Hajdukova jeftina sociologija

Prije šest godina, taman u ovo vrijeme, u posjet su mi došli prijatelji iz Beograda. Središnji motiv dolaska im je bio neki koncert, ali trebalo je ispuniti vrijeme i drugim atraktivnim sadržajima koje Zagreb nudi. Gostovanje Hajduka na stadionu u Kranjčevićevoj nametnulo se kao prikladan izbor. Radilo se o četvrtfinalnoj utakmici kupa protiv Zagreba. Sjeli smo na zapadnu tribinu, smrzavali se, uživali u utakmici i dobro se zabavljali. Raspored je te sezone htio, baš kao i ove, da nakon kupa u Kranjčevićevoj Hajduka čeka prvenstvena utakmica na Maksimiru protiv Dinama.

Ta je činjenica inspirirala Torcidu na istočnoj tribini da pri kraju utakmice pjesmom i skandiranjem “pripremi” i sebe i igrače na najvažniju utakmicu. Na repertoaru se našao i ovih dana svima u državi poznat pjesmuljak “Mrzin Dinamo srpsko ime to”. Nakon što ga je Torcida zavrtjela dva-tri puta i nakon što su se prijatelji, inače solidni poznavatelji navijačke subkulture, uvjerili da su dobro čuli, iskreno zbunjeni su me upitali: “Pa nije Dinamo srpska reč?” Na to sam im samo mogao odgovoriti i da oni koji to poručuju i više nego dobro znaju da nije posrijedi “srpska reč”. Kao što i danas, nakon objave snimki na kojima najbolji igrač Hajduka Marko Livaja, na splitskom dočeku nakon pobjede nad Dinamom, pjeva istu pjesmu, svi to znaju. Međutim, izgleda da se svi, a prvenstveno službeni Hajduk, prave ludi oko smisla te poskočice.

Za početak, potrebno je ustvrditi da nije Torcida izmislila alternativnu političku etimologiju dinama i Dinama. Zasluge, kao i za štošta drugo u ovoj zemlji, pripadaju Franji Tuđmanu. On je u naletu brisanja svoje “grobarske” prošlosti i pretvaranja Dinama u nacionalni klub upravo u imenu vidio glavni problem. I zato ga je prvo zamijenio HAŠK Građanskim pa zatim i Croatiom. Razloge je sam najbolje objasnio kad je prilikom jednog govora prekinut skandiranjem “Dinamo, Dinamo”. Toj “neupućenoj” djeci je poručio da Dinamo imaju u Pančevu. Dakle, tu “srpsku” etiketu Dinamu je uputio prvi onaj kojemu danas tepaju kao “osnivaču” samostalne Hrvatske. S obzirom na to da se ime Dinamo dodijelivalo uglavnom klubovima u komunističkim zemljama, sasvim je očito da je u pozadini radilo, na ustaškoj desnici popularno, izjednačavanje Srba i komunizma. To krajnje bizarno izjednačavanje svoje korijene vuče iz nekoliko izvora. S obzirom na to da nam komunizam nije “došao na ruskim tenkovima” bila je potrebna druga napast s istoka da se pokaže kako komunizam nije i naš autentičan proizvod. Drugi izvor je bila prevlast Srba u prvim godinama partizanskog ustanka u Hrvatskoj, što naravno nema veze s intimnim odnosom Srba i komunizma već s tim što su Srbi bili direktno ugroženi, a ustanak vodila Komunistička partija. Treći je izvor, najbanalniji, činjenica da je Beograd bio glavni grad Jugoslavije.

Toliko o “etimologiji”. Pitanje je koju funkciju takvo “krštenje” Dinama ima danas. Najprikladnija ulazna točka za objašnjenje te funkcije jučerašnje je službeno priopćenje Hajduka u kojem je poskočicu osudio, ali i, da se ne lažemo, branio. Naime, nakon osude, Hajduk je posegnuo za legendarnim kontekstom. Taj kontekst u ovom slučaju predstavlja ultras subkultura u kojoj je mržnja normalna pojava svugdje u svijetu, a “kada jezik i rituali subkulture dospiju u mainstream medije onda dobiju drukčije značenje i nastupa zgražanje”. Kako bi prisnažio svojoj tezi, Hajduk se u priopćenju dotaknuo i posjeta Bad Blue Boysa treningu Dinama na kojem su skandirali “ubi tovara” što su igrači popratili pljeskom i poručili da se takvim stvarima više ne pridaje veća pažnja jer se takvi uzvici navodno prvenstveno pažnjom i hrane.

I Hajduk je načelno u pravu: prečesto se zbivanja na tribinama tumače bez poznavanja kodova navijačke subkulture. Međutim, ta perspektiva u ovom slučaju nije poslužila za dublje objašnjenje problema koje nadilazi zgražanje, već za relativizaciju šovinizma jeftinom sociologijom. Postoje dva razloga zašto Hajdukova sociologija ne funkcionira i zašto se ne mogu usporediti antisrpske s antitovarskim ili antipurgerskim parolama. Potonje su sastavni dio spomenute ultras subkulture i inherentnog joj jezika mržnje i tu nema ništa sporno. Nekome se to može ne sviđati i s pravom, ali ta mržnja uglavnom, uz sporadične incidente, ostaje u domeni subkulture. Zašto? Pa zato što ne postoje političke snage koje svoje postojanje i ciljeve temelje na mržnji prema Purgerima ili Tovarima. Istovremeno je cijeli desni spektar hrvatske politike, uključujući i desni dio HDZ-a, primarno zasnovan na anti-srpstvu. Drugim riječima, navijačko posezanje za antisrpskom retorikom nema istu društvenu i političku težinu kao korištenje antitovarske ili antipurgerske. U tom slučaju ultras subkultura ne funkcionira kao mehanizam benigne folklorizacije antisrpstva već njegove normalizacije.

Tu se krije i drugi razlog koji Hajdukovim sociolozima promiče. Naime, ono “srpsko” se u spornoj pjesmi koristi kao uvreda. Takvu funkciju u hrvatskom društveno-političkom prostoru dalmatinski ili zagrebački identitet nemaju. A nemaju jer ne predstavljaju identitet koji nezanemarivom broju stranaka, organizacija i ljudi predstavlja prijetnju ili društvenu činjenicu koju treba eliminirati. To je taj ključni faktor koji Hajdukovim sociolozima nije pao napamet: oni se nisu trebali ispričati Dinamu i njegovim navijačima, mržnja je sastavni dio navijačkog folklora, već srpskom narodu u Hrvatskoj zato što se njihov identitet u ime Hajduka koristi kao društvena uvreda. Pritom je još gore ako im to nije sasvim promaklo već su pod “svima onima kojima su osjećaji povrijeđeni” mislili i na Srbe, ali nisu se usudili to napisati. Valjda da se ne dobije, poslužimo se Hajdukovim rječnikom, drukčije značenje, nastupi zgražanje i potenciranje takvih stvari.

bilten

2 comments

  1. Kakvo društvo, takav sport.

  2. Kao što sam nebrojeno puta rekao, volim Hajduk od kako znam za sebe. Pratio sam ga uživo na utakmicama još davnih 80-tih… I sve dok su igrači i navijači prihvaćali i poticali sve one pozitivne vrijednosti koje se vežu uz Hajduk taj klub je bio nešto veliko.
    Konačno su počeli igrači pokazivati trud na utakmicama i konačno su ponovo počeli stizati rezultati, ali Livaja, Subašić, Vlaić, uprava s onakvom izjavom ga ponovo vuku prema dnu.
    Pa kako vam nije jasno da kao uzori ovim mladima trebate poštivati protivnike, kako vam nije jasno da ste pogriješili, kako vas nije stid najvećeg broja Hajdukovih navijača koji vole svoj klub, a ne mrze druge, kako vas nije stid vaših suigrača iz reprezentacije???
    Nebitno je s kim Hajduk igra. Bitno je da srce ostavite na terenu i poštujete protivnika, da budete veliki i u pobjedi i u porazu, a onda vam ni poraz neće biti zamjeren.

Odgovori