu prve godišnjice svog mandata. Turudićev susret s novinarima trajao je nepunih pola sata, a kraj je bio najilustrativniji kad je riječ o karakteru i modelu ophođenja pasivno-agresivnog šefa Državnog odvjetništva.
Nakon što se učinilo da više nema žurnalističkih pitanja, glavni državni odvjetnik zahvalio je okupljenima i pozdravio ih, no trenutak potom – prije nego što se itko od prisutnih, uključujući i Turudića, ustao sa stolice – upućeno je još jedno pitanje, odnosno pokušaj pitanja.
“Oprostite, vezano za vašu zaštitu… Je l’ ima nekakvih…”, rekla je jedna novinarka.
“Završili smo sad. Imali ste priliku, propustili ste priliku. Žao mi je”, kazao je Turudić. Još je dobacio da će vidjeti hoće li ili neće odgovoriti ako mu pitanje bude poslano u pisanom obliku. Novinarka je najvjerojatnije namjeravala upitati ima li ikakvih pomaka u istrazi o metku koji je u ožujku prošle godine misteriozno završio u vratima Turudićeva privatnog automobila, što je bio razlog da mu se smjesta dodijeli mnogoljudno policijsko osiguranje.
Bilo je to, da podsjetimo, u vrijeme prije parlamentarnih izbora, u koje se aktivno bio uključio predsjednik Zoran Milanović, u vrijeme između Turudićeva formalnog izbora za glavnog državnog odvjetnika i njegova preuzimanja te funkcije. Naravno da ništa nije razjašnjeno, niti će ikad biti, ali nejasno je zašto pitanje o tome izaziva ispad nervoze i drskosti: mogao je naprosto reći da to treba pitati policiju i službe koje odlučuju o dodjeljivanju osobne zaštite dužnosnicima i građanima za koje se procijeni da su u opasnosti.
Bit će da šef DORH-a ima druge i ozbiljnije razloge za recentnu utanjenost živaca i višak svadljivog durenja u javnim istupima. Riječ je o političkoj propasti dviju najkrupnijih predizbornih operacija DORH-a: one u Zagrebu i one u Varaždinu
Bit će da šef DORH-a ipak ima druge i ozbiljnije razloge za recentnu utanjenost živaca i višak svadljivog durenja u javnim istupima, s tim da treba napomenuti da te dvije crte oduvijek u određenoj mjeri krase ličnost Ivana Turudića. Riječ je o političkoj propasti dviju najkrupnijih predizbornih operacija Državnog odvjetništva: one u Zagrebu i one u Varaždinu. Tužiteljstvo je u Zagrebu politički tempiralo pokretanje postupaka protiv Mile Kekina, čija je supruga Ivana jedno od najistaknutijih lica platforme Možemo!, zbog davne kupovine zemljišta u Istri te protiv Koste Kostanjevića, ravnatelja Ustanove za upravljanje sportskim objektima Grada Zagreba, kojeg se tereti za kriminalno izvlačenje blizu dva milijuna eura iz kase zagrebačkog Hipodroma na ime fiktivnih zaštitarskih usluga.
Kekin je bio priveden na saslušanje u USKOK pred naručenim kamerama, dok su u slučaju Hipodrom, nekoliko dana prije prvog kruga izbora, ispitani gradonačelnik Tomašević i njegov zamjenik Luka Korlaet. Sve je pokrenula – očito prilično utemeljena – kaznena prijava koju je podnio odvjetnik-osvetnik Anto Nobilo, čovjek poslovno zainteresiran za promjenu vlasti u Zagrebu, a USKOK se spremno i ne časeći časa uhvatio za tu priču: mada ih razdvajaju ideološke i političke sklonosti, Nobila i Turudića povezuju dobri odnosi s jednim moćnim zagrebačkim poduzetnikom kojeg se obično naziva kontroverznim i koji je, također, poslovno vrlo zainteresiran za smjenu sadašnje vlasti u glavnom gradu.
Što se tiče Varaždina, Turudićevi tužitelji otvorili su istrage protiv SDP-ova varaždinskog gradonačelnika Nevena Bosilja te sad već bivše predsjednice SDP-a u Varaždinskoj županiji Barbare Antolić Vupore: sumnjiči ih se za relativno minorna kaznena djela. Pritom se u oba slučaja, naročito u zagrebačkom, zbilo i potonuće čuvenog Lex AP-a, na kojem je baš Turudić jako inzistirao, jer nema nikakvih DORH-ovih izvida o tome kako su tajni iskazi i podaci dospjeli u medije; Plenkoviću i Turudiću sad ne smeta praksa nad kojom su se donedavno zgražali.
Dogodilo se to da je koalicija Možemo!-SDP dobila većinu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, a Tomaševiću je malo nedostajalo za pobjedu već u prvom izbornom krugu. Izvjesno je da će u drugom krugu 1. lipnja zadržati gradonačelnički položaj. U Varaždinu je Bosilj uvjerljivo pobijedio u prvom krugu; SDP-ov kandidat Bruno Ister ima realnu šansu da postane varaždinski župan. Akcije Državnog odvjetništva vjerojatno nisu bile presudan element za postizanje spomenutih izbornih rezultata, ali im nesumnjivo jesu doprinijele, jesu u nekoj mjeri proizvele homogenizaciju birača, s obzirom na to da je Turudić ispravno prepoznat kao HDZ-ova represivna poluga i da mu je vjerodostojnost u pogledu istraga ovog tipa – uglavnom nikakva.
To, međutim, nije samo Turudićev problem (on se, uostalom, odavno pozdravio s profesionalnim kredibilitetom), ni samo problem vlasti Andreja Plenkovića, koji je osobno progurao Turudićevo imenovanje usprkos jasnim dokazima o njegovu nečasnom ponašanju dok je bio predsjednik Županijskog suda u Zagrebu i direktnom laganju javnosti o svojim susretima i kontaktima sa Zdravkom Mamićem i s Josipom Pleslić (nekad Rimac). Politička svrstanost ili samo utemeljen dojam o političkoj svrstanosti glavnog državnog odvjetnika loša je vijest za vladavinu prava u Hrvatskoj. Plenkovića to nimalo ne brine, jer on misli da je za Hrvatsku dobro sve što je dobro za njega i njegovu partiju.
Pokrenute su istrage protiv samo dvojice HDZ-ovaca, Josipa Škorića i Josipa Šarića, što se dogodilo nakon tri i pol mjeseca Turudićeva mandata i on na to nije imao većeg utjecaja: predistražni poslovi trajali su mjesecima prije nego što je policija rečenoj dvojici pokucala na vrata
“Kao gradonačelnik koji širi govor mržnje, teško je razaznati nastupa li kao okrivljenik, a nije okrivljenik, ili kao advokat onima u postupku. Koristi govor mržnje kao i svi koji idu s osobnim diskvalifikacijama”, rekao je šef DORH-a na press-konferenciji u petak, misleći na Tomislava Tomaševića i njegove izjave o politički motiviranom tajmingu otvaranja “visokoprofilnih” istraga u Zagrebu. Ugledna odvjetnica Vesna Alaburić ovako je u Jutarnjem listu komentirala Turudićevo posezanje za pojmom govora mržnje: “Mislim da je glavni državni odvjetnik potpuno pogrešno primijenio pojam govora mržnje. Ako je želio reći da Tomislav Tomašević o njegovu radu govori kritički zato što ga ne voli, onda to pripada u set određenih političkih komentara. Žao mi je što glavni državni odvjetnik nije spreman otrpjeti bilo kakve kritičke opservacije na svoj rad a da ne smatra da su one motivirane mrzilačkim ili sličnim uzrocima. U svakom slučaju, Tomaševićeve izjave o Turudićevu radu nikako, ni po kojoj osnovi, ne pripadaju u set govora mržnje.”
Turudić je i inače sklon zauzimati pozu nedužne žrtve zlih i nepristojnih političara te bježati u zaklon svoje formalne profesije i nezavisnosti pravosuđa, ali odbija vidjeti da se on sam već godinama ponaša kao političar, i to političar HDZ-ovske ili desne provenijencije. Treba li bolji primjer od onoga kad je Turudić, uvrijeđen zbog toga što nije pozvan na predsjedničku inauguraciju Zorana Milanovića, ocijenio taj događaj okupljanjem Milanovićeve “političke sljedbe”? Ili onoga kad je javno upitao Sinišu Hajdaša Dončića, predsjednika SDP-a, gdje je bio 16. rujna 2020.? Ili kad se upustio u besmisleno i obijesno pravosudno maltretiranje Vjere Andrijić (101), splitske partizanke i učesnice bitaka na Sutjesci i Neretvi, koja je bila gošća na Milanovićevoj inauguraciji?
To prebacivanje iz jedne u drugu ulogu, ovisno o tekućim potrebama, nanosi reputacijsku štetu ionako neuglednom Državnom odvjetništvu, no glavni državni odvjetnik, opsjednut sobom i zaslijepljen vlastitim egom, nema ni ljudskog ni intelektualnog kapaciteta da vidi širi sliku i da pojmi kakve društvene posljedice proizvodi svojim djelovanjem u kojem se politika i pravosuđe toliko isprepliću da je gotovo nemoguće ustanoviti gdje počinje jedno a završava drugo.
Kako izgleda rezime Turudićeve prve godine na mjestu glavnog državnog odvjetnika u pogledu kaznenog progona korupcije na visokim ili višim političkim razinama? Ukratko, HDZ može biti zadovoljan, unatoč predviđanjima nekih analitičara i pravnika da bi čelnik DORH-a mogao biti neugodno iznenađenje za Plenkovića. Neizbježni kazneni progon Josipa Dabre iz Domovinskog pokreta bio je u funkciji discipliniranja DP-a, a ne kompliciranja unutarkoalicijskih odnosa između HDZ-a i DP-a. Pokrenute su istrage protiv samo dvojice HDZ-ovaca – Josipa Škorića, predsjednika Uprave Hrvatskih cesta, i Josipa Šarića, gradonačelnika Otoka – što se dogodilo nakon tri i pol mjeseca Turudićeva mandata i on na to nije imao većeg utjecaja: predistražni poslovi trajali su mjesecima prije nego što je policija rečenoj dvojici pokucala na vrata.
Ni to, međutim, nije moglo proći bez sumnji o DORH-ovoj angažiranosti na saniranju političke štete za HDZ. Škorić i Šarić podnijeli su ostavke na svoje dužnosti uoči hapšenja, čime sebi nisu olakšali situaciju, ali jesu HDZ-u. Teško da bi se odlučili na takav potez da nisu znali što im se sprema i da ih netko iz HDZ-a nije potaknuo da odstupe u interesu stranke, a mogli su saznati samo od nekoga iz DORH-a.
Ipak, dosad najveća Turudićeva usluga Plenkoviću i HDZ-u sastojala se u otimanju istrage Uredu europskog javnog tužitelja (EPPO), istrage o ministru zdravstva Viliju Berošu i njegovim kompanjonima udruženima radi izvlačenja javnog novca preplaćivanjem medicinskih uređaja koji su nabavljani za neke hrvatske bolnice. Smisao DORH-ova nelogičnog i paničnog manevra nije bio u tome da se zaštiti Beroša nego da se istraga stavi pod kontrolu, to jest da se spriječi curenje podataka potencijalno kompromitantnih za premijera, HDZ i Vladu. Da Turudić ništa drugo nije učinio za HDZ i da ništa više ne odradi u korist vladajuće stranke, Plenkoviću se već isplatilo instaliranje tog kontaminiranog bivšeg suca na jednu od najmoćnijih pozicija u državi.
