Veljko Lukić – Veliko konačno odustajanje

Posvećeno uspomeni na Čedomira S.

„Imamo zvono, zašto kucaš“, upita je dok joj je otvarao ulazna vrata njihovog stana. „A što da te nisam čuo?“

Istovremeno on teatralno raširi lijevu ruku kao neverbalni odgovor na njen upitan pogled. Gesta je izgledala je kao poziv da uđe bez bojazni, jer ovaj put ne namjerava odigrati već gotovo ritualnu predstavu nabrajalačkog nezadovoljstva njenim kašnjenjem. Pomisli kako kasni  oduvijek, predvidivo, uporno, nepotrebno, naviknuta na njegove kolerične proteste. Šutke, s osmjehom na usnama provuče se pored njega u predsoblje. Pogled joj odmah skrene prema velikom zidnom ogledalu. Upali svjetlo i spusti naočale na pola nosa. Ogledalu je čas približavala, čas udaljavala svoje oznojeno lice. Nozdrve mu ispuni bliska, poželjna toplina njenog prisustva i slatkasti miris parfema od vanilije. Mirisi kojima se oblagala mijenjali su se tokom mnogih zajedničkih godina, ali efekt koji su postizali ostao bi uvijek isti: smirivali su ga i ušuškavali otkrivena leđa njegove usamljenosti. Zagleda se u zrcalni odraz njenih očiju. Ona to primjeti i uzvrati mu. Prvi skrene pogled, zaustavivši čaroliju međusobnog promatranja uz pomoć posrednika – stakla premazanog amalgamom žive i kositra. Kroz glavu mu prostruji njegova nikad dovršena klasifikacija ljudskih očiju: oči poput mehaničkih brojila na starim benzinskim crpkama, poput rudnika ugljena punih metana, poput vatre u pustinjskoj noći, poput dugog lasa, oči kao doom video igre, kao mračne spilje pune suhih kostiju davnih ljudi i šišmiša, kao san u kojem se leti, oči poput film­skog stakla od šećera… U trenucima nadmoći govorio bi joj: „ A tvoje su oči vireći, drhtavi vrh repa u pijesku skrivene zvečarke. Da me nisi ugrizla i omamila, propao bih u živi pijeskak besmisla.“

„Da nisi čuo, zvonila bih“, odgovori mu napokon. „I kao da je važan način na koji tražim da mi se otvore vrata.“

Uvijek mu je bio važan način. Sve se može uraditi na najmanje dva načina, dobar i pogrešan, uspješan i neuspješan, prihvatljiv i neprihvatljiv, govorio bi kad bi pomislio da je pogriješila. Blago tebi u životu, kad imaš dva načina za sve, odgovarala mu je pokatkad, naglašavajući ironiju u svom glasu kako bi njome na vrijeme zaustavila njegove napade i razvijanje teorije o raskrižjima života.

Poljubi je u potiljak. Primjeti u njenoj ruci najlonsku vrećicu iz koje je izvirivala u celofanski omot spakirana crna muška košulja. Naglo se okrene, pođe prema sobi za boravak i sjedne ispred monitora.

„Na majčici sam svih mreža“, objasni joj svoje udaljavanje. Prekine surfanje i započne spašavanje attachmenta iz prijateljevog maila. Klikne mišem na Browse for Folder, označi i istovari hrpu fotografija tetovaža na D:\Dokumenti\Fotke\No4\Razno. Save? OK! Jednostavno, pomisli, za razliku od neizbježnog automatskog spašavanja nahrupjelih spamova u ljudskoj memoriji. Koliko smeća u glavama kojega se ni uz pomoć psihijatara ne može otkloniti.

„Kako je u gradu? Da li si vidjela njegove osmrtnice“, upita tiho kao da se nada da mu neće odgovoriti.

„Da, ima ih po lipama u bolničkoj ulici“, doviknu mu iz kupatila. „Vani je pakleno. „Ubijaju me godišnje mijene. Zrelo proljeće ili bablje ljeto… da su barem stalno, to bi bilo idealno.“ Stane ispod vratnica s ručnikom obješenim preko ramena. Pogleda prema gore kao da su riječi poredane na stropu i nastavi: „A grad… grad je, znaš i sam, uvijek otvoren i raskriljen kao jumbo križaljka koja se stvarno besramno nudi ljudskim olovkama… i mi je svakodnevno, kockicu po kockicu, ispunjavamo. A kad svane novi dan polja su opet prazna. I onda ponovno…Uzbudljivo kao nekakav seks između stanovnika, ulica, Dilja i Save. Danas sam pod vodoravno odgovorila na pitanje zbog koga žurite kući. Riješenje je imalo pet slova. Tvoje ime, dragi. A pod okomito pitanje je glasilo tko jedva čeka da se vratite kući. Zamisli, i opet pet slova.“

On ustane i približi joj se. Uhvati je za gola ramena.

„Ma daj, kakva križaljka. Svakodnevica stanovnika ove provincijalne olupine od grada više nalikuje na apsurdnu igru skri­vača u dvoje u praznoj prostoriji, širom otvorenih očiju. Sve je jasno, golo i siromašno. Ovaj rub države prepun je jedino sveprisutnog, namjernog zaborava onoga što je bilo; poput knjige je s istrgnutim stranicama. Ostala je praznina blesava i tužna baš kao što je blesava i jadna prazna polica s estonskom književnošću u gradskoj knjižnici. Radi dva naslova mudraci su imenovali, ali i ispraznili cijelu policu kako bi postala samobitna, ha, ha… U našem gradu postupak klasifikacije važniji je od onog što se klasificira. Pa i sam sam od velikih, napuhanih i novgovornih kalsifikatora strpan u ladicu u kojoj za mene godinama nema života. Važno je da mi je dopušteno iz svog pretinca provirivati i da mi je data sloboda da slušam nezadovoljne, nesposobne činovnike i zaposlene po državnim poduzećima kako im je cipelarina nedopustivo mala. I kraj S. počinje, u stvari, na početku devedesetih, u njegovim najboljim godinama. Izbačenom na ulicu nije mu preostalo ništa drugo nego povjerovati  u svoje velike poduzetničke sposobnosti, pokušati preživjeti, zapravo.“

„Idemo u hlad lođe. Opusti se“, reče mu naglašavajući svaki slog. U prolazu uključi televizor, baci pogled na vijesti, pa premjesti program s filmom. Ton iz televizora nije dopuštao da se spoje razbijeni komadi tišine. Čekala ga je.

On nastavi sjediti. Priđe mu, povuče za nadlakticu, pa zagrli. Pođe za njom nevoljko, tromo.. Na lođi je bilo je toplije nego u stanu. U dvorištu stambenog bloka, na košarkaškom igralištu klinci su uporno pokušavali pogoditi kroz sredinu metalnih obručeva. Iznad asfalta, u srazu s kojim su škripale njihove patike, titrao je prevreli, suhi zrak. On pomisli da bi bio bolji način da igraju sporije i da se po jedan iz svake ekipe ne miče ispod koša.

„Ispričaj mi već jednom što se zapravo dogodilo. Što je bio povod? Postoje bar dva načina za sve“, zadirkivala ga je.

On svoj ponos na relativiziranje svih odluka uz pomoć obrazloženja o dva načina, poslije tih njenih riječi osjeti kao vunenu kapu na glavi, kao nepotrebni teret. Pričini mu se da sjedi u potpuno zatvorenom automobilu, bez klime, parkiranom na suncu!

„Da“, odgovori, gledajući njene prste obložene brojnim tankim prstenjem, „uvijek i za sve postoje barem dva načina. Jesi li razmišljala da su u mladosti godine kao termiti, a u starosti kao crvi? U mladosti godine dolaze i donose, nanose, a kad ostarimo one prolaze i odnose? Mladost je termitnjak, a starost crvotočina. Slično na prvi pogled. A razlika je velika. U čvrstini. S. nije htio izbušen struliti. Zato je stalno igrao va banque. Sve što je učinio posljednje dvije godine nalikovalo je hazarderskoj igri, ruletu u kome je on stavljao sve na crveno, vjerujući da je crnu boju neko ukinuo. Povjerovao je u pravocrtnu sudbinu kao sretnu vožnju i avanturu kao akcelerator za brže stizanje do cilja koji mu je predodređen. Mi ostali bili smo, jesmo i ostat ćemo do kraja, kao u filmu o nevidljivom čovjeku, samo prljavi zavoj koji Nevidljivom mu daje konture, zamazane spirale koje daju smisao nečem tuđem, neodređenom. On je imao san, a da li su ga poticali gramzivost ili samodokazivanje… ne znam“

Znao je duboko u sebi da su ga uvijek fraze spašavale od svih koji su mu se htjeli približiti. Vidjet ćemo, dogovorit ćemo se, treba se samo potruditi, shvatiti će djeca koliko ih volim kad i sam budu imala djecu, ali i relativno je relativno. Ili ova mutna metafora o zavoju. Osjeti da njenu gladnu znatiželju sve goropadnijeg medvjeda neće zadovoljiti malobrojne bobice informacija i njegovog gledanja na sve što se dogodilo.

„Ti si, ako se prisjetimo svega, među posljednjima koji može govoriti o njegovim motivima, njegovoj pokretačkoj energiji. Pa vi“, neumoljivo ga podsjeti, „niste godinama pričali. Tek sada, u fazi njegove predsmrti, jer to kako je živio u zadne vrijeme, životom se nije moglo nazvati, došlo je do približavanja.“

„Znao sam mu temelje“, reče drhtavim glasom. „Bili su sagrađeni da izdrže osam Richtera. Građevinsko-stambeni problem njegove osobe bila je soba za primanje. Ulazio je tu tko je htio, s pozivom ili bez, a on bi servilno skakutao, pričao šale, pjevao i sklapao poslove. Bio je to non-stop party u sobi od kartonskih, zašaranih zidova. Mrzio sam tu gužvu, to komercijalno prakticiranje emocionalne inteligencije, umrežavanje s ljudskim računalima… zato sam više odlazio i vraćao se“, izgovori to povišenim tonom. „Sad ga mogu samo žaliti.“

Ona ga pogleda iznenađeno.

“Čovječe, sredi se, mrtav čovjek se ne žali! Treba žaliti sve koji su ostali izgubljeni u kaosu kojeg je nepromišljeno napravio. Znaš kakav je on tebi bio prijatelj? Imam osjećaj da si ga vidio kao neku zvijezdu, udaljenu sto­tine svjetlosnih godina… uostalom, tebi su svi udaljeni svjetlosne godine. Zvijezdu za koju si ti ipak vjerovao da oko nje kruži plava planeta pogodna za  život. E, nije to bio. On je bio mrtvi asteroid. Mrtvi, očajni, glavinjajući komad kamena i svaki susret s njim je bila opasnost. Bio je sebičan, trgovačka duša, zanemarivao je prave prijatelje. Hej, pa njegova žena i djeca mogu izgubiti kuću. Mešetario je, a nije imao znanja ni muda. Sve je izgubio.“

Zastane i sama iznenađena svojom otvorenošću. Nastavi mirnije.

„Čovjek koji mu je obećao novac pribavljen u mutnim kombinacijama, novac kojim bi S. riješio sve svoje stravične finacijske probleme – poginuo je u prometnoj nesreći dan prije konačne isplate. Ubio se istog trena kada je za to čuo, nije izdražao… sve to znam. Kupila sam ti crnu košulju, broj 43. Hlače imaš, zar ne? U koliko je točno sati sutra sprovod?  Samo mi, molim te, reci, na bilo koji način, na tvoj način, zašto ste se na cijeli jedan dan zaustavili u Zagrebu? Zbog koga, zbog čega? Zašto ga nisi direktno odvezao u Münhen? Da ste došli na vrijeme taj novac bi mu bio predan. Rasutog po cesti uzela ga je policija. Taj novac je bio crn kao starost, crn da crnji ne može biti, ali on bi njime pozatvarao dugove, namirio jamce, umirio banke i ostale lihvare… Govor ćeš mu ti držati?“

On zamisli da su trenuci trajanja poput neizbrojivo puno raznobojnih, plastičnih kvačica koje pridržavaju čisto rublje na dugačkom konopcu zategnutom iznad duboke provalije i koje ponekad pokušava skinuti istovremeno objema ruka­ma. Iz dnevne sobe dopre  glas Leslie Nilsena. Govorio je valjda svom partneru kako je vrijeme vlažno kao gaćice striptizete. Učini mu se da je smrt uvijek na dohvat ruke kao prekidač noćne lampe pored uzglavlja dok ležimo i čitamo romane o osvajanju Novog svi­jeta.

Poželi priznati,  Napokon izusti: „Zašto smo se zadržali? Zbog moja prokleta dva načina. Ja sam ga, euforičnog zbog bliskog, konačnog mirisa nadolazeće love, uvjerio da ima, kao što znaš, najmanje dva. Požuriti se bez zaustavljanja po novac, lomiti se bespotrebno, ili na miru, etapno, u trci ovoj, kako sam mu kenjao, doći po svoje. Poslušao me je. Ne, nije nam se pokvario auto, kako smo obavijestili tebe i njegovu suprugu, nismo zato stali. U Zagrebu smo obišli stara mjesta, domove gdje smo kao studenti ilegalčili, prošetali Popovim parkom, zagrlili se s Matošem, muvali se po Cvjetnom, jeli fiš u Hungariji… on se ponašao kao apsolutni prvak svijeta u obaranju ruku. Smijao se. Bio je opušten i u formi kao nekad… rasni zabavljač. A i ja sam zaboravio na sve. Znao sam, on je mislio na novac i budućnost, a ja na ono čemu se rugaš, na svoja kriva skretanja na raskrižjima života i prošlost. On neće dočekati nijedno, a ja…budućnost i nova kriva skretanja.“

Zaustavi ga iznenadno strujanje osvježavajućeg zraka. Cvijeće odnjegovano njenim rukama zatitra od milovanja slabašnog vjetrića. On napusti lođu. Sjedne za kompjuter i otvori dva wordova dokumenta: Govor1.doc, suhu, činjeničnu litaniju, i Govor2.doc. Izbriše jedinicu, a ostavi drugi u kome je napisao da će S. ostati beskrajno simpatična pričalica koja nas je do suza znala nasmijati i da ce nam suze ići, zato što njegovih šala više biti neće. To je bolji način, pomisli i zastane svjestan težine svog tijela i besmislenosti svoje pomisli.

Vrati se na lođu. Padne mu na pamet da sudbina ima samo jedan način. Sjedne pored svoje supruge. Pod svojom rukom osjeti da njenim prstima više nema prstenja. Dok mu ona briše suze on izgovori svoje veliko konačno odustajanje.

„Molim te, kad god se vraćaš kući, slobodno kucaj na vrata! Način je samo jedan- tvoj!“

Prijateljsbperiskop

5 comments

Skip to comment form

  1. Mikstura od poezije, protesta i psihologije poraza.

  2. Opisani su nemoć, šmrcanje i kajanje. A zašto… kad je umrli za sve sam kriv. Grižnja savjest dobro je opisana kao pokušaj da se sanira gubitak.

  3. Mučno. Utjecaj epohe na ljudske sudbine.

  4. Divno.
    Ima nešto kod mrtvih koji su nam bili bliski, što smo stariji i mrtviji, oni su mlađi i življi.

  5. Uff! Očekivano izvrsna priča! Izvrstan scenarij za kazališnu predstavu!

Odgovori