OVIH sam dana naletio na tek objavljeni američki tinejdžerski film All Together Now, pa sam ga odgledao gonjen čistom radoznalošću (kakva je, veli poslovica, ubila mačku). Prosječan tinejdžerski film, po kojemu se svakako neće pamtiti ova 2020. godina (zamijetite samo mladog glumca Anthonyja Jacquesa), ali i film koji, posvema nesvjesno, prikazuje mračnu stranu američkog društva i osobito njihove u svijetu već davno ozloglašene socijalne politike. Kao i specifičnog američkog kršćanstva, itekako odgovornog za društvene probleme najrazvijenije zemlje svijeta.
Nikakav sustav brige
Nemam namjeru kvariti doživljaj onima koji bi taj film pogledali pa ću prepričati samo ono najnužnije – simpatična srednjoškolka živi sama i ilegalno sa svojom majkom (otac je ranije umro) u školskom autobusu. Pokušava se snaći, ostvariti svoje snove (talentirana je za glumu i pjevanje), ali sudbina joj nanosi još žešće udarce pa uskoro ostaje i bez majke i bez smještaja makar u tom autobusu.
Nama Europljanima, naviklima na razvijeni sustav socijalne skrbi, odmah upada u oči da se sudbinom djevojke ne bavi nikakva socijalna služba – primjerice, škola zna za njezine strašne životne okolnosti, ali nikoga se ne poziva kako bi intervenirao i osigurao maloljetnici makar najnužnije uvjete za život. Sve je prepušteno inicijativi prijatelja i poznanika, što će, na kraju krajeva (valjda i sami znate kako to izgleda u takvim filmovima), rezultirati već uobičajenim happy endom. Poruka priče nalik na neku bljutavu verziju Pepeljuge toliko je puna ponovljena: nikada ne treba gubiti nadu, samo treba živjeti svoje snove. Što će vam, napokon, socijalna služba, kad se sve može riješiti predanom borbom uz malu pomoć vaših prijatelja?
Naivno kršćanstvo i nikakva socijala
O povezanosti protestantizma i kapitalizma prije više od stoljeća pisao je (uz ozbiljne propuste) njemački sociolog Max Weber. Puno jača i potvrđenija studija mogla bi se napisati o povezanosti između agilnog i površnog američkog kršćanstva i državne socijalne politike, poznate i po ogromnom broju ljudi bez ikakve zdravstvene zaštite.
Ovaj tinejdžerski film svakako nije sociološka analiza, a u skladu s holivudskom nepisanom etikom nigdje čak nema ni nekog eksplicitnog pozivanja na kršćanstvo. Ali su ipak tu prisutni oni najpoznatiji elementi vjerovanja najvećeg dijela američkih kršćana – treba ustrajati u nadi unatoč svim teškoćama, Bog će se već nekako umiješati u život, sve će izaći na dobro. To je kršćanstvo pozitivnog mišljenja – napokon, sam Norman Vincent Peale, osnivač ove nadaleko poznate psihološke škole, bio je metodistički svećenik. On je svoje glavne ideje i pokupio iz onoga što se u Americi zove "evanđeosko kršćanstvo". Ni Pealeova psihologija ni ovo popularno kršćanstvo zapravo nemaju doticaja s realnošću u kojoj itekako propadaju snovi i trud mnogih običnih ljudi lišenih temeljne društvene brige za ugrožene pojedince.
Ali zato to kršćanstvo itekako utječe na realni život, i to u vrlo negativnom smislu. Društvo ne osjeća neku obavezu da skrbi o onima na njegovoj margini, jedino se može nešto poduzeti iz čistog osjećaja milosrđa, još jedne nadaleko poznate kršćanske vrline. I kada neki bogataš namjesto poreza izdvoji puno manje novca za pomoć unesrećenima, onda mu se to računa kao posebno humano djelo, gotovo kao ulaznica za Nebo.
Libertarijanizam i kršćanstvo
To kršćanstvo, utemeljeno na pozitivnom mišljenju i milosrđu, zapravo je izravni pomagač američkom libertarijanizmu, onom gledištu po kojemu, kako je to filozof Nozick argumentirao, svatko treba imati po zasluzi. "Minimalna država", kakvu je Nozick zamišljao (a brojne američke administracije revno ostvarivale), znači i minimalnu brigu za ugrožene – njima je potrebno kršćanstvo ili bilo kakvo pozitivno mišljenje, da se sami izbore kroz svoj život, a okolnosti ili Bog će im nekako već ići na ruku.
Osim što se to neće baš tako dogoditi
Spomenut ću samo najnoviju i iznimno bljutavu covid-priču iz Amerike: brojni američki starački domovi tijekom ove pandemije doslovce su na ulicu izbacili mnoge svoje (počesto dementne) korisnike s jeftinim zdravstvenim osiguranjem kako bi primili one starce kojima se Bog smilovao da imaju bogatije osiguranje. Predočite si sliku nekog dementnog osamdesetogodišnjaka koji sada izgubljeno i izgladnjelo luta ulicom i evo vam Nozickove minimalne države i dobivanja po zasluzi.
A možda je greška tih staraca što nisu mislili pozitivno i više se oslanjali na Božje milosrđe?
Kant namjesto "Isusa"
To što Europljani imaju zdravstveno osiguranje i socijalnu skrb možemo najviše zahvaliti njemačkom (još Bismarckovom) sustavu mirovinske i socijalne skrbi, utemeljenom na Kantovoj posvema sekularnoj filozofiji da se određene stvari trebaju raditi iz dužnosti, a ne iz osjećaja milosrđa. Dajete porez poštujući zakon namijenjen boljitku društva, a ne zato da biste pokazali koliko ste opako dobar čovjek.
Oni koji misle da dio zasluga snosi misao još jednoga Nijemca – glasovitog i ozloglašenog Karla Marxa – nisu sasvim u krivu. Jer on je taj kantovski osjećaj dužnosti prema čovjeku kao čovjeku prenio i na skrb o cijelom društvu.
A američkog Isusa definitivno treba staviti pod znake navodnika – jer Isus o kojemu pišu evanđelja nije bio borac za pozitivno mišljenje, nego za socijalnu pravdu. Američki "pozitivni Isus" zapravo je samo opijum za mase.
index
