Svake prve subote u mjesecu začin mamurnim jutrima daju foto-galerije s trgova hrvatskih gradova. Na njima možemo pratiti koreografiranu molitvu grupa muškaraca koja se svodi na zazivanje ekstremno podijeljenih rodnih uloga i, bez previše uvijanja, apsolutne muške dominaciju nad ženama. Porijeklo i organizacijski mehanizmi tog molitvenog pokreta već su dobrano raskrinkani i tu dodatni doprinosi nisu potrebni. U ovom ćemo se kratkom osvrtu pozabaviti reakcijama liberalne i lijeve političke scene na taj mjesečni molitveni ciklus.
U proteklih je desetak godina u domaćoj političkoj dijagnostici značajnu popularnost stekao pridjev “puzajući”, a prisutan je itekako i u spomenutim reakcijama. On se uglavnom lijepi različitim fenomenima na konzervativnoj i ekstremnoj desnici i u sebi sadrži dvije bitne komponente. Značenjski implicira da se radi o političkim vrijednostima koje su u suvremenom, civiliziranom svijetu smatraju neprihvatljivima i zato ih njihovi zastupnici uvode zaobilazno i postupno, da ih se ne primijeti dok ne bude kasno. A sama uporaba pridjeva sugerira da je onaj koji ga koristi iznimno analitički agilan i da unaprijed vidi procese koje obično oko ne vidi. S obzirom na to da gotovo pa automatski jamči status neupitne analitičke superiornosti ne čudi njegova popularnost. No, ne može se ostati samo na prvom koraku, dijagnoza se ipak mora dodatno podebljati, a u toj analitičkoj raboti nema sigurnije oklade od povijesne analogije.
Analogija se pritom koristi prvenstveno kao dodatno upozorenje onima nonšalantnima koji u bizarnim pojavama poput subotnjih “klečavaca” ne vide neku naročitu političku prijetnju. Najčešće korištena, bila eksplicirana ili ne, analogija je s usponom Hitlera i njemačkih nacista koji su u prvoj polovici 20-ih godina često izazivali podsmijeh, a da bi malo kasnije postali sinonim za zlo. Kao i u slučaju s pridjevom “puzajući” i ova analogija računa, svjesno ili nesvjesno, s dva potencijalna efekta. Ako pogriješim u procjeni prijetnje ne riskiram ništa jer se upravo moje upozorenje može tumačiti kao razlog neutralizacije prijetnje. A ako pogodim i naizgled redikulozna pojava postane politički faktor itekako mi raste vrijednost dionica na intelektualnom tržištu.
Središnji problem analogija ne nalazi se u moralno spornim kalkulacijama onih koji ih potežu. On leži u političkoj epistemologiji koja se zasniva na pretpostavci društvenog vakuuma i na predodžbi povijesne dinamike koja se oslanja na poznatu pjesmu onog pastora koji nabraja kakvim su ritmom po koju društvenu skupinu zločinci dolazili. A prema toj epistemologiji opasni politički projekti isključivo rastu proporcionalno manjku opće svijesti o njihovoj opasnosti. Nema spora da je u međuratnoj Njemačkoj bilo krivih procjeni nacističkih prijetnji koji se možda mogu svrstati u spomenuti manjak opće svijesti, ali brojni drugi društveni, politički i ekonomski faktori su morali biti ispunjeni kako bi se te prijetnje mogle realizirati. Tako i danas, nekakav politički uspon “klečavaca” i srodnih političkih snaga ne ovisi o stupnju ignoriranja nego o brojnim drugim faktorima koji se moraju uzeti u obzir.
Sasvim je očito da u Hrvatskoj postoje snažne konzervativne snage koje žele ograničiti reproduktivna prava, retradicionalizirati rodne odnose i zatrti sva prava seksualnih manjina. Iz perspektive njihovih dosadašnjih taktika teško je zamisliti da im se ovakvi molitveni performansi uklapaju u plan dostizanja ciljeva. Uzmimo na primjer taktiku vezanu uz zabranu pobačaja. Kao što se može vidjeti po estetici “Hoda za život” koja podsjeća na reklame za deterdžente u kojima članovi sretne obitelji mirišu jedni druge na osunčanim livadama, cilj im je sa sebe odstraniti stigmu mračnih i strogih muškaraca koji nešto zabranjuju. Također, pobačaj ne nastoje konkretno ograničiti političkim zahtjevima poput referenduma već „dugim maršom kroz institucije” i klijentelističko-ideološkim preuzimanjem ginekoloških odjela. Ukratko, opasnost je itekako prisutna i bez “klečavaca”.
Međutim, pridavanje značajne političke pažnje takvim “luđacima”, pruža priliku onim konzervativnim snagama koje su već institucionalizirane i medijski normalizirane da steknu dodatnu dimenziju legitimnosti. Dovoljno je samo da se „normalno” ponašaju, da se ne miješaju s “klečavcima” i tako uspostave distinkciju i da proceduralnim poštivanjem demokracije osujete dijagnoze “puzajućeg” zla. Naravno, ne treba precijeniti njihovu političku inteligenciju, ali mogli bi u ovakvoj političkoj situaciji profitirati i da ne rade ništa. I ne treba ignorirati molitvene performanse, ionako će im mediji pridavati konzistentnu pažnju. Treba ih samo analizirati bez praznih analogija i iscrpljenih pridjeva. Jer o razini njihova uspjeha odlučit će širina našeg pogleda.
