Gotovo sve dosadašnje mjere Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu u borbi protiv širenja zaraze koronavirusom bile su očekivano restriktivne. Radikalna restiktivnost odnosno očito i bezodvlačno umanjenje prava na poslovanje i kretanje, proizlazila je iz neumoljive prijetnje bolesti za koju još uvijek nema ni cijepiva ni lijeka, koja se svijetom širi poput požara makijom ljeti, a u vidu gadnih simptoma koje podstiču socijalni kontakti. Spriječiti rasprostiranje požara značilo je i znači spriječiti šanse za mogućnost transfera pogubnog virusa. Kako je Stožer imao relativnog uspjeha u svom osnovnom nastojanju, nije se ulazilo u dublje analize reperkusija njegovih mjera i odluka.

Posljednja mjera u nizu zabrana je prodaje robe na tržnicama u čitavoj Hrvatskoj odnosno zatvaranje gradskih tržnica, pa i one u Slavonskom Brodu, te svih objekta u sustavu tržnica. Prethodno su u sustavu tržnica zatvorene trgovine u kojima se nije prodavala hrana, frizerski saloni i kafići i drugi objekti. Od ponedjeljka ujutro na tržnicama se ne može kupiti domaća hrana, meso, mlijeko, cvijeće... jer se, navodno, pokazalo kako se na tržnicama ne poštuju mjere potrebnog odstojanja i druge upute o neširenju koronavirusa.

Za razliku od robnih lanaca i kvartovskih trgovina (U Brodu: Kaufland, Konzum, Lidl, Plodine, Spaar, Bosso, Biljemerkant, Interspaar) tržnice nisu uopće dobile šansu prilagoditi svoju organizaciju rada i poduzeti sve mjere preventivne zaštite sukladno preporukama nadležnih institucija, nisu educirane za nove higijenske i sigurnosne procedure, te provođenje pojačanih higijenskih i sanitarnih mjera u lancu opskrbe. Tržnice su šaptom pale, jer nemaju jak lobi kao mega trgovine koji bi ih zaštitio od neviđene samovolje Stožera.

Stožer je svojom odlukom o zatvaranju tržnica učinio fantastičnu uslugu stranim i domaćim robnim lancima u kojima je gužva i rizičnost zapravo ista kao i na tržnicama. Hrana se može kupiti samo u njihovim prostorima. Židovska poslovica kaže da bi trgovci svijećama voljeli da sunce nikad ne izađe. Ovdašnji trgovci koji odsada jedini mogu prodavati hranu, voljeli bi, kako stvari stoje, da bolest potraje još dugo, dugo kako bi se enormno obogatili.  Što je najstrašnije, građani, konzumenti hrane, mjerom Stožera osuđeni su na industrijsku polutrajnu hranu. Nema više domaćeg sir i vrhnja, suhomesnatih delicija, voća i verdure, kiselog kupusa, masti, brašna, kolača, domaćeg kruha, ukiseljenog povrća, ribe, piletine... U redu, jest će se po diktatu Stožera ono što preostane i ima u rečenim mamutskim trgovinam, ali što će i kako će preživjeti seljaci, opegeovci, trgovci, poizvođači hrane kojima je pijac cijelogodišnji prostor razmjene robe za novac? Kako će bez prihoda? Stožer i država najnovijom mjerom debeloj guski trgovačkih lanaca vrat maže. I tko može reći da nije u pravu dok bolest napada? Tko će se pobuniti što je to još jedan čavao u lijesu domaće poljoprivredne proizvodnje?

Treba, apsolutno je nužno i opravdano, s obzirom na katastrofu koja prijeteći tutnji cijelim svijetom, u donošenju mjera biti odlučan, temeljit, brz, ali ne i prebrz do brzopletosti, i na štetu, u rečenom slučaju, domaćih ljudi s obje strane pulta/štanda/klupe. Dok su se, primjerice, vlasnici kafića i drugi ugostitelji, još i bunili u smislu spašavanja što se spasiti da, od uprava tržnica i seljaka ni riječ da bi se čula. Tako su reagirale i Tadijanovićeve ovce.

Što je slijedeće? Traženje dozvole za otvaranje usta kako bi se disalo?