Dužnički gulag

Možda su Amerika i Engleska dovoljno ekonomski moćne i demokratski usidrene da mogu preživjeti lunatike tipa Trumpa i Johnsona, ali Hrvatska nije ni jedno ni drugo pa je ovo prepucavanje Plenkovića i Milanovića gura prema rubu provalije, kojem je ionako blizu

Završio je i taj ‘kurbin pir’. Odlukom Plenkovićeve vlade ukida se moratorij na ovrhe zaduženih građana i tvrtki, što znači da će opet zazveckati lanci u dužničkoj koloni od nekoliko stotina hiljada ljudi koji nisu platili svoje dugove. Doduše, iz nedavno izrešetanih Banskih dvora tvrde da je dužnika sada nešto manje, ali opet u stotinama tisuća, a Dvori će, kunu se, ponovno pomoći svome kmetstvu ako se ukaže urgentna potreba za to. Dakle, neće morati baš u dužnički gulag, ali u neku vrstu financijskog pritvora ipak hoće jer je državi, je li, teško kao i svima nama, i tu se nešto mora poduzeti. Da, ali što. Slučajno sam prije nekoliko godina završio u jednoj maloj baraci spomenutog gulaga, i to na način koji je upravo banalan, ali ipak znakovit. Nakon desetljeća u kojima sam to uredno činio dogodilo se da nisam platio jednu, ponavljam jednu, mjesečnu ratu za odvoz smeća. Ni sada ne znam zašto, valjda mi ga pošta nije dostavila ili sam bio na godišnjem u Istri, sada nije važno jer pogledajte što se zatim dogodilo. Bez ikakvog upozorenja da sam propustio jednu jedinu smećarinu od pedesetak-šezdesetak kuna, iz ureda ovlaštenog državnog ovršitelja stigao mi je regrutacijski strog nalog da uplatim više od tisuću kuna kazne, uz brojne prijetnje što mi se sve može dogoditi ako to ne napravim (slanje u neki hrvatski Sibir ipak se, neću lagati, nije spominjalo).

Prema boljim poznavateljima, hrvatska ovršnička sablja među najoštrijima je na svijetu, neki čak kažu najoštrija, ali ne možeš naći objašnjenje zašto, ja ga barem nisam našao. Onako na prvu, moglo bi se reći da je jednostavno u pitanju primjena one poznate američke ‘nema besplatnog ručka’. Ali vidiš, baš Amerikanci rade nešto sasvim drukčije. Oni dužnicima pomažu raznim mjerama da izbjegnu odlazak u dužnički Sibir, s jednostavnim i logičnim uvjerenjem da time ostaju na financijskom tržištu i nastavljaju plaćati porez, umjesto da ih se izbaci s tog tržišta, nakon čega na ovakav ili onakav način padaju na socijalnu grbaču države. E, to kod nas ne prolazi. U propucanim Vladinim uredima na Gornjem gradu smatraju da je bolje dužnike staviti i u lance jer je to kratkoročno, ali kratkovidno, isplativo njima, lojalnim bankama, a sve su takve, i drugim kompanijama, i one su takve, nego dugoročno kalkulirati teške štete koje time neizostavno nastaju. Da stvar bude apsurdnija, ovaj arogantni i osorni stav prema dužnicima dolazi s adrese koja je i sama u ogromnim dužničkim mukama, za što imamo friški primjer u eruptivno naraslom dugu veledrogerijama. I što je Plenković napravio? Između redaka je zaprijetio tim veledrogerijama da se ne igraju jer će i ubuduće morati poslovati s državnim zdravstvenim sustavom.

I to je zbilja istina. Pa neće valjda te veledrogerije ubuduće prodavati svoje lijekove na Jakuševcu ili na Dolcu. Ali je istodobno dozlaboga licemjerno. Kada se nađe u ulozi dužnika, kao sada s veledrogerijama, propucani Banski dvori ponašaju se kao nakostriješeni ‘jež’, iako dug prema dobavljačima lijekova jeste velik, ali ne prelazi više od tri-četiri posto državnog budžeta. Dakle, može se to otplatiti ako se hoće. S druge strane, kada se nađu u ulozi vjerovnika, kao u slučaju ovršenih, isti ti Dvori ponašaju se kao ‘šmrkavac’ koji slini da ne može izdržati stanje neplaćenog ručka, iako mnoge evropske zemlje istodobno produžuju moratorij na ovrhe jer naprosto znaju da je to dugoročno pametnije nego sjesti na grbaču ionako, kao i kod nas, pretežno malih dužnika koji nisu prijetnja ekonomskoj stabilnosti zemlje. Namjerno koristim ove riječi pod znakovima navoda (jež, šmrkavac) jer one su, protivno i zrnu zdrave pameti, trenutno dominirajuće u hrvatskom političkom vokabularu. A nametnuli su ih premijer Plenković i predsjednik Milanović, dvojica možda formalno i najobrazovanijih političara u vrhovima državne vlasti, što samo govori da je politička pismenost ove nacije pala do nepodnošljivo niskih grana.

Što su premijer i predsjednik rekli o ova dva goruća problema zemlje? Žalibože, jedva išta ili ništa. Plenković je samo rečenicom-dvije najavio da se ovrhe nastavljaju, a intervenirat će se samo ako stvari krenu loše, kao da već sada nije jasno da hoće. Dok je Milanović zatražio da se moratorij na ovrhe nastavi i da se ovršiteljski postupci prilagode materijalnoj situaciji ovršenih, iako je za to imao priliku dok je u rukama imao premijerske ovlasti, ali ne sjećamo se da je išta napravio da je iskoristi. Dakle, ‘jež’ i ‘šmrkavac’ ponašaju se u biti isto. I eto, zato govorim o političkoj pismenosti nacije, koja trpi da joj se sve ovo podmeće kao tobože ozbiljna, iako zapravo kretenska politika. Ali dobro, po istom kriteriju u kretenske treba svrstati i američku, englesku i, ipak u manjoj mjeri, njemačku politiku. I gdje smo onda? Pa onda smo na području evidentne činjenice da je politika u cijelom svijetu danas u teškoj krizi jer ne prepoznaje glavne probleme današnjeg svijeta, čak i kada se oni pojave u pandemijskoj formi ovog ‘strašnog’ koronavirusa.

Apsurdno, nekada su se glavne antifašističke sile lako složile u vezi toga da im je Hitler glavni protivnik, a danas glavni laboratoriji i instituti tih zemalja više optužuju jedni druge za lažne dijagnoze oko toga što uzrokuje Covid, umjesto da zajedno sjednu i to riješe u mjesec ili dva. Dobro, možda su Amerika i Engleska dovoljno ekonomski moćne pa i, zbog stoljetne tradicije, dovoljno demokratski usidrene da mogu preživjeti lunatike kao što Donald Trump i Boris Johnson. Ali Hrvatska nije u prilici okoristiti se ni jednim ni drugim. Ta osiromašena zemlja s embrijski nedovršenom demokracijom naprosto vapi za zrelim državnim čelništvom, ali Plenković i Milanović na sve su to pljunuli kao seoske babe koje jedna drugu psuju preko plotova. Što je najgore, nitko živ ne zna u čemu se te dvije nervozne seoske alapače zapravo razlikuju. Milanović očito sve više sebe oblikuje u lijevog tuđmanista, a Plenković u briselskog, što bi se možda i dalo shvatiti da je Tuđman barem malo razumio svjetski poredak za svoga života, ali nije, a o ovom sadašnjem, pokoj mu duši, ne bi imao blage veze.

A s čime zapravo sve ovo ima veze? Pa s tim da je kapitalizam danas u strmoglavoj krizi i da se zakonomjerno mora vjenčati s idejama neokapitalističkog kejnzijanskog polusocijalizma. Toga, uostalom, već ima u velikom broju zemalja, ali ga nema ni u ptičjim tragovima kod turbolajavih Trumpa i Johnsona, a naš predsjednik i naš premijer odlučili su, eto, krenuti baš tim putem. Drugim riječima, okrenuli su se politici lupanja u šuplje lonce egocentričnog i treštavog japajakanja i besmislenog beljenja jedan drugome iako, vraćam se tome, nisu u stanju riješiti ni pitanje dvadesetostruko preplaćene smećarine. Po tome su zaslužili da prvim komunalnim kamionom zaduženim za čistoću i sami budu odvezeni na najbliže smetlište. Ali ako to nije slučaj s Trumpom i Johnsonom, kod nas je to još manje zamislivo, zapravo je gorko šaljivo.

portalnovosti

1 comment

  1. Neka ovrše živote svojih bližnjih. Neka se vrši ovrha, ali ne uz toliko popratnih nameta. Banda bi skinula i mrtvacu novčiće s očiju.

Odgovori