Miljenko Jergović: Zašto nas se svih tiče hormonalni poremećaj Svjetske atletske federacije

Vijest koja jedva da se rubno pojavila u našim medijima: svjetska prvakinja u trčanju na 800 metara i jedna od najvećih, ako ne i najveća, atletičarka današnjice Caster Semenya neće sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u Dohi. Tako je odlučio švicarski Vrhovni sud, potvrdivši odluku IAAF-a (Međunarodne asocijacije atletskih federacija), koja je nedavno iskovala termin “DSD sportaši”, ili tačnije “DSD sportašice”, kojima na natjecanjima pod ingerencijom IAAF-a dopuštaju sudjelovanje u ženskoj konkurenciji samo ukoliko pomoću kemijskih sredstava smanje svoju prirodnu razinu testosterona u krvi na prosječne i preporučene vrijednosti kod žena. DSD je Disorders of Sex Development ili poremećaj u spolnom razvoju, užemedicinski termin, i to od onih koji se pretvaraju u nešto drugo, čim iz medicinskog uđu u sociološki ili antropološki rječnik.

Evo zašto bi ova tema trebala zanimati sportske novinare i zašto bi ovih dana morala biti glavna tema u svim sportskim rubrikama svih europskih novina i medija. Caster Semenya je, naravno, odbila da pomoću kemijskih sredstava – jer drugog medicinskog načina i nema – smanjuje svoju prirodnu razinu testosterona u krvi, e da bi na taj način omogućila suparnicama da budu ravnopravne s njom. Ona je to odbila iz istih onih razloga zbog kojih bi svaki razuman sportaš odbio doping: ne želi ugrožavati vlastito zdravlje tako što bi se izlagala hormonalnom disbalansu i što bi svoje tijelo dovodila u stanje u kojemu ono nije naviklo biti. Caster Semenya se ne želi “liječiti”, jer ona i nije bolesna, premda IAAF neizravno sugerira da jest. Ono što je za medicinu posljedica “poremećaja u spolnom razvoju”, to je za Caster Semenya njezino tijelo. Ono se od tijela velike većine žena razlikuje po udjelu muškog hormona u krvi.

Ali zar većina atletičara i atletičarki, a možda i općenito sportaša, nema neku biološku ili fiziološku predispoziciju, koja bi se medicinski mogla objasniti poremećajem u razvoju? I zar većina atletičara i atletičarki nije fizički, fiziološki, biološki, biokemijski izvan “normale” i daleko od prosječnih i preporučenih fizikalnih, biokemijskih i inih medicinski izmjerljivih vrijednosti? Tako, primjerice, trkači na duge staze, pogotovu maratonci. Dok je prosječni broj otkucaja srca u minuti u prosječnog čovjeka oko 75, u one suhonjave, astenične kenijske gospode, koja već nastupa pod svim zastavama svijeta je oko 50. Nije to posljedica treniranja, takvi su se, eto, rodili. I ne treba im pesmejker, da im obodri srce, jer ono dovoljno snažno kuca, premda to urijetko čini. A zar ne bi bilo pošteno i sportski ispravno da se Kenijcima i ostalima sumnjivo niskog pulsa ugrade pesmejkeri, koji bi im srca potjerali na barem 65, što je prosjek utrenirane, a “normalne” čeljadi?

I još nešto što je sa sportskog stanovišta važno: u čemu je razlika između preporučenog i zabranjenog dopinga? U tome što je jedan pod kontrolom IAAF-a, dok drugi IAAF zabranjuje? Po čovjekovo je zdravlje, naime, opasan i jedan i drugi. I što je skoro jednako važno: i jedan i drugi narušava integritet osobe i intervenira u ono što je stvar prirodnog talenta i radnog elana, ono, dakle, što je – hiperboliziranim jezikom sportskih komentatora rečno – stvar sportske genijalnosti i veličine. Samo što jedni od dobrih atletičara dopingom pokušavaju stvoriti genijalne, a drugi genijalne dopingom nastoje svesti na dobre.

Ali pustimo sport. Odlika švicarskog suda i IAAF-a velika je tema koja ne samo da se tiče novina i medija, općenito, nego se tiče najšire ljudske zajednice i svakoga od nas. Sve je u toj priči, i Istanbulska konvencija, i ženska i manjinska prava, i “rodna ideologija”, i pitanja rase i rasizma, i čovjekovo pravo na osobni integritet i na integritet vlastitog tijela. Svjetska atletska federacija je u svom džihadu protiv jedne genijalne sportašice pogazila ne samo mnoge principe koji vladaju u civiliziranom svijetu, nego i sve one tabue i načela na kojima je 1945. utemeljen svijet koji se suprotstavio nacističkom konceptu inferiornih i superiornih naroda, koji je podrazumijevao i fizičku likvidaciju pojedinaca koji su na bilo koji način izvan prosjeka i izvan preporučenih biokemijskih i fizičkih mjerila.

Prvo što su učinili bilo je da Casterin hormonalni status predaju na očigled cjelokupnom čovječanstvu. Istina, netko je to učinio za njih, neki novinar. Ali i rečenom je dojavniku netko trebao došapnuti. Nakon toga su nastavili kršiti njezino pravo da njezin medicinski nalaz ostane zaštićen, i godinama su vodili kampanju protiv Caster Semenya, učinivši sve da je ozloglase, kako u javnosti, tako i među drugim atletičarkama. One su se, pak, prema njoj počele odnositi otprilike onako kako bi se 1936. na Olimpijskim igrama u Berlinu odnosili prema crncima i Židovima.

Zahvaljujući diskriminacijskoj kampanji IAAF-a, koja, ali doista, obiluje recidivima nacionalsocijalističkog učenja o čovjeku i njegovu tijelu, neuki novinari, a onda i učeni rasistički i šovinistički monstrumi među stručnjacima, osmislili su ovakav nalaz, presudu i zaključak: “Caster Semenya je u biološkom smislu muškarac, dok je u rodnom (za konzervativce – spolnom) ona žena”. Svjetskoj atletskoj federaciji bilo je to dovoljno da Caster Semenyju dovede pred izbor: ili će kemijskim putem smanjiti udio testosterona u krvi, ili može nastupati u muškoj konkurenciji. Prvo je monstruozno sa sportske i medicinske strane, kao što je monstruozan i svaki drugi doping, dok je drugo monstruozno s društvenopolitičke i civilizacijske strane.
Moderni će svijet, na zasadima znanstvenih i slobodarskih stečevina našega doba, govoriti o muškom i ženskom rodu, predmoderni će, pak, svijet, vođen mišljenjem vjerskih vođa i religijskih institucija, govoriti o muškome i ženskom spolu. Prvi će pristati uz antropološku razliku, čiji su dio fiziološke razlike između muškaraca i žena, ali nisu jedine, dok će drugi insistirati na tome da izvan onog što je rođenjem došlo na svijet i što je po volji Gospodnjoj muško ili žensko, ništa drugo ne postoji. Međunarodna atletska federacija ide još nekoliko stepenica niže, jer muškarce i žene određuje prema njihovom hormonalnom statusu. To vam je, gospodo draga, i moje dame, zvono za uzbunu, ono zvono koje se čuje kad atletičarke utrčavaju u posljednji krug. I sve zvoni: mengele-mengele-mengele. Tako će vam to biti na kraju ženske utrke na 800 metara, na Svjetskom prvenstvu u Dohi.

Što je žena? Ono što izgleda kao Melanija Trump i u svakom je trenutku hormonalno pripravna na razmnožavanje. To je nesumnjiv zaključak Svjetske atletske federacije, koji nas se sve zajedno ne tiče, jer nismo crnci, a Caster jest, jer nismo Južnoafrikanke, a Caster jest, jer nismo žene, a Caster jest. Samo mi nije jasno, i nikad mi neće biti jasno, zašto odluka švicarskog suda koji je dao za pravo IAAF-u nije uzbudila borce i borkinje za ova i ona prava i načela.

Priča o Caster Semenyji nije dovršena i tko zna kad će se dovršavati. Možda u nekoj dalekoj budućnosti, kada će svijet ponovo obliti sram. Samo sram i kajanje dobri su znakovi u povijesti čovječanstva. Ali naravno da “poremećaj” koji čini ličnost, tijelo i pojavu ove genijalne atletičarke, a koji bi monstrumi iz IAAF-a tako rado likvidirali, nije baš tako izuzetan ni rijedak. Eto, recimo, svjetska rekorderka upravo u Casterinoj disciplini, Jarmila Kratochvilova, koja od 1983, dakle punih trideset i šest godina, drži svjetski rekord u utrci na 800 metara, i koju su američki i britanski atletski supremacionisti često klevetali za doping, ali ne samo da joj dopingovanje nisu mogli dokazati, nego je čestita Čehinja uspravno podnosila njihovu vječnu kampanju, radila svoj posao kao atletska trenerica i na kraju otišla u zasluženu penziju. Gospođi Kratochvilovoj je, danas, šezdeset i osam i, hvala na pitanju, dobro je i zdravo. Dovoljno je pogledom ispratiti jednu od velikih Jarmilinih utrka, vidjeti njezinu figuru, lice i držanje, i lako ćete shvatiti da je ona imala isti “poremećaj” kao i Caster Semenya.

Za razliku od nje, ikonična figura američke atletike, u gotovo isto vrijeme bila je Florance Griffith Joyner. Vrlo lijepa žena, savršene manekenske građe, prva je 1987. trčala u pripijenom trkačkom odijelu s kapuljačom, dizajnirala je svoju odjeću, bojila svoje neobično duge nokte u žive boje, komunicirala sa svijetom preko sportske opreme, noktiju i drugih vizualnih znakova i amblema, često je trčala s nakitom, a 100 metara istrčala je za nenadmašnih 10,49. Osim tog svjetskog rekorda, Florance i danas drži rekord na dvostruko dužoj stazi, istrčan na Olimpijskih igrama u Seulu 1988: 21,34.

Bila je simbol američke fizičke, tjelesne i duhovne nadmoći, i umrla je ne navršivši trideset i devetu, od moždanog udara ili u okolnostima epileptičnog napada, to se ne zna. Ne bismo griješili dušu, ali njezina je brzina na stazi bila sumnjiva, samo što u Flo Jo nije imao tko da posumnja. Nije bila Čehinja. I bila je vrlo, vrlo ženstvena. Kao stvorena za kriterije IAAF-a. 

jergovic

Odgovori