Sa zadrškom od nekoliko tjedana pukla je u javnom prostoru ovih dana vijest da je Davorko Vidović postavljen za savjetnika ministra financija Tomislava Ćorića, i to – kao što je imenovani prenio – “s fokusom na javne financije, mirovine i položaj umirovljenika”. Bit će da je nekome ponestalo materijala uslijed sezone godišnjih odmora, ali svejedno mu hvala na objavi. Njezin značaj po nabrojane prioritete u fokusu svakako je izuzetan.
Svejedno, ni pridržana vremenska distanca nije pomogla da se ta važnost prezentira u punom svjetlu, kao da je slučaj novog radnog angažmana za umirovljenika Vidovića dovoljan sam po sebi. Interesiranje medija svedeno je na golu činjenicu pretrčavanja jednog nominalnog socijaldemokrata pod skute HDZ-a.
Ovdje ćemo zauzvrat ponuditi cjelovitiju sliku teme, ne gubeći iz vida rečene fokalne točke, a pogotovo ne Vidovićevo ranije djelovanje u tom području. Povest ćemo računa i o pozicijama vodećih naših stranaka, HDZ-a i SDP-a.
Davorko Vidović jest iz potonje izbačen prije nekih pet godina, pa je osnovao svoju i uskoro zajedno s njom nestao sa scene, ali na samom početku ovog stoljeća bio je jedan od važnijih ministara tadašnje vlade lijevog centra sa SDP-om na čelu.
Držao je domenu rada i socijalne skrbi, naime, što bi toj stranci moralo biti jedno od ključnih ministarstava. Na iskustvo s njihovim mandatom u tim pitanjima podsjetit ćemo kroz osvrt ka jednom od trenutaka kardinalnih po javne financije i položaj umirovljenika.
Moment o kojem je riječ protegnuo se zapravo na sad već jubilarnih 25 godina, a Vidović je u međuvremenu više puta iskazivao ponos njime. Pa, da proslavimo i ovom prilikom: posrijedi je bilo odobrenje za puštanje u pogon drugog stupa mirovinskog osiguranja koje ministarski potpisuje upravo on.
Dotad smo imali samo prvi stup, baziran na međugeneracijskoj solidarnosti, pored eventualne dobrovoljne mirovinske štednje pojedinaca. Zatim nadležno ministarstvo 2000. preuzima Vidović i naskoro uvodi drugi stup, s primjenom od 1. siječnja 2002. godine. Koji mjesec prije toga, ako nas pamćenje dobro služi, Svjetska ga je banka upravo zbog toga bila povela i na jedan poučni izlet u Čile.
Davorko Vidović nije se obazirao na fašistički okvir čileanskog eksperimenta u krvi do koljena, ali ni na njegovu ekonomsku propast iz istih razloga zbog kojih drugi stup ne uspijeva ni u Hrvatskoj. Ne obazire se ni danas, jer je drugi stup nastavio braniti kroz protekle godine, tvrdeći da boljeg modela – nema pa nema
Vidović je tamo uvidio ono što je ta institucija već godinama opsesivno tuvila u glavu svima ovlaštenim po europskim postsocijalističkim zemljama – da je drugi stup najbolji vid spasa za mirovinske sustave nagrižene demografskim padom, nižom zaposlenošću i drugim baucima.
Neki, doduše, ipak nisu nasjeli na tu financijsko-industrijsku bajku, ili su se ubrzo maknuli od pripremljene im stupice. Ne i Hrvatska, jer ona dandanas među rijetkima ustraje na održavanju drugog stupa pod cijenu vlastitog javnofinancijskog udesa, kao i na štetu radničkih mirovina izloženih tržišnim oscilacijama.
Na početku bijaše samo međugeneracijska solidarnost, dakle, za koju smo izdvajali 20 posto iz bruto plaće. Onda je pak odlučeno da se četvrtina doprinosa preusmjeri u drugi stup, obavezan poput prvog, ali i – kapitaliziran. To znači da se pet postotaka naših plaća odonda navodno plodi na tržištu državnih obveznica i korporativnih dionica.
No to znači i da je 25 postotaka našeg mirovinskog doprinosa, povjerenih mirovinskim privatno-bankovnim fondovima, izloženo kocki na jako dugi rok, načelno trajanja prosječnog radnog vijeka.
Račun se tako poražavajućim iskazao i u praksi, jer se vrijednost fondovskog portfelja sa svakom globalnom krizom drastično urušavala. Podsjećamo da radnička navodna štednja u tim fondovima nikad nije ista, nego se mijenja po trenutnoj cijeni dionica i obveznica koje tvore fondovsku imovinu.
Sumarno, međutim, ispostavilo se da su kombinirane mirovine manje negoli su one samo iz prvog stupa, izuzev primatelja visokih i najviših plaća – političarskih i menadžerskih i sličnih. Epilog znate: radnici su 2019. dobili pravo da u času umirovljenja po volji mogu izabrati povratak u prvi stup. Točnije, prebacivanje drugostupske ušteđevine natrag u državni proračun, što ih golema većina i čini.
U drugom stupu ostaje navedena elita i oni koji posegnu za jednokratnom isplatom od 20 posto ušteđevine, a taj mamac svakako privlači nemali broj ljudi. Koliko je očajnički potez u pitanju, otkriva izračun po kojem će naročito oni zatim primati još manju mirovinu iz drugog, odnosno iz dva stupa.
Ostaje pitanje zbog čega je država pristala na kreiranje takvog mamca ako drugi stup nije ispunio svoju svrhu, a javne financije i dalje trpe stalni ekstratrošak. Država nije imala dovoljno novca za isplatu mirovina ni prije drugog stupa, nego se zaduživala. Nastavila se zaduživati još više da bi nadoknadila izdvajanje za drugi stup.
Ta novonastala ili barem žestoko produbljena dužnička ovisnost – svake godine novih milijardu i pol eura, ispočetka nešto manje, a danas i više – zadobila je krajnje bizaran, čak sarkastičan izgled. Država se u biti zadužuje kod istih onih kojima je bez krajnjeg obračunskog rezona prepustila naš mirovinski novac, i ostaje u minusu koji se konstantno produbljuje.
Nasuprot njoj, banke tj. njihovi fondovi drugog stupa stalno zarađuju, bez svog rizika u poslovanju iako posluju s gubitkom koji trpimo svi mi. Baš kao što trpimo efekte rastućeg javnog duga, pa nam se drugi stup obija dvaput o glavu. Kroz osobni budžet, radi nižih mirovina, a onda kroz javnofinancijski sustav s našim kolektivnim, fiskalnim pravima i obavezama.
Na koncu, ne treba zaboraviti ni to da onaj dio ušteđevine koji se ne otplati umirovljeniku za njegova života ne dobiju npr. nasljednici mu, a ni ostali mirovinski osiguranici. On također nestaje, zajedno s našim otplatama kamata na umnožene kredite za državu, u zapanjujućoj crnoj rupi tako dizajniranog mirovinskog sustava.
Tu rupetinu je Svjetska banka nastojala zakamuflirati nazivom – tranzicijski trošak. Zvuči kao mostarina za prelazak na individualizirani te kapitalizirani model, s netržišnog koji predstavlja prvi stup. No čak i kad se pokazalo da od toga korist imaju samo banke, dok se na drugoj strani bilježi dupla šteta za sve ostale, država nije ukinula drugi stup.
Interes financijske industrije, plus osobni interes hrvatskih političara, pokazao se kudikamo utjecajnijim od javnog i kolektivnoga radničkog te umirovljeničkog. Teško da u području ekonomske politike imamo konkretniji pokazatelj što bi to po definiciji značila slaba država, ona kojom sile tržišta mlataraju u ritmu najbližih žarišta kapitala.
Nešto teže išlo je banksterima u Čileu, rodnome mjestu drugog stupa. Ako je Vidovićev turistički vodič onomad propustio navesti: prvo je Pinochet morao ubiti Allendea da bi notorni Chicago Boys, domaći učenici ekonomista Miltona Friedmana, dobitnika Nobelove nagrade i povijesno najutjecajnijeg zagovornika neoliberalizma, mogli uspostaviti svoj laboratorij tržišta bez ograničenja.
Davorko Vidović nije se obazirao na fašistički okvir tog eksperimenta u krvi do koljena, ali ni na njegovu ekonomsku propast iz istih razloga zbog kojih drugi stup ne uspijeva ni u Hrvatskoj. Ne obazire se ni danas, jer je drugi stup nastavio braniti kroz protekle godine, tvrdeći da boljeg modela – nema pa nema.
Stoga nema ni smisla hvatati se za spektakl faktičnog mu prelaska HDZ-u, dok nam jamči da time nije izdao lijeve ideale. Nemojmo se dati impresionirati pikanterijom od opisa kako mu je funkciju savjetnika, kad je na jednom prazničnom domjenku izašao zapaliti cigaretu, ponudio lično premijer Andrej Plenković.
Dvije vodeće stranke zajedno su na zadatku Svjetske banke otpočetka, ako znamo da je zakonsku podlogu za drugi stup postavio HDZ krajem 20. stoljeća. Vidović je zatim odradio tek njegovo pokretanje, uz natezanje sa sindikatima.
U istom razdoblju, slično su jedni sanirali banke javnim novcem, a drugi ih privatizirali, pa bitne ekonomsko-političke razlike među njima ustvari nije ni bilo. Zapalili cigaretu ili javne financije, njima dođe na isto.
