Dejan Jović je uglednom i utjecajnom politologu Jovanu Miriću posvetio tri poglavlja svoje knjige “Otpor intelektualaca”. Objavljujemo izvatke iz poglavlja “Kritička politologija Jovana Mirića u razdoblju socijalizma (od 1965. do 1990.)”, čiji se središnji dio odnosi na Mirićevu knjigu “Sistem i kriza” iz 1984. godine, kritičku analizu stanja u Jugoslaviji iz koje autor iščitava sve veće potonuće države u nacionalizam s mogućim razornim posljedicama.
* * *
Jovan Mirić (1934. – 2015.) bio je jedan od najistaknutijih intelektualaca koji su u Jugoslaviji i Hrvatskoj djelovali u dugom razdoblju od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća do svoje smrti 2015. On je ujedno među najznačajnijim jugoslavenskim politolozima 20. stoljeća. Njegov se značaj ogleda ne samo u tome što je predavao uvodni predmet na studiju političkih znanosti te je stoga oblikovao brojne generacije politologa (i novinara, kao i stručnjaka za sigurnosne studije), nego i u tome što je najbrže i najdublje “napustio” područje u kojem je diplomirao (pravne znanosti) te postao naš prvi “pravi” politolog možda samo uz političkog teoretičara Nerkeza Smailagića i Radovana Vukadinovića, centralnu ličnost studija međunarodnih odnosa u našoj politologiji. Njegova se važnost vidi i u tome što je njegovo djelo – posebno ono napisano 1984., “Sistem i kriza” – ostalo iznimno relevantno i “živo” i u suvremenoj politologiji, te je Mirić danas jedan od rijetkih naših politologa o kojem se pišu članci, a jedini o kojem se piše i u inozemstvu. (…)
Osim što je napisao deset knjiga i više desetina akademskih članaka, on se izdvajao od mnogih drugih politologa svog vremena po tome što je djelovao kao istaknuti javni intelektualac. To djelovanje bilo je primjer odgovornog, kritičkog i konstruktivnog državljanskog aktivizma pisanjem i kritičkim analiziranjem, te je po tome u mnogočemu iznimno u odnosu na dugotrajno dominantan trend šutnje, izbjegavanja “osjetljivih” tema, ili – još gore – sudjelovanja u oblikovanju trendova koji su vodili prema sukobima, ili su ih opravdavali. Taj njegov javni angažman posebno se ističe kao izniman u Hrvatskoj, u kojoj je kritička inteligencija – naročito nakon političkih promjena koje su označile kraj takozvanog Hrvatskog proljeća (također zvanog i Maspok) – bila ušutkana ili je sama ušutjela. (…)
Mirić nije potpisivao peticije, nije bio praksisovac, niti član ikakvih udruženja – formalnih ili neformalnih. Djelovao je u malom prostoru između pozicije kritičkog intelektualca i profesora zagrebačkog Sveučilišta, ne pripadajući ni krugu opozicije ni krugu partijske inteligencije. Nije bio ni disident ni apologet postojećeg. Nije imao ni svoj krug suradnika, a u tim godinama ni red sljedbenika iza sebe. Bio je usamljena oskoruša. (…)
Mirićeva knjiga “Sistem i kriza”, koja je objavljena krajem 1984. godine jedna je vrsta odgovora na taj poziv (poziv političara građanima, posebno intelektualcima, da daju doprinos raspravi o uzrocima krize, op. prir.), iako je ona u bitnim svojim elementima već koncipirana godinu dana ranije. No već je iz podnaslova te knjige: “prilog kritičkoj analizi ustavnog i političkog sistema Jugoslavije” vidljivo da se Mirić ipak uključuje u ovu javnu diskusiju, u koju su – u formalnom smislu, kao članovi Vrhovčeve komisije – bili uključeni i neki njegovi kolege s fakulteta (naprimjer Tomislav Jantol, koji je uz Radivoja Marinkovića bio i jedan od recenzenata “Sistema i krize”). (…)
Opisujući stanje u Jugoslaviji nakon donošenja Ustava (1974.) Mirić kaže da se sve svelo na nacionalno. Kao da je prešutno prihvaćena teza o tome da je ono radničko, klasno, u revoluciji već osigurano, a ono nacionalno (ponekad i nacionalističko) treba udovoljiti zbog mira u kući
U “Sistemu i krizi” Mirić se u potpunosti fokusira na jugoslavenski politički i ustavni sistem, tvrdeći da se upravo u njemu mogu pronaći dubinski uzroci krize u koju je Jugoslavija zapala nakon njegova donošenja. Knjiga je objavljena na desetu godišnjicu donošenja Ustava iz 1974., pa je i to bio povod za kritičku analizu njegovih učinaka. Mirić podsjeća da su se u Jugoslaviji dotad promijenila tri ustava (1946., 1963. i 1974.), te jedan ustavni zakon (1953.) i da se za svaki od njih govorilo da je izvrstan. Ali, stvarnost pokazuje da zemlja tone u sve dublju krizu, posebno otkako je prihvaćen Ustav iz 1974. Nije li i taj ustav, nastao kroz nagodbe i dogovore republika i pokrajina koje su vodile više računa o svojim posebnim interesima nego o interesima zajednice (a posebno zajednice utemeljene na radu), jedan od uzroka krize?
Nije li paradoksalno, Mirić pita, da se na ustavna načela pozivaju čak i iredentisti? Tako se isto i zagovornici ustava pozivaju na avnojska načela, iako je ustav u bitnome odstupio od njih. Primjerice, Mirić drži da se u avnojskim načelima ne mogu pronaći temelji za proces “konfederiranja federacije” (što je njegov originalni izraz, aluzija na Bakarićevo “federiranje federacije”) koji zapravo “znači dezintegraciju i podređivanje klasnog nacionalnom”. Relativiziranje federalizma u neskladu je i s nazivom zemlje, koja se i dalje naziva Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Nijedna druga federacija nije proglasila suverenost svojih dijelova, kao što je to učinila Jugoslavija s republikama a u nekim dijelovima ustava i s pokrajinama. I jednima i drugima je dano pravo veta na savezne odluke, čime su stvorene pretpostavke za teror manjine.
U Skupštini SFRJ postoje dva “druga doma” (a uz to još i Predsjedništvo SFRJ kao treći “drugi dom”), a nema nijednog vijeća u kojem bi bili predstavljeni građani i radnici Jugoslavije, koje stoga u Skupštini nitko ne predstavlja (Mirić, 1984.: 26). Umjesto da se savezna skupština formira od 1) Skupštine radničkih savjeta Jugoslavije, 2) Skupštine građana Jugoslavije i 3) Skupštine naroda i narodnosti Jugoslavije, ona triput predstavlja nacije. I građani i radnici ostaju izvan postojećeg sistema, koji favorizira naciju, a građane i radnike predstavlja samo posredno: preko “njihovih” republika i pokrajina. Jugoslavija je, dakle, s pozicije svoje vlastite konstitucije sasvim logično, na putu da umjesto građanske i radničke države postane samo polje nadmetanja nacionalnih politokracija.
Takva je situacija posebno teška za Srbiju, koja je postala “mala federacija”, što “mora dovesti (a i dovodi) do blokade sistema s dalekosežnim posljedicama, ekonomskim, političkim i socijalnim”. Upotreba pojma narodnosti umjesto nacionalne manjine unosi dodatnu zbrku, jer se time otvara prostor za “podržavljenje pokrajina”, naročito kad se koriste fraze kao što su “suverena prava naroda i narodnosti” ili slične. Problemi koje Jugoslavija ima na Kosovu (intenzivno od 1981.), upravo su logična posljedica novog sistema, ali i samo prvi nagovještaj daljnje dezintegracije Jugoslavije. (…)
Opisujući stanje u Jugoslaviji nakon donošenja Ustava (1974.) Mirić kaže da se sve svelo na nacionalno. Državni, nacionalni, republički suverenitet, a ne suverenitet rada, obilježio je proteklo desetljeće. Kao da je prešutno prihvaćena teza o tome da je ono radničko, klasno, u revoluciji već osigurano, a ono nacionalno (ponekad i nacionalističko) treba udovoljiti zbog mira u kući. A od takvog shvaćanja do podređivanja socijalizma nacionalizmu samo je jedan korak. (…)
Partija je stvorila sistem “decentraliziranog etatizma”, u kojem je onemogućen razvoj samoupravljanja. Apsolutizacija nacionalnog, naglašava Mirić, posebno je opasna u situaciji u kojoj se već dugo vode “bilance mržnje” u vezi s prošlošću, koju se interpretira mitski a ne historijski. Ideja o naciji kao totalnoj zajednici koja je “realizirana u teritorijalno-političkom sistemu upravljanja, odnosno u republici kao državi” imat će ozbiljne i negativne posljedice, jer “svaki bi naš nacionalizam od male Jugoslavije, u priželjkivanoj diobi, da napravi veliku nacionalnu državu”. (…)
Ovakva Mirićeva kritika sistema nije mogla proći nezapaženo. Savezni dnevni list Borba je, po odabiru svog zagrebačkog urednika Krste Bijelića, u oktobru 1984. u 14 nastavaka objavio oko 100 stranica iz knjige, koja se pojavila u prodaji na Beogradskom sajmu knjige te godine. Reakcije su bile burne, ali ipak donekle pristojne. Iako je Milan Rakas, tadašnji savezni funkcioner zadužen za štampu, Mirićevu knjigu proglasio najvećim napadom na jugoslavenski politički sistem nakon onog koji je izveo (1953. i 1954.) Milovan Đilas, bila su ovo sasvim druga vremena, pa nije bilo nikakvih sankcija. (…)
Iz današnje perspektive, politička i javna kritika Mirićeve knjige izgleda vrlo civiliziranom, što je već samo po sebi veliko dostignuće. Naime, u današnjem je kontekstu – u kojem, doduše, svatko ima mogućnost objavljivanja i neometan pristup javnosti, što tada nije bio slučaj – gotovo nezamislivo da se dogodi ono što se dogodilo Miriću: da skoro svaki njegov kritičar na početku kritike kaže da cijeni njegov akademski rad i da smatra njegove teze korisnima ili čak i dobronamjernima. On je, također, svojim kritičarima odgovarao uglavnom smireno, a ponekad i iznenađujuće koncilijantno, prihvaćajući da su ponegdje možda ipak u pravu. (…)
Na kritiku da dovodi u pitanje ustav, odgovorio je: “naravno da ga dovodim, ali ga ne kršim”. Napominjao je da su svi prethodni ustavi, također, bili tretirani kao sveto pismo, ali nisu izdržali više od desetljeća. Zašto bi ovaj zadnji bio izvan kritike, kad je svima jasno da je zemlja u dubokoj krizi? Za politički sistem je 1987. rekao da je postao “izrazito konzervativan”, no i dalje je inzistirao na tome da je federalizam jedina mogućnost za opstanak Jugoslavije. Taj federalizam, međutim, mora omogućavati predstavljenost građana Jugoslavije u saveznim institucijama, a ne skretati u konfederalizam i nacionalni feudalizam, u kojem su savezne institucije samo mjesta gdje se prakticira vetokracija, sistem koji inzistira na apsolutnom konsenzusu u svim prilikama. (…)
Mirić se 1990. jasno protivi bilo kakvom vetokratskom sistemu u Hrvatskoj, smatrajući da ideja o suverenitetu Srba u Hrvatskoj nije prihvatljiva. On je protivnik separatizma Srba iz Hrvatske u odnosu na Hrvatsku, a srpske separatiste iz Krajine višekratno i oštro upozorava da su krenuli putem koji će naštetiti i Hrvatskoj i hrvatskim Srbima
Ako je smisao političkog sistema Jugoslavije bio da smanji nacionalizam, on ne samo da u tome nije uspio, nego je okretanje SK naciji i apsolutizacija nacije uspjela upravo u suprotnom: u dezintegraciji.
“Stalno se izmišlja neprijatelj koji se tobože suprotstavlja nacionalnoj afirmaciji ovog ili onog naroda i narodnosti. A imaginarni neprijatelj nije ništa manje produktivan u proizvođenju nacionalizma od stvarnog neprijatelja. Kao da se neprekidno drži pod ‘visokim naponom’ svijest kako smo u Jugoslaviji ugroženi jedni od drugih: Hrvati od Srba, Slovenci od južnjaka, Makedonci od sjevernjaka, Srbi od Hrvata, Albanci od velikosrba, kršćani od islamskih fundamentalista… Generacije mrtvih kao da pritiskaju mozak živih. Čak je i mehanizam odlučivanja u federaciji postavljen tako da nas ‘zaštiti’ od drugih, da nas osigura od … prevara. U sistem su ugrađeni elementi apriornog nepovjerenja, a praksa je to nepovjerenje proširila i izdigla na rang temeljnog principa u odnosima među narodima i narodnostima, republikama i pokrajinama… Umnožavaju se antagonizmi i netrpeljivosti, bujaju nacionalizmi. Tako se suprotnosti i konflikti interesa više proizvode, nego što se razrješavaju… Ti paradoksi nisu slučajni, niti su izvana ‘uvedeni u igru’. Oni su zakoniti posljedak sistema, a to znači i očekivani učinak njegovih kreatora – avangarde!” (intervju Oku 1987.) (…)
Sljedeće godine, 1988., Mirić u opsežnom autorskom članku objavljenom u šest nastavaka u Oku upozorava na “otupljivanje kritičke refleksije” i poziva da se misli antipartijski. Treba napustiti, kaže on, dogmatiziranu teoriju i praksu socijalizma, koja se temelji na ideji da je “sve naše najbolje”. Ne uspije li Savez komunista da razbije nacionalno-državne monopole koje je sam stvorio, “on će definitivno razbiti Jugoslaviju i sići s društveno-povijesne scene”. Ili, još gore, spas će potražiti u savezništvu s konzervativnim snagama, uključujući i nacionalističko-desnim.
Ubrzo će se naći na istoj strani, govorio je tada Mirić, što zbog bliskosti programa (jer je SKJ otvorio vrata politici apsolutiziranja nacije), a što iz političkog pragmatizma – da bi spriječio gubitak vlasti, do koje mu je jedino i stalo. Bit će protiv bilo kakvog demokratskog pluralizma, jer bi takav pluralizam ugrozio njihove interese. Umjesto toga, stvarat će totalitarne organizacije koje će se temeljiti na ideji nacionalnog ujedinjavanja i nacionalnog suvereniteta. SKJ “svira dok Rim gori!”, ponavljao je on u više svojih članaka i intervjua objavljenih u tim godinama. Stoga je 1989. ostalo samo da rezignirano i u očaju zaključi (u intervjuu Borbi), da se u Jugoslaviji “danas ne ruši samo stari poredak”, nego “svaka ideja Jugoslavije”, a “građanski je rat već na djelu”. (…)
Sredinom 1990. Mirić objavljuje i svoju novu knjigu – “Iskušenja demokracije” – čiji je podnaslov: Da li je moguća Jugoslavija kao demokratska zajednica. U njoj je vidljiv njegov daljnji odmak od marksizma, koji je kao teorijski pristup dominirao prvom fazom njegova znanstvenog rada, do 1984. U “Iskušenjima demokracije” govori kao liberalni demokrat, zainteresiran za građansku jednakost, pluralističku demokraciju, stvaranje demosa na jugoslavenskoj razini kao i na razini republika, te za utemeljenje političkog sistema na ideji slobode. S obzirom na karakter jugoslavenske države, trebalo bi naći formulu koja bi izbjegla i “tiraniju većine” i “tiraniju manjine”.
To bi značilo da treba smanjiti strah od majorizacije, jer je vladavina većine uvjet postojanja demokracije – ali bi istodobno trebalo spriječiti i vetokraciju, koja zapravo omogućava čak i malim manjinama da spriječe ostvarivanje volje većine. U tom smislu, on se već 1990. jasno protivi bilo kakvom vetokratskom sistemu u Hrvatskoj, smatrajući da ideja o suverenitetu Srba u Hrvatskoj nije prihvatljiva. On je protivnik separatizma Srba iz Hrvatske u odnosu na Hrvatsku, a srpske separatiste iz Krajine višekratno i oštro upozorava da su krenuli putem koji će naštetiti i Hrvatskoj i hrvatskim Srbima.
(Kraj)
Prvi dio pročitajte na ovom linku.
