Tri mjeseca o hoću-neću, mogu-ne mogu

Na dalekim marginama svakodnevne rutinizirane proizvodnje sbperiskopa odvijala se moja gmail-prepiska s nekadašnim suradnikom. Možda netko čak prepozna o kome se radi, što je u biti nevažno, jer takvih ponuda, obostranih očekivanja i odustajanja imao sam kao urednik na desetine, s mnogima. Ipak, ova pričica, tek najavljena u jednom mailu, zamirisala mi je na dotok svježine, povratak u romantične dane portala, osvrtanje na vrijeme nade i vjere u utjecaj riječi na stvarnost. Ali, postala je već viđeni scenarij o zasićenju, o nemogućnosti/nemoći da se ponovo pronađe gorivo za vlasitit motor s unutrašnjim sagorijevanjem koji bi omogućio nastavak spisateljske vožnje po cesti avanture otkrivanja smisla i mijenjanja potojećeg. Zato ju objavljujem, ustvari kao nusproizvod one skrivene, važnije – o opstanku rijetkih koje ništa i nitko ne može destimulirati da definiraju i mijenjaju svijeta.

Dakle, od 11. travnja do 7. srpnja trajalo je svojevrsno korespondencijsko natezanje hoće li se suradnik reaktivirati, suradnik čiji su tekstovi svojevremeno imali snažan autorski potpis, širinu, snagu i uočljivu stilsku vještinu iztičaja. Ali, gdje je nestao pisac?

Stigao mi je e-mail:

Bok, Veljko,

Odličan tekst od danas! (U doba aktualne izolacije na društvenim mrežama sve se masovnije zajednički masturbira)Jedan od boljih koje si pisao, bar koliko ja pratim. Dobio sam potrebu da i ja pišem, možda i hoću ovih dana, ako uhvatim vremena za sjesti i kvalitetno razmisliti o temi…

+++

Hvala na komplimentu. Pisanje se pretvorilo u rutinu, ali, eto, ponekad, nešto bude izvan serije očekivanog.

Bilo bi mi drago da se reaktiviraš. Ne redovito s prilozima, ali povremeno kad budeš “izazvan”.

Što ima kod tebe?

Veljko

+++

Kada si mi napisao da ćeš, potaknut stvarnošću i nekim mojim tekstom, nešto i sam napisati, ja sam ponadao da će uskoro stići autorski članak, nekakvo promišljanje o nečemu što te zaokuplja. To je izostalo.

Ovim mailom te ne podsjećam niti potičem, samo ti hoću reći da nekako razumijem tvoje odustajanje. Naime, ima li smisla raditi bilo što što ne donosi zadovoljstvo i korist?! A pisanje je upravo to: aktivnost koja je lišena smisla, pogotovo kad se godinama prakticira bez efekta. U ime čega i za koga pisati?

Kako si inače? Posao? Planovi?

Veliki pozdrav!

Veljko

+++

Bok, Veljko,

Vjeruj mi da nisam odustao, natuknica “napisati članak za SB Periskop” se još uvijek nalazi u mojoj elektronskoj bilježnici, ali nikako da se približi vrhu, dapače, stalno dolaze na red novi zadaci, nove ideje, bilo profitne ili zabavne naravi (surađujem s 2 agencije, prijatelju pomažem snimiti podcast, s drugim pišem rap album, itd.) a pisanje kao pisanje – usamljenička, nenaplativa aktivnost kojom se izlažem kritici sredine koju uglavnom prezirem – onda lako bude odgođena za vječno Sutra…

Ali… Dobio sam jednu ideju za tekst pogodan za Periskop, taman dok sam pisao prošli odlomak. Satirični tekst naslovljen (cca) 20-30 stvari koje mladi visokoobrazovani par može raditi u Slavonskom Brodu (npr. otići na čobi kod Oroza, prošetati Kejom)

Naime, neki dan sam pričao s prijateljem kako Brod ne može biti sveučilišni grad, samo grad sa Sveučilištem, jer nema sadržaje ni tradiciju uzgoja visokovrijednih ljudi… Pa bih mogao parodirat sve to i predstaviti bijedu kulturne ponude (bilo više bilo niže kulture… Da se razumijemo, kod nas ne nastupaju ni turbofolk legende.)

Što kažeš na to? Ako mi možeš pomoći da iskopam što više primjera, imat ćemo tekst do kraja tjedna.

+++

U prva dva pasusa (drugi nisam uvrstio, jer je izrazito privatnog karaktera -autor) svog odgovora samo si potvrdio moje konstatacije. Prioritete u životu određujemo po kriterijima zadovoljstva i koristi.

U tom smislu mi je drago da si racionalan, naravno, i iz razloga egzistencijalne nužnosti. Zašto ja to nisam, nego nastavljam pisati i baktati se s portalom, a bez napretka, više mi nije jasno. Možda u sve treba uvrstiti pojama “inercija”. Prema tome, kotrljat ću se i dalje – po inerciji nekih svojih unutarnjih zahtjeva

koji nemaju veze ni sa zadovoljstvom ni s korišću.

Podržavam tvoju ideju. Na prvu mi se čini atraktivnom. I sam sam radio, u smislu forme, slične klasifikacije o Brodu. Koliko se sjećam, tokom pisanja iskrsavaju nova razmišljanja, tako da je stvaranje teksta prava avantura.

Znači, dogovoreno. S nestrpljenjem čekam hrpu kratkih “pričica”..

Veljko

+++

Još uvijek pišem, došao sam samo do 9, a želim barem 15-20 imati, tako da… bit će ovog tjedna, nadam se.

+++

No problemo!

++++

Samo da ti javim, ipak ništa od onog teksta. Nemam to više u sebi. Nemam želje prenositi svoja opažanja i neugodno bi mi bilo objaviti tekst iza kojeg ne stojim ni kao pisac (tehničar pisanja) ni kao mislioc. Čitam tekst s odmakom, zvuči bijedno i isforsirano, kao članci koje pišu potplaćeni studenti na index.hr. Ni blizu nekih tekstova koje sam svojedobno pisao.

+++

Ovo (tvoj izgovor/obrazloženje/izlika/opravdanje) mi je tema za neku kolumnu. Naravno, imena neću spominjati. Tema je: Motiv i volja kao pokretači akcije. Ili tako nekako. 

VeL


A možda ga ova objava pozitivno iziritira i potakne na odgovor. Sve se nadam. Pisati se mora, živjeti se ne mora.

8 comments

Skip to comment form

    • Lara on 10.08.2020 at 07:26

    Ovo je specifično, ali, uglavnom stvari funkcioniraju po principu koliko para toliko muzike.

  1. Obostrani problemi. Rezultat: svjedočanstvo o smislu pisanja.

  2. Na prvu se učini kao indiskrecija. Potom se shvati da se od svega komptomitira samo odsustvo volje.

    1. kompromitira

  3. Ova crtica podsjetila me na suradnika ovog portala Darka Lončara i njegove pisanije o brodskom podzemlju i granatama u Tvrđavi. Uredniče, svašta i svakoga si ti trpio. Bole ništa ne objavljivati nego pizdarije tog tipa.

  4. Anonimnog surdnika trebalo je baciti u vodu, pa neka pliva. Ob serenda na suhom kako bi trebalo plivati. Srećom, riznao je da mu je plivanje traljavo,

    • Nana on 10.08.2020 at 14:35

    Kaže narod da je dobro što nismo svi isti. Baš ta različitost nas uči dizati prag tolerancije i spuštati razinu očekivanja prema drugim ljudima. …česta je ovo pojava u mnogim prijateljskim odnosima – mislim to obećavanje, pa izgovori, pa kolebanje…

      • Lara on 11.08.2020 at 07:07

      Nema ovo veze s prijateljskim odnosima. Priča govori o potrebi da se zapisuje, opisuje, mijenja svijet riječima. Nema izgivira, izlike. Ima, ali to gore po svijet.

Odgovori