«

»

svi. 27 2014

Ljevica i desnica – potrošena podjela

Ljevica DesnicaNekada

Kada su se 1789. u Parizu sastali članovi Narodne skupštine, teško je netko mogao zamisliti da će marginalan detalj s tog događaja ostaviti duboki trag u suvremenoj povijesti. Pristaše kraljevske vlasti sjedili su na desnoj a protivnici na lijevoj strani Skupštine, i ta puka prostorna dioba pretvorila se u esencijalnu političku i ideološku paradigmu moderniteta. U daljnjem razdoblju ovi pojmovi su mijenjali svoj sadržaj zbog čega je njihovo definiranje otežano, ali su nedvojbeno poticali od parlamentarnog suprotstavljanja čiji jednodimenzionalni karakter ipak ne pojašnjava ideološku kompleksnost koju su nekad predstavljali. Za ljevicu možemo reći kako je u većini slučajeva imala temelje u individualnosti, modernoj znanosti i vjerovanju u beskonačni progres znanja i napredak prema društvenom blagostanju. Stoga je na prošlost gledala kao nesavršenost, a na vrijeme koje dolazi kao stalnu nadogradnju prema nečemu boljem. Takve postavke dovele su do odbacivanja hijerarhije, autoriteta i tradicije na koju je gledala kao prepreku ka promjeni koju je poistovjećivala s napretkom. S druge strane, desnica je formirana u obrani naslijeđa predaka i transcendentnom spiritualnom redu. Za razliku od ljevice nije gledala na tradicionalnu baštinu sa skepticizmom već kao podlogu za djelovanje u sadašnjosti i budućnosti te kao trajnu vrijednost koju je iskristalizirao tijek proteklih vremena. Njezino rezoniranje bilo je utemeljeno na pojmovima geografskih, kulturnih, etničkih, religijskih i povijesnih realiteta. To bi značilo da su određene referentne točke desnice povijesno formirane, za razliku od ideja što bi moglo biti u budućnosti. Upravo zbog toga što je desnica promicala pesimističniju sliku „nesavršenog“ čovjeka, povezanu s grubom realnošću, desne su ideje bile manje zavodljivije u odnosu na ideje ljevice koja je branila tezu o „dobroj prirodi“ čovjeka kroz ideju napretka, slobode i jednakosti ljudi (Rousseau) i eliminaciji izrabljivanja ( Marx ).

Sada

Ove karakteristike nalazile su se u jezgri promišljanja ljevice i desnice ali razdoblja koja su slijedila, posebno ekstremi 20. stoljeća, pokazala su razne devijacije i zloupotrebe pa se ova dualnost u dobroj mjeri kompromitirala. Takva je podjela, utemeljena na suprotstavljanju načina provođenja vlasti, danas je izgubila svaki smisao jer je vrijeme pokazalo da ljevica nije nužno neprijatelj autoriteta vlasti, kao što ni desnica nije nužno bila stalni prijatelj iste. Suvremeno doba poznaje inflaciju političkih termina kao i informacija o svim mogućim pitanjima, uz potpuno nepostojanje općeg mišljenja koje bi omogućilo njihovo razumijevanje. Upravo ta značajka modernosti ukazuje na opću pojavu narušavanja velikih idejnih političkih sustava, tako da trenutna ljevica i desnica više ne postoje kao ideološki sustavi već se nalaze u centrističkoj zoni tehnomenadžerskog prevladavajućeg sustava današnjih liberalnih demokracija. Pojednostavljeno rečeno, deideologizacija postaje dominantna ideologija. U takvom sustavu odbacivanje modernističke podjele politike na desnicu i ljevicu koje su izgubile većinu svog nekadašnjeg značaja, kao i njihovog pseudosukoba kroz igru političkih stranaka, nameće se kao neophodno ako želimo stvoriti koherentniji svjetonazor. Nekada simbolički predstavnici polarizirajućih snaga progresa i tradicije, ljevica i desnica u postmodernom dobu prestaju s adresiranjem na ključne i goruće probleme s kojima se većina Europljana suočava te ne predstavljaju različite alternative. Ako će te političke kategorije željeti zadržati značaj i preživjeti kao aktualne, morat će posegnuti za bitnim redefiniranjem svojih sadašnjih pozicija.

 

 

7 comments

Skip to comment form

  1. Popac

    Naravno da se dualnost kompromitirala, zahvaljujući trulom nagodbenjaštvu u smislu održavanja kapitalističkog sustava, korupcionaškom približavanju elita oko podjele plijena, zouporabi političkih funkcija moralno sumnjivih političara i stapanju lijevih i desnih vizija o militarističkom funkcioniranja EU i atlantskih integracija, a koje vode totalnoj ekploataciji nacija, klasa i pojedinaca. Mogu li se ljevicom zvati, primjerice, hrvatski socijaldemokrati, francuski i srpski socijalisti, engleski laburisti itd, itd.? Isto je to kao da pitam može li postojati peć od drveta?!

    Istinsku ljevicu sa svim akcijskim i programskim obilježjima predstavljaju anarhisti, a istinsku desnicu sve partije poretka i konzervativnog glorificiranja nacionalnog kao diferencirajućeg.

    Pojam dezideologizacije asocira na Fukuyamin „kraj povijesti“. Pristajanje na dezideologizaciju u svijetu u koji se zasniva na podvlašćivanju i ekploataciji bila bi nesmotrena predaja u ralje predatora kapitalizma.
    Kao nikad prije potrebna je polarizacija na ljevicu i desnicu, jer kompeticija i isticanje razlika osiguravaju nadzor i širenje prostora slobode.

    1. Alain

      Popac slažem se s tobom , ali upravo kako bi ta polarizacija dobila smisao, njezini akteri moraju temeljito promijeniti vlastiti sadržaj. Možda je upravo nastanak takve podjele u konačici neizbježno vodio u sadašnju ispraznost pojmova lijevo i desno, pa nam opet treba nova paradigma, koja će biti daleko koherentnija. Sadašnji strah mainstream partija nakon rezultata nedavnih izbora možda je zalog nečega takvog u vremenu koje dolazi.

      1. Iluzija je očekivati promjene u desno neoliberalnoj struji samo zato što vama u teorijskim raspravama nedostaje ljevica. Tu je ljevica: Pernar, SRP, dijelovi laburista, kojekakve radničke partije. Znam, reći ćete, ali to je sve jad i bijeda i složit ću se s vama, ali treba i reći zašto je tomu tako. Svaki ustašoidni kreten koji malo zagalami odmah pronalazi put do nacionalnih medija, ali iz nekih lijevih partija mogu odašiljati kakve god želiš poruke, nitko na njih neće ni pljunuti.

        1. Alain

          Bludiša to je tvoja percepcija. Galamdžije koje spominješ dobiju prostor u medijima isključivo iz suprotstvaljajućih razloga gdje ih se denuncira i prikazuje negativno, ne dobivaju prostor u medijima da bi im se učinila nekakva korist. S druge strane ljevica je dobila određeni prostor, Mate Kapović, Srećko Horvat, Subversive festival koji se prikazuje pozitivno uz financiranje najvećih tvrtki, te također uspostavljanje hrvatskog izdanja Le Mondea Diplomatiquea uz subvencioniranje iz proračuna od čak 300 tisuća kuna što je mnogo za tiskovinu sa samo 12 brojeva godišnje. Sve ovisi iz koje pozicije promatraš na stvari.

          1. Odlično. Dakle, nije pitanje preodgoja zabludjelih socijaldemokrata – ta tko bi to od kvazi-desnice i htio? – već davanje većeg medijskog prostora autentičnoj ljevici i desnici. HDZ-u odgovara ovakav SDP, kao što ovakvom SDP-u odgovara HDZ. Dvije strane iste medalje. U Hrvatskoj vlada višepartijsko jednoumlje. Od medija treba tražiti veću vidljivost autentične ljevice i autentične desnice. Treba raskrinkati ovu laž koju nam pokušavaju nametnuti kao lijeve i desne!

          2. Proučimo li suštinu svakog totalitarizma, on je gotovo po definiciji, a nakon svoje uspostave, protiv bilo kakve promjene, dakle, za konzerviranje stanja, odnosno konzervativan po svojoj prirodi. Dakle, što bismo rekli imanentno desni. No, kod nas je “komunistički” totalitarizam proglašen kao lijevi (iako smo upravo dokazali da je svaki totalitarizam desni) te je u narod lukavo i podlo usađivana averzija prema svemu lijevome tijekom svih ovih godina. No zdrave političke scene bez lijevoga nema te i zbog toga stranci, mudri ljudi pokušavaju malo jump-startati ljevicu. Hrvatska politička, a onda i ekonomska zbilja se ne može popraviti bez jačanja istinske ljevice. U jednom drugom tekstu se vidi kako je europski jug to već pomalo shvatio.

  2. Ne bih se složio niti s autorom nit s komentatorom. Naime, ima i desnice i ljevice, nisu se izgubile, ali su različito tretirane. Zbog svojih agresimnih ekstrema i koketiranja s fašizmom (ili totalitarizmom) desnica (ekstremna) je stalno u fokusu medija. U standardnu centro-desnicu su se nagurali gotovo svi ostali, koje nabraja Popac, a ljevica je doista jako slaba, medijski marginalizirana, ali nije u potpunosti nestala. Razlog za njenu marginalizaciju nije samo to što su razni oblici desnice stalno na vlasti (kod nas desni HDZ i nekda još desniji SDP) već i odioznost prema totalitarističkom sustavu koji je netko pozicionirao kao lijevi samo zato što su se njegovi apologeti pozivali na lijeve mislioce. Tako su to nazivani komunistički sustavi, iako je mnogo toga lošeg što je činjeno u ime komunizma nema niti u jednom jedinom proglasu ili djelu istaknutog komunističkog mislioca.

    Kod nas je zbog desničarske histerije posebna stigma udarena svemu ljevičarskom kao nasljeđu totalitarističog sustava i trebat će vremena da se ta stigma skine.

    Hrvatski mentalni ustaše prije će u pomirbu sa Srbima, odnosno točnije četnicima, nego s antifašistima i netotalitarnim komunistima.

Odgovori