FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Kremlin/NEWSCOM/PIXSELL
Europa se nalazi pred izborom: Trump ili Putin, militarizacija ili autoritarizam. No to su lažne opcije, pravi izbor je drugi. Ne počiva na priklanjanju
„Ljeti dolijeće na tisuće ždralova
U prvom sutonu jedan od njih
Skida prsten sa zelene naranče
Predah između ratova, predah između ratova“
Branimir Štulić
Prije desetak dana, 4. prosinca, američki predsjednik Trump donio je novu Strategiju nacionalne sigurnosti. „Opjevana“ kao plan prema kojem će Sjedinjene Američke Države ostati „najveća i najuspješnija država u povijesti čovječanstva i dom slobode“, u našim je medijima slabo popraćena. Ipak, u europskim političkim krugovima izazvala je šok. Iznenađenje i čuđenje postavkama i sadržajem nove američke sigurnosne strategije nije posljedica Donalda Trumpa ni njegovih političkih teza i poticaja. Konačno, nakon godinu dana drugog mandata bit i smjer trebali bi biti razvidni. Ne, preneraženost proizlazi iz daleko neugodnije stvari, neočekivanog naglog suočavanja s činjenicom da Europa, Europska unija, europske članice NATO-a, više nisu ravnopravan subjekt transatlantskog poretka. Američka administracija ne promatra ih partnerski, već kao suparnike. Komentari koji su sadržavali i ideje o „ratu protiv Europe“, „razvodu savezništva“, „izdaji“, retorika su koja otkriva samozavaravanje europskih država, zavaravajuću autopercepciju Europe o vlastitoj važnosti, čak i više no posve promašeno razumijevanje aktualne američke politike. „Politička hiperventilacija“ manje je posljedica sadržaja strategije, mnogo više kaotično spoznavanje gubitka političkog statusa. I stohastičnog uočavanja kako se uvjerenost o partnerskoj ravnopravnosti, koja je stajala u fokusu europskog političkog imaginarija vlastite moći, razotkrila kao iluzija koju su sami podgrijavali. Bezuvjetno se rasplinula.
Dakle, nova američka doktrina, artikulirana kroz nacionalnu sigurnosnu strategiju, nije stvarna novota. Odnosno, jest, no za zavedenog promatrača. Ona samo potvrđuje i podcrtava niz dosadašnjih političkih, ideoloških i institucionalnih poteza američke aktualne vlasti. Kreće od pretpostavke da je Europska unija, liberalno demokratske države Europe, slab, politički nepouzdan i demografski dezorijentiran akter. I nije u krivu. To pretjerane reakcije izazvane dosadašnjim guranjem glave u pijesak upravo potvrđuju. Još i više činjenica da se Europa uopće ne želi suočiti s onim što joj se sprema, već sanja o tome da će sve ovo nestati. Ili se preko noći promijeniti. Europska unija propušta zamijetiti da polazne postavke ne idu od toga da je ona samo nedovršen projekt koji valja mijenjati, učiniti učinkovitijim i boljim, već joj se pristupa kao strukturalnoj smetnji, sistemskoj, regulatornoj, normativnoj i političkoj prepreci američkom geopolitičkom usmjerenju. Ne vidi, ili ne želi vidjeti, kako prestaje biti saveznik koji sudjeluje u oblikovanju globalnog, čak i europskog poretka, a postaje prostor koji treba disciplinirati i fragmentirati. Destabilizirati kako bi postala stabilna u onom što Trumpova vlast želi. A to nije saveznik ili partner. Prije sljedbenik, politički ovisnik. Utoliko se strategijom kritika i ne usmjerava prema povećanju učinkovitosti, otklanjanju objektivnih mana, već se potkopava svaka Unijina legitimnost.
Ključni mehanizam kojim strategija smjera djelovati jest NATO, organizacijski oblik suradnje koji se u ovoj novoj doktrini više ne promatra kao zajednički projekt obrane liberalne demokracije, već kao instrumentalizirani uvjet pristupa sigurnosti. Sigurnost se, ovdje, nudi u zamjenu za političku poslušnost, autonomnost se tretira kao devijacija, ne kao legitimna ambicija. I „kažnjava“ se. NATO se formalno ne dokida, ali gubi politički sadržaj. Europa sudjeluje u obrani, no ne odlučuje o ciljevima, granicama ni posljedicama te obrane. To, jasno, nije nikakvo partnerstvo, prije suvremeni oblik vazalizacije, sporazuman odnos u kojem slabiji pristaju jačem izjaviti poslušnost i normalizirati odnos partnera posve asimetrične (ne)moći.
Nije, razumljivo, kod novog američkog strateškog gledanja na globalne odnose riječ samo o stavu osobe predsjednika ili poziciji njegove administracije. Ne. Radi se o promišljenijoj američkoj političkoj „migraciji“, onoj u kojoj se liberalna demokracija prestaje promatrati kao vrijednost koju valja braniti. Sad je ona politički okvir koji implicira sigurnosni rizik. Takav „civilizacijski realizam“ pravo zamjenjuje identitetom, institucije demografijom, savezništvo kulturnom kompatibilnošću. Umjesto univerzalnih normi uvode se implicitni kriteriji „civilizacijske“ podobnosti. I nije nimalo i nipošto slučajno što se otvoreno govori o „podržavanju i njegovanju ‘otpora’ unutar europskih država i potpori ‘patriotskim’ snagama“, onima koje otvoreno dovode u pitanje standard vladavine prava, temeljnih prava i sloboda, neovisnost pravosuđa – samu srž ideje liberalne demokracije. To nije prijateljska kritika Europske unije! Radi se o svjesnom ciljanom napadu na europski politički projekt.
Sjedinjene Američke Države donošenjem ove strategije, paradoksalno, funkcionalno se približavaju geopolitičkim ciljevima Rusije i Kine – vlastitim globalnim suparnicama. Motivi su im možda različiti, ali ciljevi su bliski: slaba i fragmentirana Europa bez strateške autonomije. Liberalna demokracija i vladavina prava tu jesu kolateralna šteta konvergencije velikih sila koje Europu ne vide više kao pol moći, već kao prostor upravljanja. Njihovog. U tom smislu Trumpova Amerika ne stoji nasuprot autoritarnim režimima, nego s njima dijeli ključnu pretpostavku, onu da je Europa preliberalna, previše normativna i preslaba da bi bila partner ili ravnopravan akter.
Multipolarnost, no bez Europe, logika je pristupa Europi. Novi svjetski poredak zamišlja nekoliko centara moći. Svakako Sjedinjene Američke Države, Kinu, Rusiju, možda i Indiju. A Europa je tržište. Normativni prostor i sigurnosni teret. Ona postoji, no ne odlučuje. Ni o sebi. Posljedice snosi, ali pravila više ne oblikuje. U tom je pogledu kaos Ukrajine „generalna proba“. Teritorij je pregovaračka varijabla, stabilnost se pretpostavlja pravu, a Europi se dokazuje da je svedena na korektiv bez stvarne političke moći. Ideja da se o europskoj sigurnosti može pregovarati bez Europe, logična je posljedica takva poretka.
No europska marginalizacija nije samo plod vanjskog pritiska. Europa u njoj aktivno sudjeluje. S jedne strane, europska reakcija militarističkim „radikalnim centrizmom“, kombinacijom liberalne retorike, tehnokratske vlasti i ubrzane militarizacije, no bez jasne političke vizije i ciljeva. Povećavaju se vojni proračuni, usvaja ratna retorika, ali bez ozbiljne industrijske strategije, demografske politike i socijalne kohezije, pokušavajući imitirati „imperije“ na terenu na kojem je nemoguće pobijediti. Razumljivo, pritom gubi ono što ju je moglo učiniti globalnim polom – ekonomsku stabilnost, socijalnu sigurnost i unutarnju političku legitimnost – sama se delegitimira efikasnije no što to itko može.
S druge strane, dio Europe bira „iliberalnu kapitulaciju“. Orbán, Fico, Babiš, njima slični, nude „suverenistički realizam“, suverenizam koji se svodi na slijeđenje i služenje jačima – Washingtonu, Moskvi… U ime te navodne suverenosti razgrađuju se vladavina prava, institucionalna ravnoteža i politička autonomija. To nije otpor vazalizaciji, već njena unutarnja pojavnost samokolonizacije u ime kratkoročne zaštite i dugoročne političke regresije. Sve se „prodaje“ radi vlasti.
Tako se Europa nalazi pred izborom: Trump ili Putin, militarizacija ili autoritarizam. No to su lažne opcije, pravi izbor je drugi. Ne počiva na priklanjanju, već samostalnom odnosu i odlučivanju o vlastitoj budućnosti. Ako Europa želi biti pol, a ne prostor, subjekt, a ne objekt, mora redefinirati pojam moći i odbaciti ideju da je moć isključivo vojna kategorija. Sigurnost ne leži u broju tenkova, aviona, postotku BDP-a namijenjenog obrani. Sigurnost je sposobnost društva da se reproducira, očuva socijalnu koheziju, zadrži ekonomsku autonomiju i političku predvidljivost. Socijalna država, javne usluge, snažne institucije i vladavina prava nisu slabost, već geopolitički resurs. Upravo to su elementi koji Europu mogu razlikovati od drugih, omogućiti joj biti samostalan pol moći. Ako to ne shvati, Europa će postati vazal. Američki, ruski, kineski. Marioneta. Ako shvati, mora prihvatiti da se njena budućnost ne kreira u Washingtonu i Moskvi, već u vlastitoj političkoj zrelosti. Pitanje, dakle, nije tko će štititi Europu, nego hoće li Europa znati što uopće želi i ima kapacitet zaštititi.
