Pogledajte odnose naše vanjske politike prema kriznim žarištima, bilo da je riječ o Ukrajini, Izraelu ili Iranu. Jedino što postoji jest refleksna lojalnost, gotovo ritualno iščekivanje ‘uputa’ iz Bruxellesa ili Washingtona. Tko vodi tu vanjsku politiku?
“Neću da budem Švabo
Švabo da budem neću
Glavni glumci bi htjeli
Da su na pravoj strani
Ja da budem Švabo
A oni partizani”
Mirko Srdić, Davor Sučić
Obožavam Goriška Brda. Intimnija verzija Toskane. Zelenija, s više voćnjaka i blažom, ugodnijom klimom. Jest, nema na svakom brežuljku ladanjska vila kao u Toskani, no zato su valovi brdašaca obraslih vinogradima, voćnjacima i šumarcima u svibnju i lipnju terapija umirujućim koloritom. Ležerniji, mekši prostor, svježiji no jug Toskane, ali nimalo manje teatralan. Toskana je Boccacciov “Dekameron”, Brda su Avsenikov “Spomin” u obradi Bojana Adamiča – pastorala engleskog roga i rebule. Prostor za one koji ne traže razglednicu, već autentičnost rukotvorina koje služe.
Put u Goriška Brda vodi kroz tišinu vinograda. Vina se ne mogu izbjeći. Odmah mi pada na pamet priča Aleksa Simčića o povijesti Brda i vina. Poslužena, naravno, uz svježu i odležanu rebulu, barikirani sauvignon i još pokoji “slijed”. No Brda su i prostor na kojem je diplomacija odigrala važnu ulogu. Prije nekih mjesec dana stajali smo na atrakciji imanja Radka Puleca – promatračnici bivše JNA, danas preuređenoj u vidikovac iz koje se gleda dolina Zegla s talijanske strane. Da vinorodna brda ne zaprečuju pogled, vidjelo bi se sve do Cormonsa. Radkov otac, mladi partizan, shvativši da će kuća ostati u Italiji, odselio je u staju s druge strane crte. Djed, u strahu da ne izgubi potomka, opijao je oficire pa poslao kćeri da noću premjeste iskolčenu granicu. Naravno, ovo je bila neka druga vrsta diplomacije. Ona koja djeluje po noći, uz rakiju i kolce. Ipak, ona profesionalna, tada je znala što radi.
U danima kada je međunarodna politika imala kontinuitet, a ne samo ekspeditivnost (loših rješenja), i za tadašnje prilike malena Jugoslavija znala je pregovarati sa snažnijima i moćnijima. Ne, naravno, iz pozicije moći, već samosvijesti. I potreba svojih stanovnika. Kada krenete iz Nove Gorice put Brda, možete preko Via della Casa Rossa, preko Stare Gorice ili ste mogli preko kanala. Prvi je put išao preko Italije, drugi je bio izuzetno dug. Oba neadekvatna za potrebe lokalnog stanovništva Brda koji su gravitirali Novoj Gorici. Osimski sporazum iz 1975. omogućio je Sabotinsku cestu – gotovo dva kilometra talijanskog teritorija pod slovenskom kontrolom, otvorenu 1985. Nešto poput lokalnog autoputa prema Zapadnom Berlinu. U vremenu koje je tek naslućivalo vlastitu krizu, diplomacija Jugoslavije još je imala dovoljno snage i razuma da pregovara zbog ljudi – ne slike. Diplomacija nije bila ponavljana parola, već pragmatično ostvarivanje interesa i potreba.
Drugi dio produženog vikenda vodio me put Istre. Pula, Savičenta, Vodnjan, s pogledom na Brijune. Ponovno vino, priroda, slojevi povijesti. Zona A i Zona B, austrijske i mletačke granice, talijanski tragovi i saveznička prisustva, izblijedjeli natpisi koji slave Vladimira Gortana u Vodnjanu. Kaštel Morosini-Grimani u Savičenti bio je utvrda na granici, u doslovnom i simboličkom smislu. Vikend u kojem ne možeš pobjeći od diplomacije koja je ispisivala karte i fasade. Granice su bile stvarne, ali i promjenjive kada su postojali volja, znanje i država koja zna što hoće. A onda je pogled, iz pastorale Mediterana, morao poći prema Bliskom istoku. Gdje je jezik diplomacije zamijenjen – jezikom bombi.
Prijeđimo sada iz geografije u drugačiji pejzaž. Vanjskopolitički. Diplomatski.
Hrvatska, danas, pokazuju to mnogi primjeri, vanjsku politiku – nema. Postoji tek skup razbacanih fragmenata. Par povremenih predsjedničkih, ponešto vladinih, činovničkih, lišenih svake – osim “vazalske” – logike. Vanjska politika nam je zbir proturječnih, često nerazumljivih poteza. Svakodnevno prigodničarsko spominjanje nacionalnih interesa posve u raskoraku s politikom koja je gotovo posve lišena stvarnog zastupanja tih interesa. Prijelaz iz diplomacije od prije stoljeće, čak i one od prije pedesetak godina, kada je diplomacija bila sposobna artikulirati strateške ciljeve, ne tek poziranje po samitima, danas djeluje grubo. Gotovo nepristojno.
Pogledajte odnose naše vanjske politike prema kriznim žarištima, bilo da je riječ o Ukrajini, Izraelu ili Iranu. Jedino što postoji jest refleksna lojalnost, gotovo ritualno iščekivanje “uputa” iz Bruxellesa ili Washingtona. Tko vodi tu vanjsku politiku? Jednostavnije je krenuti od toga tko je ne vodi. Najjasnije je da to ne čini Gordan Grlić bremeniti Radman – protokolarni primatelj stranih delegacija, pogubljen u bespućima diplomatskog nesnalaženja. Milanović, formalno suodgovoran, više nalikuje komentatoru vlastite nemoći. Ponekad iz te letargije izleti rečenica koja pogodi – ne jer je pažljivo smišljana – već jer je istinita. Treći, institucionalno najvidljiviji, položaj je premijera Plenkovića, europskog rukopoloženika, rukopisa naučenog od Mate Granića – majstora glumljene važnosti i ozbiljnosti, savjetnika reputacijske lojalnosti i političke mimikrije. Problem premijera, odnosno njih 2-u-1, u tome je što uopće ne vide diplomaciju kao instrument oblikovanja željene stvarnosti, već kao uslužnu kontrole štete. I vlastite promocije.
Hrvatska, danas, pokazuju to mnogi primjeri, vanjsku politiku – nema. Postoji tek skup razbacanih fragmenata
Kako to izgleda? Rusija je 2022. počinila agresiju na Ukrajinu. Napadnuta je međunarodno priznata država, prekršeni temeljni akti međunarodnog prava. EU i SAD osudili su agresiju, stali uz žrtvu, pružili vojnu i političku potporu. Kada je Izrael krenuo sa zračnim napadima na Iran, uz izgovor nuklearne prijetnje, potpora nije izostala. Samo Izraelu. A kada se SAD izravno uključio EU je, diplomatski kazano, izrazio “razumijevanje”. I to unatoč izjavi Tulsi Gabbard pred Senatom da “Iran ne razvija nuklearno oružje, a Hamenei nije obnovio program suspendiran još 2003.” Prijetnje nema, ali bombardiranja opravdanog prijetnjom ima. Neću se baviti pojmovima “preventivnog rata”, “prava na obranu”, no nemoguće je zaobići neka pitanja. Kako EU, a zapravo me zanima kako to da Hrvatska kao vjerni sljedbenik koji nikada ništa ne propituje, u jednom slučaju – u Ukrajini – ispravno govori o agresiji, a u drugom – kad je riječ o Iranu – koristi terminološke akrobacije? Kako očekivati od globalnog Juga da stane uz Ukrajinu, dok se isti princip suspendira kada je napadač saveznik? Kako Trump koji sam relativizira rusku prijetnju, dobiva europsku carte blanche za iranski slučaj? Možda još ljudskije pitanje: u čemu se, iz vizure Bruxellesa ili Banskih dvora, razlikuju temeljna prava napadanih civila u Ukrajini od onih u Gazi?
Objašnjenja nema. I ne govorim ovo kao idealist koji traži smisao ljudskosti u svijetu u kojem tog najviše nedostaje. Ne, tražim logiku. Koje nema. I što onda zaključiti nego da se europska vanjska politika danas temelji na pokušaju da se zaustavi vrijeme. Izbjegne ikakav odgovor. Kao loš učenik na usmenom – šutnja i nada da će nastavnika pogoditi munja. A posljedica nelogičnosti može biti samo nastavak rata. A ako tako jest, onda valjda, svjesno ili nesvjesno mir uopće i nije bio cilj. Ili, drugim riječima, sigurnost kao narativ važnija je od sigurnosti kao cilja. I to podržava država koja se zaklinje u svetost svog Domovinskog rata koji se, vidi vraga, nije dogodio pred tri stoljeća, već desetljeća. Samo smo sve ljudsko iz njega zaboravili. Ostale su samo obljetnice i preleti Rafalea.
U tom okviru sudbinska pitanja EU-a još su relevantnija za hrvatske interese. Ako Unija, po cijenu vjerodostojnosti i socijalne kohezije, želi uz sebe zadržati SAD, ne zbog mira, već jamstva nastavka rata u Ukrajini i ako istovremeno želi graditi prostor vlastite autonomije – institucionalnu integraciju, sigurnosnu samodostatnost, energetsku otpornost, industrijsku obnovu – u čemu velike članice vide Uniju kao platformu vlastitih interesa, pitanje je što Hrvatska misli o tome? Ima li pravo, ili mogućnost, ostati pasivna? Ne tražiti ništa. Samo izvršavati. Jer čak i mala država može imati inicijativu. Ne mora mijenjati svijet, ali može odlučiti tko u njeno ime govori o svijetu.
I zato pitanje stoji: je li Hrvatska država s vanjskom politikom ili samo prostor sa stanovništvom i vlašću koja je od nekoga “dobila” zadatak? Diplomacija male zemlje ne mora biti slaba, ali mora znati što želi i tko govori u njezino ime. Sve ostalo je šutnja. A u diplomaciji šutnja nikad nije neutralna, uvijek je ponovljeni, tuđi govor.
Odgovor možda nije u strategijama, već u slikama. Tako je posjet indijskog premijera Modija, umjesto diplomatskog iskoraka, ostao ekskurzija bez sadržaja. U zemlji bez ozbiljne indijske dijaspore, bez razmjene, bez definiranih interesa, rezultat je memorandum o suradnji u poljoprivredi i ništa više. A što je i moglo biti kad diplomacija bez interesa nije ni utopija.
A opet, možda hrvatska diplomacija nečemu služi. Djeluje kao PR agencija vlastite Vlade, karijernih ambicija njenih članova. Traženja vlastite “povijesne zbiljnosti”. Samo, tada to nije diplomacija. Već dekoracija. Lutkarska predstava za domaću publiku. A uloga – statista. Bez teksta. Dakle, “Švabo u dotiranom filmu.”
