Živimo u svijetu punom izazova i nepravde koji od nas traži aktivno djelovanje. No, često kod vjernika uočavamo sklonost pasivnosti i prepuštanja sudbini, opravdavajući to božjom voljom. Koliko je ova naizgled predana pozicija zapravo štetna za pojedinca i društvo?
Kad vjera postane izgovor za nedjelovanje
Jučer smo objavili članak o nužnosti borbe, rada i osobne odgovornosti u suočavanju s životnim izazovima. Reakcije čitatelja bile su fascinantne – posebno one koje su dolazile iz religioznih krugova. Umjesto prihvaćanja poziva na djelovanje, mnogi vjernici su posegnuli za poznatim narativom o predanju višoj sili.
“A to je logika ovoga bezumnoga paloga svijeta kojemu je knez sotona, trbuh božanstvo, a slava i oholost smisao. Ali kako veli sv. Pavo ‘Kada sam slab tada sam jak’, jer znam čiji sam i tko je moj Bog,” napisao je jedan čitatelj na Facebooku, ilustrirajući upravo ono što zabrinjava u religijskom pristupu životnim teškoćama.
Ovakav stav postavlja duboko problematično pitanje – ako je pasivnost vrlina, što onda s djecom Gaze koja svakodnevno ginu pod bombama? Je li njihova patnja samo test vjere? Je li nedjelovanje moralni odgovor na zlo u svijetu?
Kako religija može pasivizirati umove
Religiozni tekstovi često sadrže poruke koje, izvađene iz konteksta ili shvaćene doslovno, mogu poticati pasivnost. “Blago krotkima“, “okreni drugi obraz“, “Bog će providjeti ili pomoći” – sve su to fraze koje mogu inspirirati, ali i paralizirati.
Problem nastaje kada vjernici interpretiraju ove poruke kao poziv na neaktivnost pred nepravdom. Vjera tada postaje ne samo utjeha, već i štit od odgovornosti za vlastiti život i svijet oko sebe. Svećenici i vjerski vođe često naglašavaju strpljenje i prihvaćanje patnje kao duhovne vrline, zanemarujući pritom da sve velike religijske tradicije također pozivaju na borbu protiv nepravde.
Ova pasivizacija ima svoje duboke psihološke korijene. Kad se suočimo s teškom stvarnošću – bilo da je riječ o osobnoj tragediji ili društvenoj nepravdi – lakše je vjerovati da je sve dio većeg plana nego priznati kaos i nepravdu svijeta koja zahtijeva našu akciju.
Problematični aspekti religijske pasivnosti
Religijska pasivnost može imati ozbiljne posljedice na više razina:
Na osobnoj razini, vjernici mogu propuštati prilike za razvoj i rast, čekajući “božji znak” umjesto preuzimanja inicijative. Životne odluke odgađaju se u očekivanju providnosti, što često dovodi do stagnacije.
Na društvenoj razini, pasivnost vjernika može dovesti do toleriranja nepravde i zla. Povijesno gledano, mnoge društvene nepravde trajale su duže upravo zbog religijskog opravdavanja patnje kao iskušenja ili božje volje.
Na duhovnoj razini, paradoksalno, pretjerana pasivnost može biti znak površne vjere. Istinska religioznost često zahtijeva aktivno djelovanje – “vjera bez djela je mrtva”, kako kaže biblijski tekst.
Palestinska djeca i test naših uvjerenja
Vratimo se pitanju palestinske djece. Njihova patnja predstavlja moralni izazov za sve vjerske naracije o božjoj zaštiti i providnosti. Možemo li zaista tvrditi da su ona “zaštićena od bujica ovoga svijeta” dok gube živote pod bombama?
Ako je odgovor negativan, a mora biti, onda je jasno da religijska pasivnost nije odgovor. Umjesto toga, potrebno je aktivno suprotstavljanje zlu – kroz humanitarnu pomoć, politički pritisak, diplomatske napore ili bilo koji drugi oblik djelovanja koji može pomoći zaustaviti patnju.
Aktivna vjera kao alternativa
Važno je naglasiti da kritika pasivnosti vjernika nije kritika vjere same. Naprotiv, sve velike religijske tradicije imaju primjere aktivnog djelovanja protiv nepravde:
- Isus nije samo propovijedao, već je aktivno izazivao nepravedne strukture svog vremena.
- Poslanik Muhamed nije samo meditirao, već je gradio pravednije društvo.
- Židovski koncept “tikkun olam” poziva vjernike na “popravljanje svijeta” kroz aktivno djelovanje.
- Budistički koncept “karuna” (suosjećanje) zahtijeva aktivno ublažavanje patnje drugih.
Vjera u stvoritelja kao univerzalna ljudska sklonost
Iskrena i neizmanipulirana vjera u stvoritelja, neovisno o specifičnoj religijskoj tradiciji, može predstavljati pozitivan aspekt ljudskog iskustva jer pruža egzistencijalni okvir koji pomaže pojedincima naći smisao i svrhu u složenom svijetu.
Sklonost vjerovanju u transcendentnu kreativnu silu izgleda kao duboko ukorijenjena značajka ljudske psihologije, što evolucijski psiholozi često objašnjavaju adaptivnom prednošću koju pruža sposobnost prepoznavanja uzoraka i pripisivanja intencionalnosti prirodnim pojavama – mehanizam koji je mogao povećati šanse za preživljavanje naših predaka omogućujući im predviđanje opasnosti i suradnju u skupinama povezanim zajedničkim vjerovanjima.
Antropološka istraživanja pokazuju da praktički sve poznate kulture razvijaju neki oblik vjerovanja u nadnaravne sile ili entitete, što sugerira da je riječ o univerzalnom ljudskom fenomenu s biologijskim temeljima, iako se manifestira kroz različite kulturološki oblikovane izraze.
Fascinantno je primijetiti da čak i tajna društva i ezoterične organizacije, bez obzira na njihova specifična učenja, gotovo uvijek inkorporiraju neki koncept višeg stvaralačkog principa ili kozmičke inteligencije u svoje doktrine, jer takvo vjerovanje osigurava zajednički temelj za simbolični sustav i hijerarhiju vrijednosti koji su neophodni za koheziju i kontinuitet bilo koje dublje strukturirane ljudske zajednice.
Balans između predanja i djelovanja
Istinska religioznost ne bi trebala biti bijeg od stvarnosti ili izgovor za nedjelovanje. Umjesto toga, trebala bi biti izvor snage za suočavanje s teškim istinama i motivacija za djelovanje.
Vjernicima je potreban balans – sposobnost da prihvate ono što ne mogu promijeniti, ali i hrabrost da mijenjaju ono što mogu i moraju. Posebno sebe. Pasivno čekanje božje intervencije dok nepravda cvjeta nije vrhunac vjere, već njezin poraz.
Možda je vrijeme da preispitamo kako religijske poruke interpretiramo i primjenjujemo, posebno u vremenima krize. Jer ako nam vjera ne pomaže da budemo bolji, aktivniji i suosjećajniji ljudi, onda moramo postaviti pitanje – čemu ona služi?
