Ekskluzivno na SBPeriskopu ulomci iz knjige Ruska književnosti od 11. do 21. stoljeća Josipa Užarevića

Uvodna napomena: Krajem 2020-e godine, izdavačko poduzeće Disput, objavilo je knjigu Josipa Užarevića ‘Ruska književnost od 11. do 21. stoljeća’. U uvodnoj riječi za ovo monumentalno djelo (864 str.) autor, ugledni rusist, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktor znanosti, akademik impozantne bibliografije, konstatira kako knjiga nije klasična povijest jedne nacionalne književnosti niti zbornik rasprava i eseja, te da se ne uklapa u tradicionalno shvaćeni žanr ‘povijest književnosti’. ‘Moja je metodologija zapravo suprotna, ističe, jer u prvi plan ne stavlja povijesni tijek, tj. ne promatra tekstove u vremenu, nego ističe primat teksta i shvaća vrijeme kao element teksta’.

Pogleda li se dolje Užarevićeva stručna biografija može se pročitati da je gimnaziju završio u Slavonskom Brodu. To je treći razlog za odluku portala sbperiskop da objavi  ulomke knjige. On je, dakle, i Brođanin u razdoblju između 1968. – 1972. godine. Prvi je da se radi o duhovnom proizvodu koji će ostaviti duboki tragi u hrvatskoj i ruskoj kulturi odosno stručnoj literaturi koja će svojom dubinom i sveobuhvatnošću biti nezaobilazni sastojak ruskih studija u Hrvatskoj. Drugi razlog je moje osobno prijateljstvo s autorom. Podsjećam da je Josip Užarević na sbperiskopu prisutan duže vrijeme kroz više priloga.

U prvom nastavku objavljujemo ulomak o Gogolju.

Veljko Lukić, urednik

____________________________________

Stručna biografija

Josip Užarević rođen je 11. siječnja 1953. u Gundincima. Gimnaziju je završio u Slav. Brodu, a studij rusistike i filozofije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1976). Na istome je fakultetu završio postdiplomski studij te 1981. obranio magistarski rad Bit i samosvojnost lirike Borisa Pasternaka. U dva je navrata (1981/1982. i 1983/1984) boravio na Moskovskome državnome sveučilištu radi stručnoga usavršavanja. Na  Sveučilištu u Zagrebu stekao je naslov doktora znanosti 1988. na temelju obranjene disertacije Kompozicija lirske pjesme (na korpusu lirike O. Mandeljštama i B. Pasternaka). Godine 1989. izabran je u znanstveno­istraživačko zvanje znanstvenog suradnika za znanstveno područje filologije, a 1990. za docenta za rusku književnost pri Odsjeku za slavenske jezike i književnosti. Godine 1992. izabran je za višega znanstvenoga suradnika za znanstveno područje filologije, te upisan u registar istraživača pod matičnim brojem 063952. Godine 1993. izabran je za izvanrednog, a 1998. za redovitoga profesora ruske književnosti na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Osobito mjesto u Užarevićevoj stručnoj biografiji zauzima urednička djelatnost: bio je dugogodišnji glavni i odgovorni urednik časopisa za svjetsku književnost «Književna smotra»; pokrenuo je Biblioteku «Književna smotra»; bio je jedan od urednika izdavačkoga pothvataHrvatska književnost u 100 knjiga (Vinkovci, 1997-2001); uredio je nekoliko knjiga u biblioteci «Scientiae et artes» izdavačke kuće «Alfa»; jedan je od izvršnih urednika Leksikona stranih pisaca (Zagreb, 2001), Leksikona svjetske književnosti. Djela (Zagreb, 2004) te član uređivačkoga odbora Vrhova svjetske književnosti.

Glavni interesi: književna teorija, ruska lirika 19. i 20. stoljeća, hrvatska književna znanost, filozofski problemi percepcije

ffzg.unizg

(Pripomena: otvorite li link možete pogledati izvod iz bibliografije)

_______________________________________

Popratni tekst s poleđine knjige

Ruska (velikoruska) književnost može se kao zasebna književnost pratiti od vremena mongolsko-tatarske vladavine, tj. od 14. i 15. stoljeća, ali nju s književnošću Kijevske Rusi (11, 12. i 13. stoljeće) povezuje, usprkos bitnim razlikama, nekoliko važnih elemenata: geografsko preklapanje, dinastički kontinuitet (Rjurikoviči), crkveni kontinuitet (“bizantinizam”) te preuzimanje književnoga nasljeđa – književnoga jezika i književnih tekstova prethodnih razdoblja.

Knjiga Ruska književnost od 11. do 21. stoljeća polazi od shvaćanja da je književno djelo kategorija višega reda nego što je to povijesni kontekst u kojem ono nastaje. To među ostalim znači da je historiografska kategorija stoljeće ovdje ponajprije shvaćena kao sadržajni element djela, a ne toliko kao pojam kojim se izvana određuje ili uokviruje vrhunsko djelo. Drugim riječima, stoljeća su tu pozadina na kojoj se reljefnije ocrtavaju pojedina djela: Slovo o Zakonu i Milosti na pozadini 11. stoljeća, Slovo o vojni Igorevoj na pozadini 12. stoljeća, Zadonština na pozadini 14. i 15. stoljeća, poslanice Ivana Groznoga na pozadini 16. stoljeća, Žitije protopopa Avvakuma na pozadini 17. stoljeća, a Deržavinova oda Bog na pozadini 18. stoljeća… U 19. i 20. stoljeću imamo pak mnoštvo vrhunskih djela i književnih imena koja (veliko)ruskoj književnosti trajno osiguravaju svjetsko značenje i svjetsku recepciju (Puškin, Lermontov, Gogol’, Turgenev, Dostoevskij, Tolstoj, Čehov, Bunin, Blok, Belyj, Hlebnikov, Cvetaeva, Ahmatova, Mandel’štam, Majakovskij, Pasternak, Esenin, Zabolockij, Bulgakov, Šolohov, Nabokov, Solženicyn, Brodskij, Petruševskaja, Pelevin i mnoštvo drugih).

Važan segment Ruske književnosti od 11. do 21. stoljeća čine obavijesti i rasprave o prinosima hrvatskih rusista proučavanju ruske književnosti (od Jagića, Šrepela i Maretića preko Badalića i Flakera do Žive Benčić Primc, Magdalene Medarić-Kovačić, Višnje Rister, Irene Lukšić, Jasmine Vojvodić i dr.), a tu su i iscrpni popisi hrvatskih prevoditelja i ruskih prevođenika.

Ništa manje važna nisu kazala. Tako uz obvezatno Kazalo imena ideju o primatu djelā dodatno utvrđuje Kazalo analiziranih ili spomenutih djela, a Kazalo pojmova daje uvid u problemsko-tematske raspone knjige.

___________________________________

Ulomak iz knjige

NIKOLAJ VASIL’EVIČ GOGOL’: SMIJEH I STRAH

Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov život i stvaralaštvo nose u sebi mnoštvo elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatiželju, očaranost, ali i odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela (najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburškoga ciklusa, a zatim komedije Revizor te romana Mrtve duše) Gogol’ je proglašen ocem ruske proze, tvorcem realizma u ruskoj književnosti (s osobitim darom za realističku satiru), piscem koji je emancipirao rusku književnost od zapadnoeuropskih utjecaja te ju usmjerio u pravcu koji će joj polovicom 19. stoljeća osigurati čelno mjesto u europskome i svjetskome književno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritičari, na čelu s Vissarionom Belinskim i Nikolajem Černyševskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi su ga s ne manjim žarom proglašavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim karikaturistom, izdajicom koji zaslužuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir. Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat će početkom 20. stoljeća u stajalištu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska književnost, u cjelini, “Gogoljeva negacija, borba protiv njega”. Naime ruski su čitatelji, prema Rozanovu, prihvatili mrtve duše kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga naraštaja – naraštaja hodajućih mrtvaca – te su zamrzili taj naraštaj. Zbog svoje “genijalne i zločinačke klevete” Gogol’ je zasluženo kažnjen patničkom i nesretnom smrću, ali je njegovo stvaralaštvo na negativan način utjecalo na razvoj ruskoga društva: “Upravo od Gogolja započinje u našem društvu gubitak osjećaja za stvarnost, baš kao što od njega započinje i odvratnost prema njoj.”

Zanimljivo je da je i sam Belinskij, inače začetnik shvaćanja da je Gogol’ genijalan socijalno-satirički književnik koji stvara u duhu naturalne škole, u relativno kratku razdoblju stubokom promijenio mišljenje o njemu. On je najprije na sva usta hvalio Gogoljevo književno stvaralaštvo, a potom je, nakon objavljivanja Gogoljevih Izabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima (Vybrannye mesta iz perepiski s druz’jami, 1847), optužio dotad hvaljena pisca da je “propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natražnjaštva, panegirist tatarskih običaja”.

Iz rečenoga nudi se zaključak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kritičārā izazivalo radikalno suprotne reakcije.

(N)i romantičar (n)i realist

Kompleksnost Gogoljeve poetike možda najviše dolazi do izražaja pri pokušaju da se njegovo stvaralaštvo ugura u neku od književnopovijesnih ladica. Tu su obično u igri dvije stilskoformacijske kategorije – romantizam i realizam, ali bi se s obzirom na satiričku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve duše – Mertvye duši, 1842) moglo govoriti i o Gogoljevu priključku na klasicističku satiru (koja je, kao što je poznato, bila jedan od dominantnih žanrova u klasicizmu i prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljsko-odgojna protega ne samo njegovih književnih djela nego i sveukupna intelektualnoga angažmana (pisma, kritike, eseji, pokušaj sveučilišne karijere). Dakako, racionalistička motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je zamijenjena mesijanističkim i propovjedničkim intencijama (osobito u završnici njegova djelovanja).

Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantičke i zrele odnosno realističke radove. Iako u prvima prevladavaju romantički elementi poput fantastike, hiperboličnosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz folklornih – ukrajinskih odnosno maloruskih – predaja, pjesama, bajki i običaja (Večeri u zaselku pokraj Dikanjke Večera na hutore bliz Dikan’ki, prvi dio – 1831, drugi dio – 1832; Mirgorod, 1835), ipak gogoljolozi već u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realističke odnosno socijalnokritičke (satirične) elemente (npr. u pripovijestima kao što su Kočija – Koljaska, 1835. ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem – Povest’ o tom, kak possorilis’ Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem, 1834). Na sličan se način u realističkim djelima mogu pronaći elementi romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagoričnost Kabanice, povijesna idealizacija Tarasa Bul’be – koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu, iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim dušama).

Ako dakle u različitim stvaralačkim fazama nalazimo i romantičke i realističke elemente, ne znači li to da Gogol’ nije ni romantičar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poetičko-stilističkom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opreka. U najmanju se ruku sa sigurnošću može ustvrditi kako Gogol’ ide u red nadformacijskih pisaca.

Prema shvaćanju Jurija Manna, jednoga od vodećih ruskih gogoljologa, Gogoljeva realistička sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga života zapravo je skrivanje bezdana “običnoga”. Ordinarnost života varljiva je – ona u sebi skriva ponore fantastičnoga, strašnoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj, dohvatnoj stvarnosti – to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do grotesknoga i hiperboličnoga napuhivanja detalja, koji tako postižu supstancijalnu i značenjsku autonomnost, što rezultira nepredvidljivošću, somnambulnošću, fantazmagoričnošću (Nos, 1836). Pritom je načelo kretanja (kinetizma), kojemu su podvrgnuti likovi i cjelokupan siže, postavljeno izvan i iznad likova i radnje (fatalno djelovanje više sile), što zbivanju pridaje karakter mehaničnosti, beživotnosti, slučajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti (osuđenosti).

Umrtvljenost kao konačan učinak svekolike dinamike najočitija je u završnoj sceni Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina ljudi zahvaćena jednom kritičnom emocijom (strahom), Gogol’ je, prema Mannu, preuzeo iz slikarstva – točnije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova. Drugim riječima, konstrukcijsko načelo slike preneseno je na teren komedije. (Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Puškina, inače Gogoljeva književnoga idola, svršava masovnom – zaleđenom i zastrašujućom – scenom: “Narod šuti.”) U povijesti ruske drame Revizor je važan po tome što je unio još najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima “fantazmagorična osoba” – “lažljiva utjelovljena podvala”, kako je sam Gogol’ okarakterizirao Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice), a drugo – Gogol’ odustaje od tradicije kažnjavanja poroka, odnosno od scenskoga finala kojim se razrješuje (dokida) krizna situacija.

Jednako tako metafizičan i zloslutan (iako možda nešto manje drastičan) oblik konačnoga umrtvljivanja sižea jest motiv dosade, koji je također tipičan za Gogolja. Riječ je o nekoj nepopunjivoj i nesavladljivoj praznini što dolazi na kraju priče. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim upućivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu završna rečenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem: “Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!”

U Kabanici je (Šinel’, 1842) pak kraj pripovijesti doslovce povezan sa smrću glavnoga lika, tj. s aktivnošću utvare umrloga Akakija Akakieviča Bašmačkina, koji iz onostranosti zahtijeva ispravljanje nepravde učinjene na ovome svijetu.

Složenost Mrtvih duša

Roman Mrtve duše, objavljen kao prvi svezak trilogije (koja je možda zamišljena tek naknadno), najveće je, najsloženije, najsavršenije i najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je “potresla svu Rusiju”. Složenost se očituje već u pokušaju da se djelo žanrovski specificira. Sam ga Gogol’ u podnaslovu određuje kao poemu: Čičikovljevi doživljaji ili Mrtve duše. Poema. Takva odredba upućuje na autorovu namjeru da prikaže društveni i prostorni totalitet onoga što on zove Rus’, a što mi na hrvatski pogrešno prevodimo kao Rusija – ne razlikujući pojmove Rus’ (= pjesnički, mitski, simbolički prostor svih Istočnih Slavena) i Rossija (= euroazijska velikoruska državna tvorba, najveća država na svijetu, u kojoj sunce doslovce nikada ne zalazi). Osim toga naziv poema može upućivati na osobni, lirski angažman pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije očituje u tzv. lirskim digresijama. (U nas se proučavanjem odnosa lirskih digresija i groteskno-satiričnoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve duše aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su duše sve to zajedno i ništa od toga – jer je sinteza, odnosno cjelina, uvijek više od svojih sastavnica.

Već spominjano načelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se očituje kao prepletanje biznisa (poduzetništva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja vraga kao trivijalnosti, pošlosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli, morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).

Mrtve duše nameću pitanje o naravi realizma (ili “realizma”) koji se obično povezuje s Gogoljem. Dakako, potpuno je legitimno s književnopovijesnoga motrišta govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne škole (koja je zastupala stajalište da književnost treba oponašati i analizirati prirodu, odnosno zbilju, a ne – poput romantičara – izmišljati svjetove). Tu protegu možemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u što se dobro uklapa stajalište da njegova zrela djela imaju socijalnosatiričku, raskrinkavajuću ulogu. Ruska kritika 19. stoljeća, a osobito Belinskij i tzv. revolucionarni demokrati (Černyševski, Dobroljubov, Pisarev), čitala je Gogolja u tome kodu. Tek su književnici, kritičari i filozofi s početka 20. stoljeća (Merežkovskij, Berdjaev, Belyj, a zatim i Nabokov) obratili više pozornosti na drugu protegu Gogoljeva stvaralaštva – na ono što bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili jednostavno simboličkim realizmom. U tome je kontekstu možda najvažnija Gogoljeva misao kako je osnovni cilj književnosti – ismijati vraga: “Već se odavno trsim samo oko toga da se poslije mojega djela čovjek do mile volje ismije nad vragom.” Ali to ismijavanje vraga, koje kreće od društvene i karakterologijske trivijalnosti (pošlost’), obrće se u nešto “čudno i strašno” (Merežkovskij). O tome svjedoči i ova Gogoljeva napomena:

Kada sam Puškinu počeo čitati prva poglavlja Mrtvih duša […], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega čitanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mračniji i mračniji, a napokon se sasvim smračio. Kada je pak čitanje završeno, progovorio je tjeskobnim glasom: “Bože, kako je tužna naša Rusija [Rossija]!” Mene je to začudilo. Puškin, koji je tako poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmišljotina. Tada sam shvatio što znači stvar uzeta iz duše, i uopće duševna istina, i u kakvu užasavajućem obliku može čovjeku biti predočena tama i zastrašujuća odsutnost svjetlosti. Od tada sam već počeo razmišljati kako da ublažim težak dojam što su ga mogle ostaviti Mrtve duše. (https://dslov.ru/pos/p851.htm)

Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u osnovni kriterij umjetničke istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje vraga obrće se u ismijavanje čovjeka, društva, Rusije – i to, na neki način, od strane sama vraga. Zato je Gogol’ nakon objavljivanja svojih najvažnijih djela morao svaki put bježati iz Rusije u inozemstvo… Jedni zemaljski realisti nisu ga dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teško optuživali za klevetu domovine (ili, u svakome slučaju, države). A sâm Gogol’ vjerojatno je bježao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove umjetničke vizije.

Posljednje pak Gogoljeve riječi: “Ljestve! Brže daj ljestve!” svjedoče o trajnoj piščevoj potrebi da osigura oruđe kojim će se prebaciti u gornji svijet. No te iste ljestve možda još više govore o nesavladljivu strahu od strovaljivanja u bezdan donjega svijeta

____________________________

Napomena o transliteraciji i izgovoru ruskih glasova

Ruska slovaHrvatska transliteracijaGlasovna vrijednost (izgovor)
а

б

в

г

д

е

ë

ж

з

и

й

к

л

м

н

о

п

р

с

т

у

ф

х

ц

ч

ш

щ

ъ

ь

ы

э

ю

я

ѣ

A

b

v

g

d

e

ë

ž

z

i („meko i“)

j

k

l

m

n

o

p

r

s

t

u

f

h

c

č

š

šč

” , ъ („tvrdi znak“)

‘ , ь („meki znak“)

y („tvrdo i“)

è („obrnuto e“)

ju

ja

ĕ, ѣ

a

b

v

g

d

je

jo (iza č i ž čita se kao o)

ž

z

i

j

k

l

m

n

o

p

r

s

t

u

f

h

c

ċ (glas između č i ć)

š

šč

nema glasovne vrijednosti

nema glasovne vrijednosti, ali palatalizira prethodni suglasnik

y (zvuči kao spoj i i u)

e (otvoreno e)

ju

ja

je

8 comments

Skip to comment form

  1. Posljednji pasus o Gogolju, govori o Užareviću kao analitičaru koji nadograđuje postojeće mišljenje. Radi se o kreativnoj stepenici prema novim spoznajama.

  2. Po meni Užarevićeva Ruska književnost nesumnjvi je izdavački pothvat. O hrvatskim rusistima čitat će najviše profesionalci, a najveći dio knjige vrhunski je uvod za ljubitelje ruske književnosti prije čitanja, ali i rezimiranje nakon čitanja.

  3. Hrvatsku poštujem (i volim) zbog ljudi poput Užarevića. Fragment o Gogolju esej je gust kao teška voda. Sadržajno i stilski spada u vrhunce hrvatske esejistike.

  4. Užarević je briljantni znanstvenik, urednik, profesor. Nikad nije bio ni indirektno politički angažiran. Posvećenost struci, marljivost i sistematičnost -njegovi su prepoznatljivi aduti. Premalo je ipak prisutan u zavičaju. Kad spominjem zavičaj i Gundince,treba jasno reči mogu biti ponosni na Josipa.

    • Maki on 26.01.2021 at 08:41

    Bio sam siguran da ću lako odabrati citat o Gogolju kojim bih dokazao Užarevićevu autorsku svježinu i superiornost. Odustao sam, jer bih morao navesti cijeli tekst.

  5. UZbudljiv je Užarevićev alat/oružje – jezik kojim precizno pogađa u srž.

  6. Pročitao sam Mrtve duše u izdanju Naprijeda (1965) i u prijevodu Ise Velikanovića.

    Jednom, davno je tome već, od Lukića sam čuo priču da Užarević poznaje ruski jezik i književnost bolje od moskovskih sveučilišnih profesora.

  7. Knjižurina-zagrljaj. Veliki narod, veliki jezik, velika književnost, veliki zagrljaj.

Odgovori