sluge na pikniku s gospodarima


praćakamo se izvučeni društvenim mrežama
na površinu svrhe povezivanja. ulovljeni smo lovci.
prosljeđujemo jedni drugima video o našem gradu.
netko je kroz vjetrobran vozila snimao kretanje ulicama.
promiču zgrade, prozori, zebre, rijeka, most,
prometni znakovi, stabla, pješačke staze, krovovi,
u nizu koji znamo napamet; svi prepoznajemo odnose
volumena i čuvene prostore, očekujući nadolazeće, i uzdišemo.
međusobno si zahvaljujemo na upućenom poklonu, a neki pišu
kako su se rasplakali; svi ponavljamo to je naš grad, tu sam prolazio,
o kako ga volim. prikladna glazba prati vijuganje auta.


pretjerana osjećanja koja su obuzela rastući čopor internetskih
prijatelja, podmazuju, kao ulje ležajeve rezača drva,
unutarnje sklopove otpuštanja grijeha koje je naš grad
učinio nama. spremni smo mu zaboraviti neimaštinu, nesigurnost,
loše uspomene, odvratan okus manjinskog straha, neuspjehe.
gleda se snimak ulica i nastrano raduje prokurstovoj postelji
iz koje su mnogi ustali osakaćeni. ganuti smo kao sluge
pozvane na zajednički piknik s gospodarima svog
kretanja kao da smo u epizodi serije zvonili ste, milorde.

Mašta


I

Kratka artiljerijska priprema mnogoslojne,
halucinirajuće nasmiješene nade na
čvrste neprijateljske položaje dosade;
napad na dubinske utvrde ispraznosti.

II

Razuzdanost nadahnuća do leta i okretnosti;
mjehuri topline pobune što tope stakla naočala
uz pomoć kojih se zapažaju elemenati sustava;
valovi grozničavosti prekrivaju zujanje melankolije.

III

Jačanje nesimetričnosti primjesa za spojeve cjeline;
skidanje abažura s lampe prodornosti i kaosa.
Tigar koji ne podnosi sklupčanost dok čeka
plijen; na skok ga potiču damar, strah i glad.

za svime žalim ja


ne, ne mogu ni pomisliti ni izgovoriti
kao edith: non, je ne regrette rien.
nije mi svejedno, žalim za svime
što su mi napravili i što sam im napravio.
pretražujem vreli pepeo uspomena,
nalazim i ostatke neotplaćenih dugoročnih
kredita odanosti koje smo si davali.
ne, ne mogu ni pomisliti ni izgovoriti
kao ona: ne ni za čim ne žalim ja.
dugovi nisu otplaćeni, prijete ovrhe.

bolest i najamnici


od vrha do dna web stranice
ispunjene su izvještajima o udarcima
i odjecima nezadrživog širenja
koronskog virusa SARS-CoV-2.
obmanuti clickbaitovima,
očajni od čekanja virusne sjekire,
stjerani u prostore bez ljudskog doticaja,
svi imaju svoj strah i mišljenje
o bolesti koja savija postojeće.
jedni se jadaju drugi nadaju
da svijet i rad neće ostati isti.
pripadam onima koji kao bukowski,
bez očekivanja bolje budućnosti
zapažaju i tvrde da se ljudi neće
promijeniti da će ostati najamnici,
robovi preplašenog i poslušnog uma,
bez htijenja da budu vladari svoje slobode.