Je li Hajduk u sukobu s vlastitom prošlošću i zašto nije?

Hajduk spada među najveće klikbejt potencijale u Hrvatskoj čak i kad je povijest kluba tema. Okrugle obljetnice osnutka kluba i navijača prigoda su da se osvrnemo na navodne kontradikcije u njihovoj povijesti i postavimo ih u prikladan kontekst.

Javna dešavanja u vrijeme pandemije prilično su rijetka, a ona koja se ipak održe popraćena su s naročitom pažnjom. Posljednjih tjedana najviše polemika izazvala je splitska proslava 70. rođendana Torcide. Najstarija navijačka skupina u Europi ovu je obljetnicu obilježila pirotehničkim spektaklom. Nebo su točno u ponoć prošarali vatrometi i signalne rakete dok su se po gradskim ulicama palile bengalke. Sutrašnji nastavak proslave u obliku “dimijade” na rivi također je popratio velik broj oduševljenih promatrača. Doduše, nisu baš svi bili oduševljeni o čemu svjedoče komentari nemalog broja javnih ličnosti i novinara na društvenim mrežama i portalima. Prigovori na račun proslave bili su raznoliki a suprotstavljeni tonovi zaoštreni, kao i uvijek kada su u pitanju rasprave koje se dotiču Torcide i Hajduka.

Iz epidemiološkog ugla, proslava zaista jest itekako problematična. Ljudi su po cijelom gradu bili u grupama a s brojnih snimki vidljivo je da nisu držali distancu i nisu nosili maske. Kritičarima se doduše može spočitnuti kako su isti portali ranije pasionirano branili bogate poduzetnike u njihovim zahtjevima da kafići i klubovi ostanu otvoreni. U onom dijelu rasprava koji nema veze s pandemijom kritičari su se po tko zna koji put osvrnuli na Hajdukovu i Torcidinu dugačku povijest kako bi organizatorima i pristalicama proslave slavodobitno ukazali na tobožnje kontradiktornosti. To su samo najrecentniji pokušaji dokazivanje teze o Hajduku kao konvertitskom klubu i njegovim simpatizerima kao neinformiranim likovima koji nemaju veze s klupskom poviješću ili dolaze u direktni sukob s njom. Pošto nas već za koji mjesec čeka i 110. rođendan kluba za očekivati je da će biti još sličnih prepucavanja. Kako bi se takve teze mogle osporiti nužno je poznavati par bitnih točaka ne samo u povijesti Hajduka nego i u povijesti hrvatskog društva u 20. stoljeću.

Uvod u kratku povijest kluba

Unatoč popularnim tvrdnjama Hajduk nikada nije bio komunistički klub. Osnovali su ga praški studenti, djeca splitske buržoazije odnosno jedinog društvenog sloja koji je 1911. sebi mogao priuštiti visoko obrazovanje. Odabir prefiksa “Hrvatski nogometni klub” bio je buntovnički čin u vrijeme političke i nacionalne neravnopravnosti slavenskih naroda u umirućoj Austro-Ugarskoj. Dijelom zbog jasnog hrvatskog predznaka u vrijeme težnji za oslobođenjem, dijelom zbog samog hajdučkog imena naslijeđenog iz narodne predaje o borbi protiv osvajača, a najvećim dijelom zbog širenja popularnosti nogometne igre kao takve – Hajduk biva prihvaćen među širokim masama i dobiva svoj narodni pučki identitet. Prvi komunistički klubovi u našim krajevima nastaju kasnije, u međuratnom razdoblju kada se Hajduk već nadmetao s drugim najboljim momčadima Kraljevine Jugoslavije.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) osnovana 1919. bila je jedina opcija tog vremena koja se zalagala za rušenje monarhističke vlasti Karađorđevića, uspostavu radničkih vijeća te za nacionalnu i rodnu ravnopravnost. Na prvim lokalnim izborima komunisti su dobili veliku podršku i osvojili mnoge gradove među kojima su bili Beograd, Zagreb i Osijek. Kralj nije mogao sebi dozvoliti rizik iole ravnopravne političke borbe pa je KPJ zakonom zabranjena a svaka komunistička aktivnost proglašena je protuustavnom. Započelo je doba oštre državne represije nad revolucionarima koji su morali pronaći alternativne metode rada. Prepoznali su potencijal nogometa da okuplja velik broj ljudi pa KPJ inicira osnivanje niza klubova: Šibenik, Velež, Orkan Dugi Rat, Zmaj Makaraska i mnogi drugi uglavnom pod imenima kao što su Radnički, Napredak, Sloga, Borac, Jednakost, Iskra ili Jedinstvo. Iako je zbog svog narodskog profila Hajduk okupljao ljude iste klasne pripadnosti kao i komunistički klubovi, on je ipak bio običan pučki klub čiji je prvenstveni fokus bio nogomet, a ne organiziranje radničke klase. Doduše, povijesne okolnosti će se uskoro zaoštriti pa će i splitski klub svoju najbitniju borbu morati povesti van terena.

U Split 15. travnja 1941. ulazi talijanska vojska što označava početak fašističke okupacije. Mussolinijevi fašisti su jugoslavenske narode smatrali rasno inferiornim barbarima koje treba porobiti. Tako se na područjima od Istre do Boke Kotorske zatiralo pravo lokalnog stanovništva na upotrebu materinjeg jezika i provodila agresivna talijanizacija. Hajduk se sa svojim jasnim hrvatskim predznakom nikako nije mogao uklopiti u novi poredak. Ponuđena mu je promjena imena i učešće u Serie A, a nakon što je to odbio u ljeto 1941. je rasformiran i ugašen. Obnoviti se mogao jedino pod okriljem partizanskog pokreta kojim je rukovodila KPJ. Iako se danas uglavnom tvrdi drugačije – komunisti nisu bili antinacionalno raspoloženi, niti su zabranjivali nešovinističko nacionalno izražavanje, naročito ne u periodu NOB-a. Prepoznavali su tlačenje nacionalnih prava koje provode okupatori i nužnost oslobođenja od strane dominacije. Nakon kapitulacije Italije i dolaska Splita pod ustaško-njemačku vlast Hajduk se i dalje ne obnavlja. Prilika se ukazala 1944. kada se grupa igrača tajno prebacila na oslobođeni Vis. Ondje polažu partizansku zakletvu, oblače bijele dresove s tadašnjim simbolom antifašističke borbe – crvenom petokrakom i postaju službena momčad NOVJ. Unatoč simbolu pod kojim je od tog trenutka nastupao Hajduk se niti 1944. ne može nazivati komunističkim klubom, već partizanskim, a između ta dva pridjeva postoji razlika.

Partizanski pokret nebi postojao bez komunističkog rukovodstva, ali to ne čini svakog pripadnika pokreta komunistom. Upravo je komunistička narodnofrontovska strategija omogućila da se unutar NOB-a istovremeno vodi nekoliko različitih borbi: klasna mobilizacija protiv kapitalizma, borba žena za ravnopravnost i patriotski rat protiv stranih okupatora i kvislinga. Takvoj borbi mogao se priključiti svatko tko nije prihvaćao okupaciju zemlje i svatko tko je pronalazio ikakav materijalni interes u pokušaju gradnje socijalističke alternative, a takvih nije nedostajalo. Ta politika partizanskoj vojsci je omogućila masovnost, a Hajduku da joj se pridruži bez da iole odstupi od svog narodskog i prohrvatskog temelja. O tome svjedoče i dijelovi otvorenog pisma koje su hajdukovci poslali Splitu sa svoje viške skupštine:

“Pozdrav Splitu, našem rodnom gradu, s oslobođenog teritorija!

Tvoj Hajduk, prvi predstavnik sportske Dalmacije, koji ti je pronio slavu kroz 33 države i 4 kontinenta, nalazi se danas nakon trogodišnjih fašističko-ustaških progona na slobodi – na oslobođenom teritoriju i na Dan sv. Duje, tvog patrona, obnavlja se u okrilju Narodnooslobodilačke borbe da nastavi kročiti putem nove slave i veličine, slobodan u slobodnom sportu.

Tvoj ljubimac nije više mogao trpjeti švapsko-ustaški zulum, jer nije htio služiti ugnjetačima borbenog, mučeničkog hrvatskog Splita i cijelog hrvatskog naroda, kao i svih naroda Jugoslavije, te je izabrao put slobode, časti, ponosa i slave

[…]

Ne boj se, Splite naš, nećemo te osramotiti, već ćemo se ponovno vratiti, ponosni da smo i mi sa svoje strane pridonijeli sve što je bilo u našoj moći za tvoju slobodu, slobodu hrvatskog naroda i svih naroda Jugoslavije.”

Novi trendovi

Nakon oslobođenja u kojem je odigrao zapaženu ulogu najvećih sportskih promotora antifašističke borbe, vlasti su Hajduku ponudile premještaj u Beograd, gdje bi nastavio funkcionirati kao vojni klub. Ponuda je kao što je poznato odbijena. Hajduk je zbog vjernosti sredini iz koje je ponikao odbio mogućnost da postane režimski klub u državi koju je pomogao graditi. Ratne godine donijele su tako više od jedne prigode u kojima je Hajduk mogao odabrati put konvertitstva i konformizma, ali nije. Oni koji mu takve osobine prišivaju vole se poslužiti i argumentom vezanim uz par epizoda s kraja stoljeća koji glasi otprilike ovako: “hajdukovci su 1980. plakali kad je umro Tito, da bi samo koju godinu kasnije skidali petokraku sa dresova.” Zaista, Hajduk je na dan Titove smrti na Poljudu igrao prvenstvenu utakmicu protiv Crvene Zvezde koja je prekinuta kada je spiker preko razglasa objavio vijest o smrti predsjednika. Stadionom je zavladao muk a potom se zaorilo “Druže Tito mi ti se kunemo”. Prolazile su najpoznije godine druge Jugoslavije i politička komešanja osjetila su se i u klubu. Sredinom 1990. tijekom turneje po Australiji prvotimci su donijeli jednoglasnu odluku da sa svojih dresova skinu grb koji je u različitim varijacijama još od 1944. krasila crvena petokraka. Na prvi pogled netko bi ovo mogao označiti najobičnijim konvertitstvom – klub koji je nekada bježao iz okupiranog grada da bi se obnovio na partizanskom otoku i koji je plakao za Titom odjednom u jeku raspada Jugoslavije skida petokraku. Ovakva ocjena može proći kao ispravna jedino ako odlučimo u stilu mnogih koji o Hajduku progovaraju u potpunosti zanemariti povijesne okolnosti.

Petokraka 1944., pa i 1980., i 1990. godine naprosto nije imala istu vrijednost. Dok je u prvom slučaju predstavljala antifašističku borbu, prkos moćnome zaštitu slabome, 46 godina kasnije predstavljala je režim koji se već toliko kompromitirao i zapravo prvi pljunuo na nasljeđe NOB-a i njegove tekovine iako ih je i dalje deklarativno zagovarao. Nije više bilo partije kao one koja je 1944. Hajduku omogućila bunt i obnavljanje, nije više bilo otoka s partizanima koji bi mu pružili zaštitu i svrgnuli zločinačku vlast. Klub naprosto nije mogao stajati uz simbole iskrivljenog značenja iza kojih se skrivao miloševićevski SKJ. Da se oklijevalo još otprilike godinu dana, klub bi s petokrakom na dresu dočekao bombardiranje Splita od strane JNA. Hajduk nije kreirao povijesne okolnosti, one su te koje su pred klub postavljale izazove i u potpunosti mjenjale društveno-političke uvjete. Jedan nogometni klub nema i ne treba imati kapacitet za samostalno vođenje političkih bitki, ali može ostati dosljedan određenim idealima i odan zajednici ljudi koji ga čine. Kada je grb ponovno izgledao kao onaj stari iz 1911. nije to bilo konvertitstvo već potez koji ne odudara od klupske tradicije i adaptacija na nove uvjete.

Naravno da 110 hajdukovih godina nisu isključivo romantična priča o dišpetu i nepokolebljivosti. Neosporno je da tako duga povijest mora imati i neke mrlje. Zanimljivo je da najveća Hajdukova mrlja ne potječe iz razdoblja fašističke okupacije, rata ili jugoslavenskog perioda već iz razdoblja nezavisne Hrvatske nedugo nakon tzv. demokratskih promjena. Od devedesetih do desetih Hajdukom je vladao savez nogometne mafije i političkih podobnika. Ovaj period obilježile su malverzacije i niz nečasnih radnji koje će se spominjati u optužnicama za gospodarski kriminal. U doba potpune društvene krize i nepostajanja alternative Hajduk je funkcionirao u duhu vremena – mutno i besperspektivno. Alternativa se najzad pojavila i to zahvaljujući navijačima. Nakon spomenutog razdoblja vladavine nogometnih reketara koje su klub dovele na rub kolapsa među novom generacijom navijača pojavljuju se zagovaratelji promjena. Poslije preoblikovanja kluba u dioničko društvo inicijativa pod imenom “Dite puka” najprije je imala za cilj učlaniti u klub što je više moguće ljudi koji bi tako dobili priliku postati sitni dioničari, promovirana je ideja o klubu koji je vlasništvo svojih navijača (slogan “navijač Hajduka = član Hajduka”), borilo se za usvajanje Kodeksa koji ima ulogu pružanja zaštite od neetičkih radnji toliko normaliziranih u našem sportu. Osnivanje udruge Naš Hajduk proizašle iz Torcide bio je možda najbitniji korak borbe zahvaljući kojoj se Hajduk danas nalazi van financijskog minusa, ne posluje na teret državnog proračuna i predstavlja najznačajniju oazu demokratskog i članskog upravljanja u močvari hrvatskog nogometa.

Problemi veći od nogometnog kluba

Hajdukovi navijači su kroz posljednjih desetak godina čak i u ovako beznadežnom kontekstu pokazali da je kolektivnim naporom moguće obraniti neke stvari od javnog interesa, a takva lekcija mogla bi biti korisna i za neka polja borbe van sporta. Međutim, navijači rijetko pune novinske retke iz pozitivnih razloga. Velik dio kritika koji im se upućuje je sasvim opravdan. Posljednjih par godina Hajdukova sjeverna tribina skreće još više desno. Sve češće se uz obilježavanje neke ratne obljetnice šovinistički skandira protiv Srba i ističe proustaška ikonografija. Žalosno je kada nacionalistički folklor zasjeni one prigode u kojima se na tribini ističu relevantni problemi u klubu, nogometu i društvu. Ipak, ni Torcidi ne možemo predbacivati formalno konvertitstvo. Daleke 1950. također se radilo o heterogenoj skupini usmjerenja bez ikakvog određenog programa osim bespoštedne borbe za Hajduk, a navijačka kultura oduvijek je uključivala i stvari poput uličnog nasilja i netrepeljivosti prema suparnicima, sviđalo se to nekom ili ne. Ono o čemu treba voditi računa je da Torcidu ipak ne možemo shvaćati kao strano ekstremističko tijelo koje truje tkivo društva. Ona je i sama preslika stavova i ideološkog smjera kojim se kreće većina, iako te stavove radikalizira s obzirom na supkulturne odrednice. Taj smjer je često retrogradan, ali krivci za takvo ozračje ne nalaze se isključivo na tribinama.

Nekoliko desetljeća javnog djelovanja građanskih i liberalnih intelektualaca trajno su izmijenili ideološki pristup našoj povijesti. Uz obol tobože progresivnih medija uobičajena reakcija na pojavu fašističkih grafita postalo je ismijavanje njihove gramatičke neispravnosti. Na skupovima deklarativno antifašističkih udruženja i nevladinih udruga maše se crvenim zastavama i socijalističkim simbolima dok njihovi čelnici fašizam nazivaju izvorno radničkim pokretom. Za razliku od 1944. danas se pojmovi kao što su ljevica, antifašizam, tolerancija vezuju isključivo uz urbanu visokoobrazovanu srednju i višu klasu. S druge strane, pojmovi kao što su ustaštvo, fašizam i govor mržnje pripisuju se nižim slojevima, provincijalnoj Hrvatskoj i tzv. kozojebima ili krkanima. Može li nas onda zaista čuditi što navijači veću subverzivnost i otpor vidi u ušatom U, HOS-ovoj zastavi ili svastici nego u ljevičarskim simbolima ispražnjenim od svog stvarnog značenja? Kako se postaviti spram ovog paradoksa i krenuti u izgradnju nužne političke alternative pitanje je puno važnije od Hajduka, nogometa i navijanja. Trenutno ne možemo znati tko će i kada na njega dati odgovor, ali sigurno je da ga neće dati oni koji ne mogu razlikovati konvertitstvo od kompleksne povijesne dinamike.

bilten

6 comments

Skip to comment form

  1. https://youtu.be/keY9RnXoZhk
    Nekad su strahovali svi klubovi bivse drzave, a i Europe kad bi igrali s Hajdukom.
    Sad Hajduk strahuje i od Gorice, Sibenika, Istre…

  2. @Zoran Popović, nije to tema u tekstu.

  3. Torcidu ipak ne možemo shvaćati kao strano ekstremističko tijelo koje truje tkivo društva. Ona je i sama preslika stavova i ideološkog smjera kojim se kreće većina, iako te stavove radikalizira s obzirom na supkulturne odrednice………….C/P

    istina je i tu nije ništa sporno : Hajduk je jedno, Torcida kao sastavni dio i neizostavna “pratnja” nešto sasvim drugo , postojana i čvrsto uzemljena daleko od isključivo navijačke strasti i ljubitelja Hajduka kao kluba i što je najbitnije—-počela je u Splitu, ali poput hobotnice, desničarenje uz navijanje produženo je do Tovarnika………
    Slika s terena na Poljudu nakon objave da je Tito umro obišla je davno ne samo Jugoslaviju, nego i izvan njenih granica i pokazala urbi&orbi da zvijezda u amblemu kluba ima svoje značenje,,,,
    To, što se poslije dogadjalo nemamo pravo nikoga osudjivati : bio je to slijed dogadjanja u nemilom vremenu kad je Tudjman mijenjao što je htio, kad je Dinamo postao CROATIA , ali bogami………..Hajduk je ostao prvo Splitski, pa Hrvatski klub istog imena u izmijenjenim okolnostima države a pogotovo onih koji su prali novac upravo zaklonjeni slavom i značenjem jednog kluba.

    O tome, kako je Torcida proslavila svoju godišnjicu neću : izvan okvira pandemijskih mjera i zdrave pameti….Samo sam vidjela nebo nad Splitom crveno od vatrometa : za utjehu nekadašnje crvene zvijezde na dresu kluba iako im to, dakako, nije bila namjera……..Slučajna podudaranost, jel’ tako ?

  4. Bar da je tako, lavinija. Ali, nije!

  5. Misliš ?

    Ako tako misliš, ispravi me…….

Odgovori