Jugoslavenstvo XXI stoljeća je ili korisna mračna prošlost ili isprazna nostalgija

Kao što ste primijetili, na ovom portalu se i čak i teme poput otkrića u svemiru ili ljekovitim učincima bučinog ulja ponekad u komentarima znaju razviti u raspravu u zajedničkoj prošlosti u bivšoj državnoj tvorevini, koja nakon nekoliko komentara preraste u vječno pitanje „tko je počeo i dobio ili izgubio rat“? Izrečeno u takvim raspravama nije vrijedno komentirati, jer svatko ima svoju „istinu“, prikazanu crno-bijelo, često uz uvrede drugim stranama. Ukratko, Jugoslavija je vječna tema za „Balkansku krčmu“ u kojoj, kad se ugase svjetla, počnu sijevati noževi. Žalosno, posebno na portalu koji nosi ime Logično, čuti stvari koje nikakve veze nemaju s logičkim razmišljanjem, koje bi nas trebalo dovesti do zaključaka barem korak bliže istini od crno-bijelih definicija dvije Jugoslavije i zajedničkog života u toj tvorevini koji je trajao od 1918. do njenog definitivnog raspada 1992.

Čemu ovaj članak? Razlog za pisanje ovih nekoliko redaka nisu toliko suprotstavljeni stavovi i različite verzije „istine“ o Jugoslaviji i krvavom sukobu u kojem se raspala koji se čuju iz bivših država. To bi se čak moglo shvatiti, obzirom da sve strane u pisanju povijesti uzimaju ono što im ide u prilog, a ono loše prešućuju. Na ovih nekoliko redaka su me potaknuli nedavno održani predsjednički izbori u Hrvatskoj, gdje se su se simpatizeri i članovi jedne strane deklarirali kao „suverenisti“, „domoljubi“, „pravi Hrvati“, a druga je bila „jugokomunistička, “orjunaška“, izdajnička“ i „predat će hrvatski suverenitet u ruke inozemnih gospodara“. Za ove druge, ta „suverenistička opcija“ je „nesposobna, „korumpirana“ i zarobljena u „avetima endehazijske prošlosti“. Kako vidimo, Jugoslavija je dobar argument za mobilizaciju biračkog tijela iz oba tabora, koje više ne glasa zdravim razumom i logikom, već nošeno emocijama i strahom.

Iz vida se potpuno gubi da i SDP i HDZ u ovom slučaju pripadaju istom taboru, a jednima i drugima je Jugoslavija odličan argument da pokušaju poraziti „protivnika“. Ali protivnik uopće nije poražen, jer su na kraju gubitnici birači oba tabora iste provenijencije – vazalske, atlantističke, neoliberalne u ekonomskom smislu i ultraliberalne u ideološkom, odnosno prozapadnog tabora u kojem se direktive donose u Bruxellesu, bilo u Europskoj komisiji ili sjedištu NATO pakta, sasvim svejedno.

A nama, kojih je ostalo nešto manje od 4 milijuna u domovini, ostaju podijele i svađe. Cilj je, dakle, postignut. Što vrijedi zemlja u kojoj su dvije glavne politička stranke stvorile dva do krvi suprotstavljena tabora, kojima su glavne teme prošlost i optužbe jednih drugima tko je više zla počinio Hrvatskoj, a tko je zaslužniji za njezin navodni suverenitet, koji je odavno pogažen u hodnicima Europske unije i NATO pakta? Ukratko, i SDP i HDZ provode istu strategiju, kojom uz pomoć medija, „lijevih“ i „desnih“ eutanaziraju um običnih ljudi i uspijevaju ih uvjeriti da je jedan od dva ponuđena kandidata „onaj pravi“, koji će Hrvatsku izvesti na put prosperiteta i općeg blagostanja. „Komplimenti, posao je odlično odrađen“, a sad se vratimo temi.

Prvo čega moramo biti svjesni je da države nastaju i nestaju kroz povijest i Jugoslavija nije bila ni prva ni zadnja koja je zaživjela i raspala se zbog unutarnjih proturječja u kombinaciji s inozemnom intervencijom, uglavnom zapadnih obavještajnih službi i pomoći tada već široko razgranate mreže nevladinih udruga koje su se infiltrirale i djelovale kroz službene „društveno-političke organizacije“, koje su osmišljene kako bi jamčile politički pluralizam u jednopartijskom sustavu. Jesu li one ispunile svoju zadaću ili ne, to je druga tema, ali su bile slobodan manevarski prostor za djelovanje inozemnih agenata utjecaja. Međutim, da je SFRJ kao država ’80-ih bila jaka i stabilna, to se ne bi dogodilo, tako da je danas o tome bespredmetno i raspravljati.

Dva tabora, „pro“ i „contra“ Jugoslavije, su Bogom dana vazalskim političkim elitama da usvajaju i provode zakone na štetu nacionalnih interesa naroda koji su ih izabrali, a kao što sam spomenuo u slučaju Hrvatske, te elite ni u čemu nisu drugačije osim „stava prema prošlosti“ i nekim „svjetonazorskim pitanjima“.

Jugoslavenstvo danas traži jasnu i logičnu analizu, a ne emotivno slinavljenje „kako nam je nekada bilo lijepo“ ili krvavi očnjaci onih „koji su stenjali pod komunističkim terorom“.

U ovom dijelu vrijedi citirati kolumnu objavljenu 2007. u časopisu Novi plamen dr. Todora Kljuića, profesora na Filozofskom fakultetu u Beogradukoji govori upravo o tome.

Jugoslavenstvo XXI stoljeća je ili korisna mračna prošlost ili isprazna nostalgija

Kada se govori o jugoslavenstvu, ono što odmah upada u oči jeste da za Hrvatsku i Sloveniju danas Jugoslavija važi kao tamnica, za Srbe je bila fatalna zabluda, a za ostale bivše republike prolazna tvorevina za stjecanje državnosti. Kako se čini, različite jednostrane slike o prošlosti slažu se oko toga da je jugoslavenstvo bespovratna prošlost.

Tome ide u prilog i okolnost da u medijskom pogledu jugoslavenstvo ipak nije ni tiražno, ni komercijalno. Ne možete s njim u strateške institucije u koja se određuje smisao, kao što su zavodi za udžbenike, čak ni u programe nevladinih organizacija. Prve institucije imaju zadaću da osmišljavaju nacionalni interes, a druge da štite manjine. Etnos dominira svuda. Prostor između zaštite nacionalnog interesa s jedne i prava manjina s druge strane je preuzak za treću verziju – jugoslavenstvo.

Jugoslavenstvo čak nema ni status manjine. Ništa ne mijenja ni činjenica da se rasprava o jugoslavenstvu najčešće omalovažava kao nostalgija, ako ne kao izdaja, a rijetke studije o funkcionalnosti i složenosti jugoslavenstva kao sustava se gube u nacionalnoj galami oko prošlosti.

Jedva da treba i spominjati da su globalizacijom nametnuta zaštita manjina i tranzicijska pravda retorike nespojive s jugoslavenstvom. I nacionalisti i zaštitnici manjina brane nacionalni identitet. Prvi većinski, a drugi manjinski, ali obje struje štite nacionalno.

Jugoslavenstvo jeste doista nešto drugo, a njegovo razumijevanje traži prije svega drugačije poimanje suvremenog svjetskog poretka. Dakle, je li neaktualnost jugoslavenstva konačna?

Možda i jeste, ako se prošlost shvati kao bespovratno zbivanje, a vremenski poredak kao sastavnica duge i bespovratne prošlosti, neuhvatljive sadašnjice koja je tanka kao oštrica noža, te neizvjesne budućnosti. Ako se pak pođe od toga da prošlost nije golo završeno dešavanje, nego i vrlo upotrebljiv i aktivan trajni sadržaj, onda stvari postaju složenije. Dosljedno tome, treba razlikovati minulu prošlost, sadašnju prošlost i neizvjesnu budućnost. Osim toga, treba voditi računa da je postojala i prošla budućnost, da je aktivna sadašnja vizija budućeg i da će se ta vizija u budućnosti mijenjati.

Kako izgleda jugoslavenstvo sa stajališta spomenutog složenog suvremenog poretka? Najprije treba dodati da nije svaka prošla budućnost zabluda, kao što nije ni svaka sadašnja slika prošlosti nepobitna istina. Još manje je napetost između prošle budućnosti i sadašnje prošlosti neprirodna i konačna. Prošlost nije statična, nego dinamična tvorevina.

Iako je teško predvidjeti buduću prošlost, logično je pretpostaviti, obzirom na kolebljivo iskustvo, da će ova biti drugačija i alternativna postojećoj.

Jugoslavenstvo i Europska unija

Govoreći konkretnije, sudbina „jugoslavenstva“ zavisi od sudbine EU. Ako se pođe od sadašnjeg hegemonog shvaćanja o stabilnosti EU kao definitivnog rješenja europskih sukoba, onda ispada da je budućim balkanskim članicama EU nepotreban jugoslavenski identitet.

„Dovoljno nas, navodno, ujedinjuje tržište, a multinacionalni kapital donosi pravo i željeni mir. Ako se, međutim, nešto opreznije doda da će EU biti svakako drugačija kada joj se priključe sve potencijalne članice, pa se uz to još ne izgubi iz vida rezerva da će najrazvijenije članice EU možda početi i labaviti svoju vezu s njom kada ovoj tvorevini pristupe svi nerazvijeni, onda stvari stoje drugačije“, 2007. piše dr. Kljuić i predviđa upravo ono što se događa, kao što je prepoznao naznake izlaska Velike Britanije iz EU.

Nije prazan antiglobalizam niti šala upozorenje da će možda Velika Britanija razmišljati o izlasku iz EU kada joj se priključe Albanija i Turska? Uz sve rečeno, nije naodmet podsjetiti da EU nije harmonično društvo ravnopravnih već složeni hijerarhijski naddržavni kapitalistički poredak u kojem solidarnosti ima tek toliko koliko je nužno krupnom kapitalu. Bilo kako bilo, ako se rečeni oprez iole ozbiljnije uzme, funkcija jugoslavenstva već izgleda nešto drugačije nego što se danas čini.

Tako postaje jasnije da, lišeno ideološkog balasta XX stoljeća, jugoslavenstvo XXI stoljeća, kao verzija modernog europskog regionalizma, može biti korisno kao otpor periferizaciji Balkana i kao zaštitna kulturna i jezička opna malih srodnih naroda.

Kultura i ideologija

Da se ne bi otišlo predaleko u domišljanju jedne mogućnosti treba se ograditi od propisivanja ideološke forme novom jugoslavenstvu. Premda je budućnost teško predvidjeti, moguće je donekle shvatiti trajnost zaštite funkcije jugoslavenstva.

Jugoslavenstvo je bilo prošla budućnost Balkana. Prosto rečeno, Beograd nije mogao asimilirati Slovence, ali za Rim i Beč se to nikada ne može reći. Ako se Europa jednoga dana počne raspadati zbog istih uzroka zbog kojih se danas ujedinjuje, jer je ponašanje krupnog kapitala nepredvidivo, buduća sadašnjica jugoslavenstva će se aktualizirati, ali svakako u novoj formi, možda više u kulturnoj, manje u državnoj. Odavno je uočeno da države dolaze i prolaze, a jezik i kultura ostaju.

Teško je osporiti srodnost kulturnog koda Mažuranića, Karadžića i Kopitara. Treba se brinuti o budućnosti ove prošle kulture, a ne o prošlosti slavne nacionalne politike. Kultura je kritička, a ideologija apologetska djelatnost. Istinska kultura nas opominje i suočava sa sjenkama vlastite prošlosti, dok nas politika uvijek podsjeća na slavu i dužnost prema precima. Uvijek je korisnija istina koja škodi nego mit koji godi.

Jugoslovenski „habzburgizam“

Zato kada se kaže da je Jugoslavija političko iskustvo vrijedno istraživanja, to znači da se treba nadati da će buduća prošlost Balkana biti nacionalizam, kao što je budućnost XX stoljeća bila pretežno jugoslovenska i antinacionalistička.

Socijalistička prošla budućnost Balkana je bila “skraćena” globalizacija i internacionalizacija kaotičnog eksplozivnog prostora uz pomoć autoritarnog jednopartijskog režima i Titove nadnacionalne karizme. Titova karizma je imala autoritarnu, ali i kozmopolitsku ulogu. Manje je važno to što se Tito kao sin Hrvata i Slovenke najčešće izjašnjavao kao Jugoslaven. Važno je to da se svijest o njegovoj “Habsburškoj” ulozi još nije probila na razinu održavanja nacije u temperaturi emocija.

Grčki filozofi su npr. kritizirali Aleksandra Velikog zbog toga što je sebe uzdigao do božanstva. U realnosti je, pak, usprkos autoritarnosti, Aleksandrov kult bio moćno sredstvo kozmopolitizacije antičkog svijeta koji je pripremio kršćanstvo.

Tito nije bio ekumenski Aleksandar, ali je bio posljednji „balkanski Habsburg“, vladar višenacionalne države, a njegova karizma je, pored konzervativne, imala i sličnu globalizacijsku ulogu.

„Slavna nacionalna prošlost“ i kapitalizam periferije

Nerijetko se žal za jugoslavenstvom poistovjećuje s praznom nostalgijom. Time se jugoslavenstvo degradira na efemernu emociju. Zbog toga ocjena jugoslavenstva traži hladniji pristup s puno viših vidika.

Naravno da u kriznom društvu nije lako žablju perspektivu zamijeniti ptičjom, ali je taj napor prijeko potreban. Stvarnost se proučava podjednako mikroskopom i teleskopom. Možda bi se čak moglo reći da danas kapital bolje uočava značaj jugonostalgije od gubitnika u tranziciji.

„Kapitalu je nužno tržište, pa se radi o kalkulantskoj potrazi za „jugoslovenskim prostorom“. Zaštita manjina postaje surogat za prosvijećeno jugoslavenstvo. Nasuprot tome su gubitnici tranzicije skliznuli u nacionalizam“, pojašnjava stručnjak, što je više nego vidljivo u međusobnim kontaktima i suradnji elita, poduzetničkih i financijskih, visokog sporta, a prvi koji su probili led oživljavanja „bratstva i jedinstva“ su bile skupine organiziranog kriminala. Dakle, sve pobjednici tranzicije, dok se masama serviraju nacionalni mitovi, svakako korisni u mobilizaciji i ako služe ujedinjenju oko nekog strateškog cilja, ali nikako za podijele, kao što je danas slučaj.

Zato bi, umjesto šovinizma, mase trebale biti nosioci jugoslavenstva, ali nikako državotvornog, kao što smo naglasili. Političke elite su uspješno nametnule narativ da je Jugoslavija bila tamnica svim nacijama i tako je jugoslavenstvo svedeno na korisnu mračnu prošlost. Izlaz se traži u slavnoj nacionalnoj prošlosti. Povratak slavnoj nacionalnoj prošlosti je u osnovi ideologija koja osigurava obnovu struktura periferijskog kapitalizma.

U drugom taboru je prisutna jugonostalgija. U ovom narativu se rado sjećamo otvorenih granica i ljetovanja na Jadranu. Ipak je nostalgija oblik varljivog toplog sjećanja, a jugoslavenstvo je više od emocije. Danas bi jugoslavenstvo, umjesto da je ili korisna mračna prošlost ili isprazna nostalgija, na nedržavotvornoj razini trebalo biti interes razvlaštenih, a ne samo trgovačkih elita, “Mercatora” ili “Metroa”, sportskih menadžera ili lokalnih mafijaških bosova.

Treba biti načisto s tim da je jugoslavenstvo agregat novih vidokruga koji razbijaju provincijalizam. Iako s mršavim argumentima, “domoljubna” inteligencija svih boja to nadoknađuje upornim nametanjem slike o monumentalnoj prošlosti svaka svoje nacije. I tako sudar „slavnih prošlosti“ lako prelazi u rat.

Zato se samo na prvi pogled može činiti preuranjenim zaključiti da je, usprkos svom neuspjehu kao države, nemonumentalno jugoslavenstvo bilo veliki pokušaj, zaključuje dr. Kljujić, uz naglasak da je „bilo veliki pokušaj“.

Stoga je logično zaključiti da je svaka ideja koja teži obnovi jugoslavenstva u državi unaprijed osuđena na neuspjeh, iako ima onih koji još uvijek vjeruju da mračne sile rade na tom „podlom masonsko-komunističkom projektu“.

Jugoslavija kao država je rođena 1918. godine i imala je svoj životni put do 1992. kada su kao neovisne priznate sve države njene nasljednice i tu je bio kraj ove višenacionalne državne tvorevine.

Danas, 2020. Godine, pričati o Jugoslavenima i onima koji se bore protiv tog jugoslavenstva, znači ugasiti svjetlo u „Balkanskoj krčmi“, što je znak da mogu početi sijevati noževi, ali elite koje se služe ovim trikom neće biti u toj krčmi. Njihov je posao doći i oteti sve što im nikada nije pripadalo i tako ispuniti domaću zadaću koju dobivaju u stranim veleposlanstvima.

Nakon svega gore navedenog, nemam što za dodati, osim poruke čitateljima i onima koji će komentirati tekst da su upravo oni ti koji mogu uhvatiti ruku koja gasi to svijetlo našoj krčmi ili mogu dati doprinos svrstavajući se u tabor onih koji će tvrditi kako je to korisna mračna prošlost ili drugi koje grije isprazna nostalgija. Izvolite i komentirajte, ako je moguće, usprkos svemu, hladno, racionalno i logično.

logično

4 comments

Skip to comment form

  1. Interesantan pristup, bez ideoloških primjesa. Zanimljivo.

  2. Klasna borba zabranjena je u EU kao i fašistička,te je tzv evropska socijaldemokracija našla nova područja borbe.Kapitulaciju sa područja ekonomije i socijalne države danas kompenzira kroz homoseksualizam,manjine,imigrante,legalizaciju droga i sl.

    Držite se toga levaci ,a ostavite se Broza i Jugoslavije,jer propala je ,baš kao i druge dvije stvari za koje se Tito borio,komunizam i nesvrstanost.Tito je luzer ,baš kao i vi,,jer očito, tako završavaju oni koji su cinkarili svoje drugove za vrijeme čistki kominterne.

    1. Svašta si nadrobio u svoj napoj-komentar. Nismo mi svinje da to kusamo. I opet nisi pročitao tekst.

  3. Tačno druže,gledano kroz prizmu Hrvata i hrvatstva,ustavom iz 74 Tito svim narodima sa prostora Jugoslavije omogučava samostalnost jer vidi rezultate svoje promašene politike. S tog aspekta nije luzer,i nikome ne dozvoljavam to reći.

Odgovori