Ili kako je deset posto državnih službenika izazvalo stopostotnu paniku
Nezapamćeni skandal. Ne, nije riječ o korupciji, kriminalu, namještenim natječajima, nestalim milijunima ili ministrima koji iz Vlade odlaze ravno u Remetinec. Na to smo se već navikli.
Ovoga puta netko je spomenuo kokain. I to ne bilo gdje, nego u državnim institucijama. Dubrovački gradonačelnik Mato Franković, očito umoran od brojanja turista, kruzera i apartmana, odlučio je malo prebrojati i nosnice državnih službenika. Pa mrtav-hladan izjavio da najmanje deset posto zaposlenih u državnim institucijama konzumira drogu. Deset posto!
Naravno, za taj postotak nije ponudio dokaze, ali je zato ponudio nešto mnogo dragocjenije. Nacionalnu uzbunu. Prvi se oglasio ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Damir Habijan. Čovjek koji je, zahvaljujući funkciji, nadležan za pravosuđe, upravu i digitalnu transformaciju, ali očito ne i za digitalnu obradu bijelog praha.
Ministar je kategorički odbacio Frankovićeve postotke. Ne prihvaća, ne dolazi u obzir. Droge ima, kaže, posvuda, ali ne smijemo generalizirati. Drugim riječima, kokain je sveprisutan, samo ga, molim lijepo, nemojte tražiti po državnim institucijama.
Ondje se eventualno može pronaći poneki izgubljeni predmet, nestali spis ili zagubljena kaznena prijava… Ali kokain? Gospodo, ipak smo mi pravna država. U međuvremenu se oglasila i Udruga hrvatskih sudaca. Traže dokaze. Što je, priznajmo, sasvim razumno.
Samo što je u Hrvatskoj zahtjev za dokazima ponekad toliko svečan događaj da čovjek pomisli kako je upravo otkriven novi institut rimskog prava.
Suci su uvrijeđeni, ministar je zgrožen, a gadonačelnik je zabrinut. A kokain? Kokain se, prema svemu sudeći, ne obazire na institucionalne reakcije. On nastavlja svoj put europskih integracija. Bez carine, bez Schengenskih kontrola i, što je najvažnije, bez čekanja na šalteru.
Franković je spomenuo i kamione kokaina koji stižu čak i kada ne kasne. Konačno nešto u Hrvatskoj funkcionira prema voznom redu. Vlakovi kasne, autobusi kasne. Sudski postupci traju desetljećima, građevinske dozvole putuju kroz administraciju sporije od puža s išijasom. Ali kokain točan kao švicarski sat.
Policija, međutim, tvrdi da ne bilježi porast konzumacije droge. U posljednje dvije godine prekršajno je prijavljeno 700 osoba, a 53 kazneno zbog dilanja. Dakle, problema ima, prijava ima, dilera ima. Ali porasta nema.
Statistički gledano, sve je pod kontrolom. Zašto je onda Frankovićeva izjava izazvala toliku nervozu? Zato što je spomenuo drogu? Ili zato što je spomenuo državne institucije?
Jer, budimo ozbiljni. U zemlji u kojoj su milijuni nestajali bez tragova, gdje su se torbe s novcem nosile kao školske torbe, gdje su pojedini dužnosnici završavali iza rešetaka, a javni natječaji ponekad izgledali kao unaprijed dogovorene tombole, najstrašnija optužba očito je ona koja uključuje nosnice.
Kao da je netko iznenada otkrio da se u Hrvatskoj, osim političkih linija, možda povlače i neke druge. Naravno, nitko ne može ozbiljno prihvatiti Frankovićevih deset posto bez dokaza. Možda je pet. Možda je jedan. Možda je nula. A možda je gradonačelnik jednostavno pomiješao državnu statistiku s noćnim životom Dubrovnika.
Ali reakcije su neprocjenjive. Umjesto da se mirno provjeri postoji li problem, dobili smo nacionalno prvenstvo u institucionalnoj uvrijeđenosti. Ministar brani struku. Suci brane ugled. Policija brani statistiku. Gradonačelnik brani izjavu. A građani?
Građani brane vlastiti razum. I tako smo konačno dobili novu hrvatsku političku doktrinu: Nije problem ako nešto postoji. Problem je ako netko kaže da postoji.
Jer u Hrvatskoj se, izgleda, ne smije generalizirati. Osim kada se govori o narodu. Narod je lijen, nezahvalan, previše troši. Narod ne razumije reforme. Ali državne institucije? Njih, molim lijepo, ostavite na miru. One su čiste. Barem dok se ne dokaže suprotno. A dokazivanje, kao što znamo, može potrajati.
I zato predlažem kompromis. Neka Franković povuče postotke, Habijan povuče prigovore, suci povuku priopćenje, a policija nastavi brojati prijave. I svi zadovoljni.
Osim građana koji će i dalje čekati na šalterima. Ali sada barem znaju da, ako im službenik djeluje neobično raspoloženo, ne trebaju odmah donositi zaključke. Možda je čovjek jednostavno sretan što radi u državnoj službi.
Jer u Hrvatskoj je očito lakše dokazati da kokain postoji nego da institucije rade svoj posao. A ako kamioni kokaina doista stižu na vrijeme, možda bi ih trebalo angažirati za dostavu sudskih poziva. Čisto da se pravosuđe malo ubrza. Bez generaliziranja, naravno.
