O tekstu i kontekstu

Reakcija na tekst ‘Naš spor je politički’: Autor knjige ‘Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015)’ u odgovoru kritičaru Jerku Bakotinu upozorava da svojom studijom nije nudio jednoznačne zaključke

Izgleda da Bakotin i ja ne možemo uskladiti svoje interpretacije moje knjige. Ja ću dokazivati da nisam mislio što tvrdi Bakotin, a on će pronalaziti mjesta u tekstu koja služe njegovoj interpretaciji. Stoga mislim da je ovaj spor više metaspor, vođen na nekom metajeziku, moguće i na drukčijim bojišnicama, te bi mogao trajati unedogled. Htio bih podsjetiti: svaka rečenica, ili gotovo svaka rečenica, izvučena iz konteksta može značiti više stvari istodobno. Kontekstualizacija tijekom čitanja (a kontekst čine i susjedne rečenice i knjiga u cijelosti) nužna je kako bi se značenje preciziralo. Dobro da Bakotin ne tvrdi više da ja mislim da je književnost proizvela rat nego samo da je to u čitanju dvosmisleno. To je ipak neki napredak. Što se tiče političke dimenzije, on izvlači neke moje formulacije kako bi tvrdio da je knjiga politička (a podsjećam: isprva je tvrdio da joj to nedostaje). Pa naravno da se ja osvrćem na politiku jer je teško analizirati takvu prozu izvan konteksta, ali on je, ponovno naglašavam, samo pozadina. Bakotin želi da se polemika o tezama moje knjige svede na politički spor (to je i naglašeno u naslovu) te da me se možda i uvuče u komentiranje važnih političkih prijepora. A ja to ne želim jer nisam politički komentator niti to namjeravam biti.

Samo jedan komentar o književnosti. I Bakotin i ja se slažemo da se književnost može čitati iz različitih polazišta. Ali ne znam zašto je sporno da sam ja izabrao nešto drugo od onoga što on nudi. Što je krivo u tome da se naglasi nacionalna dimenzija? Prije istraživanja bio sam gotovo siguran da će se knjiga najjednostavnije baviti proznim reprezentacijama Drugoga svjetskog rata. No čitajući shvatio sam da je tu posrijedi nešto mnogo važnije, naime to da je taj rat – unatoč ujedinjujućoj legendi NOB-a – upisan na različit način kod Hrvata i Srba, što je posljedica, kako navodim u knjizi, toga što su ‘hrvatski i srpski nacionalni imaginarij, pa tako i literarne tradicije, imali druge preokupacije i snažan osjećaj vlastite posebnosti i subjektiviteta, pa je logično da su se na njih nastavljali’. Htio sam pokazati kakvu je formativnu ulogu na viđenje Drugog svjetskog rata imalo sjećanje na Prvi svjetski rat i herojski/pacifistički narativi (u tome je važnu ulogu imala polemika KrležaCrnjanski). To je pak vodilo tezi da se neke ideje, bez obzira na političko okruženje, održavaju zahvaljujući procesima stapanja kodova (npr. socijalističkog i nacionalnog, visokog i niskog). Stoga su narativne tradicije, a i društveno-političke intuicije i ideologemi kodirani u diskursima fenomeni dugog trajanja a ujedno i fluidni: nikad se ne mogu održati u izvornom obliku, pa se modificiraju, prilagođavaju, ali uvijek referiraju na svoj zamišljeni iskon. Ako to Bakotinu nije zanimljivo (ili je, kako navodi, ‘retrogradno’), ja to mogu razumjeti. Može on, ili netko drugi, tu prozu interpretirati iz neke druge perspektive. I to stoji. Ali ja to nisam htio – imagološki pristup književnome djelu nije ni problematičan, niti zahtijeva posebno opravdanje. Analiza Drugoga svjetskog rata u nacionalnom ključu, s posljedicama za nacionalne imaginarije i raspad jugoslavenskog narativa, nije samo legitimna, već i potrebna. I to ne samo danas, 2019., nego možda kasnije. Kao i danas vrijedi da se, opet, čita renesansnu književnost Dubrovnika uzimajući u obzir klasnu perspektivu. Zašto? Jer je ona determinirala ondašnji svijet, pa i književnost. Ali podsjećam i na to: poglavlja 1, 2, 6, 8, 9 i donekle 7, a to znači pola moje knjige, nije posvećeno nacionalnoj dimenziji ratnog pisma.

Književnost, ako je dobra, može govoriti različite stvari odjednom. Ratna književnost ima sjajnih djela, od kojih su mnoga zaboravljena ili zapostavljena, a koje sam uključio u svoju studiju. Mnoge od tih knjiga propituju humanističke probleme vezane uz tragediju pojedinca u ratu, dileme u unutarnjem svijetu, ljubav, psihologiju zločinca i žrtve. Četiri se poglavlja u knjizi bave upravo tim složenim problemskim sklopovima. Dodao bih na kraju također i to da kvalitetna književna djela često ne daju jednoznačne odgovore na složena pitanja koja postavljaju. Ni moja studija nije htjela ponuditi jednoznačne zaključke, niti je na to treba svoditi. Nadam se da će potaknuti daljnja istraživanja na sličnim ili drukčijim korpusima i iz drukčijih metodoloških perspektiva.

portalnovosti

Odgovori