Kao da je Ministarstvo unutarnjih poslova to postavilo kao uvjet za produženje valjanosti osobne iskaznice. Tako su otprilike svakome izgledali storiji na Instagramu početkom ove godine. Gotovo da nije bilo korisnika te društvene mreže koji se nije povinovao trendu i postavio svoju fotografiju iz 2016. godine. Razlozi iza samog trenda, kao što to često biva, nisu bili pretjerano ”duboki”. Deset godina uvijek zvuči dovoljno obljetničarski i atraktivno, čak i ako se ne obilježava ništa konkretno. A i dovoljno je vremena u tih deset godina prošlo da se aktiviraju već neka zaboravljena sjećanja.
U novom medijsko-komunikacijskom krajoliku kakve su društvene mreže vrijeme nekako u drukčijem ritmu prolazi zbog silnih trendova i neprekidnog prijenosa uživo vlastitog i tuđih života. Sadržaja je prosto nemjerljivo više nego prije i ako ”zakon struke” nameće historiografiji da se poviješću bavi tek nakon 30 godina otklona, onda se valjda korisnici društvenih mreža mogu osvrnuti na svoju i tuđu povijest na mrežama nakon deset godina.
I ta se povijest ne otkriva samo, kao što svjedoče storiji, u tjelesnim promjenama uzrokovanim pukom biologijom, već i u pop-kulturnim trendovima, društvenim i tehnološkim filterima, ali i nostalgiji za internetom kakav je bio 2016. godine. Smatra se, uglavnom prešutno, da je to bila posljednja godina nešto autentičnijeg interneta koji nije bio presudno oblikovan algoritmima i ostalim alatima manipulacije pažnje, već se i dalje oslanjao na komunikaciju i sadržaje korisnika.
Posrijedi je očito prvi ili najrašireniji oblik nostalgije u vrijeme društvenih mreža koji se tiče samih društvenih mreža. Uobičajeni su bili oblici nostalgije za vremenima kojima su mreže i internet prethodili. Očito je proteklo dovoljno vremena u periodu u kojima nam profili na društvenim mrežama funkcioniraju kao neka vrsta produženih osobnih iskaznica. Iako u samom trendu ne nužno prepoznatljiva, politika je u tom periodu nužno morala biti (re)definirana promjenama komunikacijskih obrazaca.
Brojni su kritičari nepreciznosti vremenskog okvira trenda i nostalgije poručili da je već 2016. Donald Trump pobijedio na američkim izborima i da je te godine na referendumu u Velikoj Britaniji izglasan Brexit. Prema tim kritičarima, internet i društvene mreže već su i prije postali dovoljno toksični da doprinesu takvim rezultatima. Te kritike vrijedi poslušati, ali nisu nužno dovoljno efikasne za ravnanje njima. Prvenstveno jer polaze od pretpostavke da su društvene mreže ključan razlog takvih biračkih preferencija. A i da trend nije precizan baš u godinu ili dvije, vrijedi tu nepreciznost žrtvovati za efektnost desetogodišnjice.
Ne radi se ovdje o preciznoj političkoj periodizaciji, već o rasprostranjenom osjećaju političke i kulturne promjene. I zato ćemo se ovdje prikloniti samom trendu. I to na dvostruki način: formalno i sadržajno, uvjetno rečeno. Nedavnom ćemo periodu pristupiti donekle historiografski, iako se takve stvari inače baš ne rade. Time zapravo odajemo neku vrstu metodološkog omaža novoj vremenskoj dinamici interneta i društvenih mreža koju smo spomenuli. A sadržajno ćemo se vratiti u 2016. jer se, pored Trumpa i Brexita, na političkoj pozornici pojavio još jedan akter koji s nje još nije sišao – Andrej Plenković.
Najsugestivniji primjer kojim se Jäger služi je pokret Black Lives Matter. Radilo se o najvećem protestu u povijesti SAD-a, ali nije rezultirao nikakvim političkim rezultatima. Broj ubijenih i zatvorenih crnaca u Americi doživio je čak i rast nakon tih protesta
U prvom ćemo se nastavku teksta, dakle, pozabaviti općim ili globalnim političkim strujanjima, a u narednom broju hrvatskoj inačici tih tendencija. Odudaramo li ili ih pratimo? I ako pratimo, kako ih pratimo?
Kao teorijska i dijagnostička podrška za sken političke situacije poslužit će nam prošlog mjeseca objavljena knjiga belgijskog povjesničara i političkog teoretičara Antona Jägera. Riječ je o proširenom eseju naslova ”Hyperpolitics” objavljenom u Versu. Jäger je dijelove već objavljivao u različitim publikacijama i na različitim portalima, a u knjizi ih je sabrao uz poneke nadopune i dodatne eksplikacije.
Podnaslov knjige glasi u prijevodu: ekstremna politizacija bez političkih posljedica. I njime se zapravo definira naslovni koncept hiperpolitike kojim se objašnjava politički krajolik u posljednjih desetak godina. Prije nego što dođemo do hiperpolitike, pojasnimo Jägerovu povijesno-političku periodizaciju koje je sama hiperpolitika trenutno završna faza.
Prije navođenja same periodizacije valja istaknuti da se Jäger pri definiranju perioda vodi kriterijima stupnja politizacije i institucionalizacije. Pojednostavljeno, politizacija se određuje izlaznošću na izbore, prosvjedima i sličnim vidljivim političkim aktivnostima, dok se institucionalizacija određuje članstvom u partijama, sindikatima, udruženjima, crkvama i sličnim civilnim organizacijama.
Sve započinje s masovnom politikom. Period obilježen tom političkom formom započinje otprilike između sredine druge polovice devetnaestog stoljeća i početka Prvog svjetskog rata, ovisno o državama i političkoj dinamici. I taj period uglavnom završava osamdesetih godina prošlog stoljeća i koincidira s raspadom socijalističkog projekta na istoku i usponom neoliberalizma na zapadu.
Također, Jäger period dijeli na dva dijela. Prvi, do Drugog svjetskog rata, mogao bi se nazvati ”divljim”. Obilježile su ga masovne partije koje su stremile promjenama postojećeg poretka, poput komunista i fašista, kao i njihovi ulični i svi drugi intenzivni sukobi. Drugi dio nakon Drugog svjetskog rata naziva se ”ukorijenjenim”.
Dakle, masovne su stranke bile uglavnom one konzervativne i socijaldemokratske koje su se manje-više redovito, ovisno o zemljama, izmjenjivale na vlasti bez ambicija da ugroze postojeći političko-ekonomski poredak. Pored masovnog članstva, osnovno obilježje te političke forme bila je snažna identifikacija članova sa strankom.
Stranka nije bila samo politički izbor već i način života. Stranka je oblikovala kulturu života, ali i političke stavove koji su zajedno činili koherentan skup ideja. Nisu članovi različitim problemima pristupali s različitim individualnim stavovima iz kojih bi onda stranka gradila nekakav minimalni zajednički nazivnik.
Stranka je oblikovala stavove koji stvaraju sliku svijeta. Također, zbog toga što je partija bila način života i kulturna identifikacija, njeno napuštanje je značilo i značajan društveni trošak. Sa sobom je nosilo stanovitu stigmu. Dakle, prema kriterijima stupnja politizacije i institucionalizacije, masovna je politika u oba slučaja stajala prilično dobro. Visoka izlaznost i participacija, a i masovno članstvo.
Nakon masovne politike dolazi postpolitika. Ona nastupa i kao odraz navedenih političkih promjena i eliminacije alternativa trijumfu kapitalizma, ali i kao simptom posvemašnje iscrpljenosti politikom kao takvom. Ljudima je naprosto dosadilo i postalo prenaporno sve procesuirati kroz politički okvir članstva u stranci, sindikatu ili udruženju.
Treba istaknuti da posrijedi nije nekakav prirodni proces zasićenja i da se uglavnom radi o ishodu političkih borbi i pobjedi vladajućih klasa nad radništvom u toj mjeri da je sam taj sukob u javnoj percepciji postao potpuno izlišnim. Ili se takvim predstavljao.
Ali valja istaknuti da je važnu ulogu u tom ishodu predstavljala i sama atraktivnost političkog olakšanja: možemo dio politike prebaciti na tržišne procese i eksperte i posvetiti se sebi i privatnom životu. U našem je kontekstu, naravno, bilo drukčije, i tome ćemo se posvetiti u narednom broju, ali ta atraktivnost nije ni ovdje bila strana.
Devedesetih se redovito mogla čuti na druženjima i obiteljskim okupljanjima, koja su bila isprepletena raspravama o politici, legendarna rečenica: ”U Americi ti pola ljudi uopće ne zna tko im je predsjednik, ne zanima ih, koliko nama treba do toga.” Nismo nikad došli do tog statusa do kojeg ni Amerikanci nikad nisu došli, ali negdje sredinom dvijetisućitih boomom potrošačkih i stambenih kredita približili smo se postpolitičkom stanju.
Kraj tog perioda Jäger locira, očekivano, na početak velike ekonomske krize 2008. godine. Ono što postpolitiku definira po postavljenim kriterijima politizacije i institucionalizacije jest da se po jednom i drugom nalazi dosta nisko.
Kao što i sam naziv sugerira, politizacija se nalazi na rekordno niskim granama, a započeo je i prilično snažan trend deinstitucionalizacije. Stranke, sindikati i religijske zajednice bilježe snažan pad članstva, a pada i izborna izlaznost. Tržištu, ekspertima, nevladinim udrugama i nezavisnim institucijama poput centralnih banaka prepušteni su politika i upravljanje društvom.
Desnica uživa stratešku prednost u hiperpolitičkom vremenu. Za početak, očito joj je dovoljna retorička mobilizacija jer su joj ambicije puno skromnije od onih lijevih. Ona ne želi promijeniti svijet, samo intenzivirati postojeće nejednakosti
Nakon postpolitike po Jägerovoj periodizaciji dolazi antipolitika. Radi se, naravno, o odgovoru na ekonomsku krizu i čitav niz neriješenih pitanja. Dolazi do povišenog stupnja politizacije: najprimjetnije u protestima i osnivanju ili preuzimanju postojećih stranaka po obrascu koji se donedavno nazivao ”populizmom”.
Zašto antipolitika? Zato što se politika u tom ”populističkom” pristupu identificirala s političkim elitama i establišmentom koji su politiku kao praksu devalvirali i učinili zapravo sukrivcem za rast nejednakosti i sve ostale probleme. Ostali smo dakle na predpolitičkoj i antipolitičkoj podjeli koja glasi: narod protiv elita.
Ta je podjela u prvoj polovici prošlog desetljeća zadobivala svoje lijeve i desne formate, a i one koji su tvrdili da svojim nastupom i stavovima nadilaze tu navodno iscrpljenu i zastarjelu podjelu. Ti su navodni populistički pokreti, lijevi i desni, počeli nagrizati uobičajeni politički konzervativno-socijaldemokratski duopol širom Europe.
Ono što je kraj tog perioda obilježilo, pored i dalje prilično niske razine institucionalizacije, jest potpuni krah lijevih inačica antipolitičkih stranaka i opstanak i kontinuirani rast onih desnih. Toliko kontinuiran da ga sama desnica tumači kao dokaz ”prirodne” veze između naroda i desnih ideja.
I sada dolazimo do naslovnog perioda: hiperpolitike. Ona nasljeđuje antipolitiku otprilike 2016. godine. Valja naglasiti da periodi u Jägerovoj periodizaciji ne znače totalnu dominaciju jedne političke forme. Oni označuju prevlast neke tendencije. U hiperpolitičkom periodu postoje i dalje antipolitičke stranke, masovne partije i oblici nostalgije za postpolitikom, ali nova tendencija prevladava.
Sama hiperpolitika se oslanja na antipolitiku, ali napušta njenu populističku formulu. Osnovno obilježje hiperpolitike je, kao što sam podnaslov kaže, ekstremna politizacija bez političkih posljedica. Vratili smo se, dakle, po stupnju politiziranosti društava u vrijeme masovne politike, ali se ta politiziranost više ne kanalizira kroz političke stranke ili sindikate i ostale organizacije civilnog društva.
Ljudi se brzo i masovno politiziraju oko nekog pitanja, ali vrlo brzo mobilizacija splasne jer nema institucija koje bi ju održavale. Najsugestivniji primjer kojim se Jäger služi je onaj vezan za pokret Black Lives Matter. Radilo se o najvećem protestu u povijesti SAD-a, ali nije rezultirao nikakvim političkim rezultatima. Broj ubijenih i zatvorenih crnaca u Americi doživio je čak i rast nakon tih protesta.
Hiperpolitiku obilježava niska razina ulaznih i izlaznih troškova političke participacije, pogotovo putem društvenih mreža koje pružaju priliku svima da se ponašaju kao vlastiti ministri vanjskih poslova ili kulture. I da se sutradan okrenu nekoj trećoj temi. Politika je, dakle, individualizirana, nestrpljiva i podsjeća na tržišne transakcije.
I sve je postalo politika: od crtića preko ambalaže nekog proizvoda do bilo čijeg statusa na društvenim mrežama. Hiperpolitizirani smo, a ništa se ne mijenja. Politika je, da parafraziramo Jasnu Zlokić, išla putevima algoritma, a u toj kakofoniji desnica bilježi stalan rast. Je li to ”prirodno” ili slučajno?
Još davno je Friedrich Engels primijetio da se politička bitka ne odvija na nekakvom neutralnom terenu. Desnica, dakle, ima stratešku prednost. U Engelsovoj glavi i vremenima izraženije su koincidirali kapital i desnica te radnička klasa i ljevica. Danas nije baš tako, ali njegov uvid može poslužiti kao ulazna točka.
Iako je brojčana prednost na strani radništva, ona mu i odmaže. S obzirom na broj i različite kratkoročne interese, radnicima se puno teže organizirati nego kapitalistima kojih je značajno manje. Ne samo da ih je manje nego i raspolažu puno većim sredstvima koje mogu i politički investirati. Iako su se vremena promijenila, preduvjeti lijevog organiziranja nisu.
Da bi ljevica bila efikasna mora se masovno i institucionalno organizirati. Kao što nas je antipolitički period naučio, protesti i retorička mobilizacija nisu dovoljni. Desnica, dakle, uživa stratešku prednost u hiperpolitičkom vremenu. Za početak, očito joj je dovoljna retorička mobilizacija jer su joj ambicije puno skromnije od onih lijevih. Ona ne želi promijeniti svijet, samo intenzivirati postojeće nejednakosti.
I zato je pobijedila u ”populističkom” okršaju: može ući u koalicije s establišmentom jer joj takve koalicije ne remete poželjne hijerarhije i ne čine nužno tribune izdajicama. Kao što je vidljivo i kod naše ustaške desnice koju zanima samo kultura.
Također, može se hraniti i neuspjehom ljevice i na tim frustracijama zbog zahtjevnosti promjene režima pružiti glasačima jednostavniju varijantu iskazivanja nezadovoljstva. Da se sami pozicioniraju na društvenoj hijerarhiji: tako da netko uvijek ostane ispod njih, poput migranata ili transrodnih osoba, a i da netko ”nezasluženo” ostane iznad njih poput navodnih kulturnih i medijskih elita.
I prilično važno, desnica ima pristup privatnim fondovima i političkim mecenama i neusporedivo joj je lakše doći do financijskih sredstava, koliko god se njihovi ”istraživački novinari” trudili ekskluzivno čitati svima dostupne dokumente Ministarstva kulture ili Gradskog ureda za kulturu. Upravo ćemo se u narednom broju pozabaviti tim i ostalim elementima ustaške hiperpolitike.
(Nastavlja se)
