• Hoće li američka duboka država i s njom najuže povezan Londonski City, koji s onim njujorškim predstavlja najveće svjetsko financijsko središte, na kraju zaigrati na sve ili ništa – svjesni svog lošeg položaja u multipolarnom svijetu koji ozbiljno prijeti njihovoj dominaciji?
  • Hoće li anglosaksonci u katastrofalan sukob s Rusijom gurnuti kontinentalnu Europu čija se politička elita upravo zapjenila na valu proturuske histerije i najavljene sveopće militarizacije?
  • Ni SAD ni Europa nemaju strategiju što učiniti s Ukrajinom. Ono što znaju je jedino da će ako nešto ne poduzmu u pitanje doći sinekure njihovih elita. Pritom europske elite lutaju bespućima geopolitičkog vakuuma u kojem su se našli, prerano izbacivši (za razliku od američkih) opciju mogućnosti razgovora s Moskvom. Zato sada sve nervoznije kese usta i pokazuju zube u nadi da će Putin popustiti. U protivnom neće znati što učiniti. Ne spašavaju oni sada Ukrajinu nego sami sebe.

Američki predsjednik Donald Trump je, proljetos, u jeku carinskog rata kojeg je pokrenuo protiv čitavoga svijeta, rekao da će se ponašati poput rimskog cara Kaligule, držeći se one njegove poznate: ‘Nije važno ako me ljudi mrze, važno je da me se boje!’

Ne znam zna li to Trump ili ne, ali Kaligula je završio neslavno i tragično, pa taj car baš i ne bi trebao biti uzor – barem ne za političare visoke razine odnosno državnike.

Kako god bilo Trump se upravo čuvenom Kaligulinom rečenicom koristi u svojoj vladavini kao ključnim podražajem za jednu od najsnažnijih ljudskih emocija – strah. I to podjednako na vođe drugih država, i na svekoliku svjetsku javnost. Zapravo, u prvih pola godine njegovog drugog mandata, bez bojazni od pogreške mogu reći da se Trump primarno koristi upravo „strategijom straha“ kako u svojoj  trgovinskoj, tako i u vanjskoj politici u cijelom.

Trump se već ponaša kao svjetski vladar

Trump nastupa kao novi vladar svijeta (imperator kudikamo veći od Kaligule) zbog svojih navodnih uspjeha u obje spomenute sfere (gotovo sam siguran da i osobno vjeruje da je postao vladar svijeta kojemu se svi moraju klanjati).

Pojedini njegovi stranački simpatizeri iz Kongresa, a od prošloga tjedna i izraelski premijer Benjamin Netanyahu tijekom posjeta Bijeloj kući – za Trumpa već otvoreno agitiraju u smislu dodjele Nobelove nagrade za mir.

Međutim, čini mi se, da, kada je riječ o spomenutim klanjanjima i uspjesima to baš i nije posve tako (ovo „posve“ znači da mu se netko ipak klanja – i to ponekad ponizno do negledljivosti, kao nedavno glavni tajnik NATO saveza Marc Rutte uoči summita u Haagu kada je Trumpu slao privatne ulizivačke poruke a ovaj ih potom hladno objavio na svom Truth Socialu jer je očito želio da svi u svijetu vide kako se to prema njemu trebaju ponašati, pa će onda sve i biti u redu).

Kako 7. srpnja piše POLITICO, Peter Ricketts, bivši britanski veleposlanik u Francuskoj, rekao je u kontekstu posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Ujedinjenom Kraljevstvu i domaćinu, premijeru Keiru Starmeru, „da je Macron “malo mazio Trumpov ego, ali ne toliko kao mi”. Starmerovu nježnu strategiju u ophođenju s predsjednikom (Trumpom) opisali su kao “besramnu, ali nužnu”. Macron je pokazao veću spremnost potkopati Trumpa, posjetivši Grenland u znak solidarnosti i izazvavši gnjev američkog predsjednika sugerirajući novinarima da Trump prerano napušta G7 kako bi pregovarao o primirju između Izraela i Irana. U javnosti su se Starmer i Trump samo smiješili. Posebno se smatra da je Macron nezadovoljan dogovorom postignutim između Starmera i Trumpa o ublažavanju američkih carina na britansku robu, dok Francuska ostaje podložna kaznama nametnutim EU-u“ – zaključuje POLITICO.

Ali dosta o uvlačenjima prekoatlantskom gazdi. Osim što je degutantno, toga će ionako biti sve više. Poglavito u kontekstu trgovinskih odnosa gdje je Trump, gle čuda – opet nezadovoljan Europskom unijom.

Trgovinski ratovi

Što se pak tiče Trumpove vanjske politike, usudio bih se reći da mu na tom prostoru za sada jedino uspješno ide kada je riječ o Europi – preciznije – europskim saveznicima. Čelnici EU-a, kao i ključnih članica NATO saveza redom su mu se poklonili na spomenutom summitu u Haagu i od tada je zapravo nastupio i konačni kraj priče o nekakvoj europskoj samostalnosti ili autonomiji koja se godinama pa i desetljećima svako toliko bojažljivo pokušavala dizati na površinu visoke politike gdje bi se u pravilu vrlo kratko zadržavala. Osim što je skupa, za stratešku autonomiju nužan preduvjet je i jedinstvo – čega u Europi nikada nije bilo niti će biti s obzirom da se uvijek postavlja pitanje vodstva ili barem uloge prvog među jednakima. Na nju pretendiraju, kada je riječ o EU-u Njemačka i Francuska, a kada je riječ o Europi u cijelosti – još dodatno i Velika Britanija

Dakle, ključne europske su vođe svoje politike sada već potpuno podredili američkim interesima, kako na Starom kontinentu tako i globalno – i činit će sve ono što Trump od njih traži: podizat će na 5% izdvajanja za obranu sa sadašnjih 1 ili 1,5%  koliko godišnje izdvaja daleko najveći broj članica NATO-a; povećavat će vojnu i financijsku pomoć Ukrajini na donedavno neslućene razmjere; zaoštrit će odnose s Rusijom do granice usijanja; i konačno, vrlo vjerojatno će značajno ograničiti trgovinu s Kinom koja je po Europu gotovo životno važna (o Europi nešto više kasnije u tekstu).

Bliski istok

Trump u uspjeh svoje vanjske politike već danima svrstava i Bliski istok odnosno „pacificiranje“ Irana nakon američkog napada na njegovo ključno nuklearno postrojenje Fordow. U tome ga podupire i Benjamin Netanyahu koji svoju sudbinu sada ionako de facto veže uz Trumpovu o kojem potpuno ovisi. Tako je nedavno Trump oštro osudio ni manje ni više nego izraelsko pravosuđe koje se prije desetak dana „usudilo“ nastaviti već davno ranije pokrenuti sudski postupak protiv Netanyahua zbog osnovane sumnje umiješanosti u korupciju. Trump se pritom javno čudio kako se to može suditi čovjeku koji upravo sada čini tako važne stvari za svoju zemlju (tek je završio rat protiv Irana).

Zapravo je riječ o Trumpovu nečuvenom miješanju u pravosudni sustav druge suverene i demokratske zemlje, a osim toga, to implicira kako de facto smatra da neke osobe mogu biti izvan zakona – tj. biti nedodirljive.

Zanimljivo je da je Netanyahu pokrenuo nedavne snažne napade na Siriju i glavni grad Damask upravo na dan kada je sud zakazao ročište na kojem se morao pojaviti. Kako pite The Israel Times, nakon što je Izrael pokrenuo navedene napade ročište je odgođeno.

Ali na stranu taj čudni potez i vratimo se Trumpovom, kako ga osobno smatra, uspjehu na Bliskom istoku. Takvo mišljenje ne dijele baš svi ni u SAD-u, ni u Europi, a da ne govorimo šire. Iranski nuklearni program nedvojbeno je pretrpio veliku štetu od koje se neće dugo oporaviti – i oko toga nema zbora. Međutim, da nije baš sve tako jednostavno svjedoči i činjenica da se Washington već vrlo aktivno priprema za nove pregovore s Teheranom koji će uključivati i iranski nuklearni program.

Dalje, 12-dnevni rat Izraela i Irana nije doveo do smjene teokratskog i protuizraelskog režima u Teheranu, što je bio jedan od glavnih ciljeva izraelske vojne kampanje. Pritom se iz Izraela, očito ne bez razloga – i dalje čuju ratoborne izjave o mogućim novim napadima na tu zemlju.

Ali to baš neće biti lako, a vjerojatno se neće ni dogoditi. Sam je Izrael u tom ratu bio dovoljno iscrpljen (podsjećam da još uvijek nije završio ni rat u Pojasu Gaze koji traje već skoro tri godine iako je ova doslovno sravnjena sa zemljom), dok se Trumpu nikako ne uvlači u rat s Iranom (ne samo zbog želje za Nobelovom nagradom za mir) kojeg ni potonji ne želi. Ako bi sukob eskalirao, za što Iran ima vojne mogućnosti kroz napade na američku vojnu infrastrukturu u regiji,  Trump bi bio primoran na ulazak u totalni rat jer bi pritisak na njega tada bio neizdrživ jer bi u pitanju bi bio i američki globalni ugled.

BRICS osudio napade na Iran

Osim toga, izraelske i američke napade na Iran prošli su tjedan jednoglasno osudile sve članice skupine BRICS na summitu u Brazilu (Brazil, Rusija, Indija, Kina, JAR, Indonezija, UAE, Egipat, Iran i Etiopija).

Osudili su i bombardiranje Gaze i napade na iransku „civilnu infrastrukturu i nuklearna postrojenja”, nazvavši ih „kršenjem međunarodnog prava”, te su izrazili „ozbiljnu zabrinutost” za palestinski narod zbog izraelskih napada na Gazu.

Navedena osuda izraelskih i američkih napada  sama po sebi za Iran ne znači ništa doli moralne satisfakcije, dok istodobno nije ni dovoljno oštra da SAD-u i Izraelu bilo kako naškodi (npr. ne sadrži bilo kakve prijetnje uvođenja sankcija ili nečeg drugog zbog kršenja međunarodnog prava i sl.). Ali jasno ukazuje da BRICS počinje djelovati i politički odlučno i koordinirano, a ne samo po pitanju ekonomije (o čemu više malo niže u tekstu)!

Uloga Indije

Ovdje je zanimljivo primijetiti da je za osudu napada glasovala i Indija, koja se uvijek smatra svojevrsnim „lakmus-papirom“ jedinstva i čvrstoće te skupine država s obzirom da paralelno razvija i svoje svestrane odnose sa SAD-om.

Da u tim odnosima nešto ne štima svjedoči vijest da je indijski premijer Narendra Modi nedavno negirao kako je uspostavljeni prekid vojnih neprijateljstava između Indije i Pakistana bio produkt uspješne Trumpove diplomacije. Pakistan je, suprotno tome, Trumpu zahvalio na njegovom uspješnom posredovanju u tom kratkotrajnom ali visokorizičnom sukobu po čitavu regiju ali i šire. Tako se, kao u mnogo čemu toga u današnjem svijetu, opet nalazimo u prilično apsurdnoj situaciji.

Pakistan – koji je najveći kineski saveznik i kojemu je nedvojbeno kineska vojna pomoć, prije svega isporučeni kineski zrakoplovi J-10C S novim raketama zrak-zrak omogućila uništenje nekoliko čuvenih francuskih zrakoplova Rafale što je prema mnogim analitičarima Pakistan pretvorilo u pobjednika tog kratkotrajnog sukoba – nakon uspostavljenog mira hvalio je Trumpa koji mrzi Kinu.

Istodobno Indija, koja istina još uvijek kupuje i rusku ali sve više i zapadnu (američku, izraelsku, francusku) suvremenu vojnu tehniku (prije svega upravo zrakoplove) na summitu BRICS osuđuje izraelski i američki napad na Iran.

I konačno, ukrajinski rat, kojeg je Trump obećao završiti vrlo brzo po dolasku na vlast, ne samo što još nije završio, nego upravo svjedočimo novom pogoršanju američko-ruskih odnosa po tom ključnom pitanju (o čemu više kasnije u tekstu).

Zaključimo dakle: Trump se svojski trudi sve što je velikim dijelom sam zakuhao ali isto tako i ostao nedovršenim, prikazati svojim uspjesima – gotovo veličanstvenim pobjedama važnim za dobrobit cijeloga svijeta. Štoviše, nada se i Nobelovoj nagradi za mir. Možda je ta nada i utemeljena – ali ne toliko zahvaljujući njegovim zaslugama koliko u smislu da je ista postala već toliko „deplasirana“ da bi kod bilo koga u svijetu više izazivala ushite divljenja.

Još sam u prethodnoj analizi ukazao na izvjesnu karikaturu u zapadnim medijima koja pokazuje članove komisije za dodjelu Nobelove nagrade koji međusobno govore otprilike „pa dajmo ipak Trumpu nagradu da nas ne bi bombardirao“!

„Uspjesi“ u trgovinskim (carinskim) ratovima

Prošli je tjedan istekao Trumpov tromjesečni rok kojeg je početkom svibnja dao gotovo svim državama svijeta za postizanje, kako je rekao pravednih trgovinskih sporazuma sa SAD-om. Onima koji u tom vremenu ne postignu dogovor s Amerikom uslijedit će visoke carine. Podsjećam, Trump je početkom svibnja najprije uveo visoke carine za 180 država svijeta (izuzetak su bile Rusija i Sjeverna Koreja), da bi ih nakon nekoliko dana spustio na 10% rekavši kako tim državama daje navedeni tromjesečni rok. Pritom su i Trump i njegov ministar financija govorili da čelnici svjetskih država već stoje u redu pred Bijelom kućom kako bi potpisali sporazume. Trump je pritom u svom stilu uporabio i u javnom, ne samo političkom diskursu potpuno neukusnu frazu – „čekaju da ga poljube u stražnjicu“

I čime je na kraju to čekanje u redu rezultiralo? Potpunim krahom: do sada je sa SAD-o novi trgovinski sporazum potpisala jedino Velika Britanija, a Trump je još naveo i Vijetnam iako je tamošnje Ministarstvo vanjskih poslova objavilo kako se na sporazumu sa SAD-om još uvijek radi.

S Kanadom su pregovori opet završili krahom, a s Europskom unijom još uvijek nije pronađen zajednički jezik kao ni s Japanom, Južnom Korejom, Indijom, a o Kini da i ne govorimo. Zbog toga ne čudi što je Trump svoj prijašnji 90-dnevni rok produžio za još 30 dana – do kolovoza.

Brazilski čelnik Lula da Silva: svijetu je dosta careva

Brazilski premijer Lula da Silva, 7. srpnja, na spomenutom summitu BRICS u Rio de Jeneiru, rekao je da je svijetu dosta imperatora i da više nitko ne može ucjenjivati ostale države jer su ta vremena prošla.

Prema pisanju Reutersa Lula je rekao: „Svijet se promijenio. Ne želimo cara. Ovo je skupina zemalja koja želi pronaći drugi način organiziranja svijeta iz ekonomske perspektive. Mislim da je to razlog zašto BRICS stvara nelagodu nekim ljudima.”

Lula je otišao i dalje. Referirajući se na Trumpovu prijetnju s početka godine da će, ako BRICS pokuša potkopati ulogu dolara u globalnoj trgovini, uvesti zemljama BRICS-a „100-postotne carine”, Lula je na završetku samita ponovio svoj raniji stav da globalna trgovina treba alternative američkom dolaru, ustvrdivši da je cilj BRICS-a „pronaći alternativne ekonomske modele koji neće biti pod dominacijom SAD-a”.

„… Naše središnje banke moraju o tome razgovarati sa središnjim  bankama iz drugih zemalja. To se događa postupno dok se ne konsolidira”, rekao je Lula, istaknuvši da potrebu za postupnim smanjivanjem ovisnosti o američkom dolaru u globalnoj trgovini smatra „ključnim za gospodarski suverenitet članica BRICS-a”.

Ta je reakcija uslijedila nakon što je Trump najavio uvođenje 10 postotnih carina protiv članica BRICS ukoliko se one usude naštetiti globalnoj dominaciji dolara. Lula je dodao kako se tada ne isključuju niti identične carine BRICS-a protiv SAD-a.

Zanimljivo je da su zapadni mediji sve do početka summita u Brazilu nastavili govoriti o nemogućnosti da taj format ugrozi dominaciju zapada. Međutim, nakon šokantne spoznaje da je već prvog dana usvojena zajednička deklaracija (naglašavam, takav se dokument u BRICS-u mora usvojiti jednoglasno tj. nema nadglasavanja) s više od 140 točaka nastao je medijski muk, a uslijedila spomenuta Trumpova prijetnja. Da ne postoji opravdana zabrinutost, Trump bi sve to jednostavno ignorirao ili omalovažio poput spomenutih medija prije početka summita.

Za to ne čudi da je Reuters napisao slijedeće: „S forumima poput skupina G7 i G20 čiji je rad otežan podjelama i Trumpovim remetilačkim pristupom ‘America First‘, skupina BRICS predstavlja se kao utočište za multilateralnu diplomaciju usred nasilnih sukoba i trgovinskih ratova. Širenje bloka dodalo je diplomatsku težinu summitu, koji teži govoriti u ime zemalja u razvoju diljem Globalnog Juga, zahtijevajući reformu globalnih institucija poput Vijeća sigurnosti UN-a i MMF-a”.

Ovdje bih dodao kako se u zajedničkoj deklaraciji, između ostalog govori o jačanju interakcije središnjih banaka država članica tj. još veće međusobne trgovine u nacionalnim valutama, o povećanju zajedničkih investicija, o zajedničkom ulaganju u pojedine strateške sektore, poput poljoprivrede i mnogo toga drugog što jasno ukazuje da BRICS, iako se javno protivi svom smještanju u protuameričke organizacije, nastupa s pozicije da se „bez Amerike može“.

Općenito govoreći, summit  BRICS-a u Brazilu donio je psihološku promjenu u međunarodnoj politici. Nakon što su vodeći zapadni državnici i analitičari godinama o BRICS-u govorili s podsmijehom i omalovažavanjem, sada sâm vođa „zapadnog čopora” svojim prijetnjama javno priznaje otkud dolazi smrtni vjetar za dominaciju Zapada (info: Slobodna Dalmacija, 10. srpnja, prenoseći strane medije).

Za kraj teme o BRICS-u dodao bih još samo to da je Trump ipak reterirao – i od najavljenog uvođenja 100-postotnih carina protiv BRICS-a početkom godine ako ovaj krene u potkopavanje dolara – na kraju je završio s upozorenjem o uvođenju 10 posto carina što je realno ništa. Zapravo ukazuje na američki strah od protu-carina tog bloka bez kojeg bi de facto osudio trgovanje Amerike isključivo s partnerima unutar tzv. združenog zapada s obzirom da BRICS ne samo što sadrži više od polovice svjetskog stanovništva, već čini i 40 posto svjetskog gospodarstva. Već znatno više i od združenog zapada (G7) koji čini oko 33 posto.

Trump naglo zaoštrio odnose s Putinom

Glavnu temu tjedna ovoga sam puta namjerno ostavio za kraj. Možda i zato što se događaji vezani uz nju slijevaju gotovo na razini sati i minuta a ne dana, pa bih želio ostati što svježiji do trenutka kada ovaj tekst budete čitali.

Trumpova administracija je prošloga tjedna donijela odluku o obustavi daljnje vojne pomoći Ukrajini u određenim ključnim elementima – prije svega u isporukama proturaketnih sustava što je Ukrajini i najpotrebnije. Odluka je izazvala konsternaciju u Europi i Kijevu jer je svima jasno kako bez američke pomoći Europa nije u stanju vojno uzdržavati tu zemlju u uvjetima rata s Rusijom kojemu se kraj ne nazire.

Međutim, za svega par dana Trump je potpuno okrenuo ploču i nakon jednosatnog telefonskog razgovora s ruskim predsjednikom Putinom, u razgovoru s novinarima rekao kako je nezadovoljan ruskim vođom, a onda i najavio nastavak američkih isporuka oružja Kijevu. Pritom je iskazivao i nepristojnu retoriku prema Putinu, pa se s pravom postavlja pitanje je li time došlo do konačnog raskola između dvojice čelnika najmoćnijih nuklearnih velesila, ili je pak riječ o nekoj velikoj zakulisnoj igri koju samo oni znaju?

Prije nego što pokušam odgovoriti na ovo pitanje ukazao bih kako je reakcija Moskve na najnoviju Trumpovu eskapadu i ovoga puta bila suzdržana.

Glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov rekao je da je Trump konačno shvatio ono što mu Moskva i Putin govore od samoga početka: da je problem ukrajinskog rata vrlo kompleksan i da ga nije moguće brzo riješiti, a pogotovo ne za 24 sata kako je najavljivao tijekom predizborne kampanje i uoči preuzimanja vlasti u Bijeloj kući. Putin se nije ni oglašavao na ovu temu.

Ruski državni vrh i dalje, usprkos svemu, pokazuje „strateško strpljenje“ i to najviše zahvaljujući samom Putinu. Međutim, u ruskom društvu teško je ne uočiti razočarenje Trumpom na kog su obični ljudi (i ne samo oni, već posve sigurno i velik broj političara i analitičara usprkos upozorenjima s vrha da s Trumpom do kraja treba biti oprezan jer je dogovor s njim krajnje nepredvidiv) polagali nadu ne samo u skori završetak rata, već i u obnovu potpuno zapuštenih američko-ruskih odnosa. Zbog toga iznova raste protuameričko i protu-Trumpovsko raspoloženje – što se može iščitati iz izjava analitičara bliskih Kremlju, kao i samih medija. Oni smatraju da je Trump definitivno okrenuo leđa dogovoru s Putinom i da Rusija mora nastaviti samostalno rješavati rat u Ukrajini na način kako to čini već tri i pol godine. Raste i utjecaj onih koji ionako već dugo od Putina traže radikalnije vojne mjere za završetak rata (poput jednog od najvećih i najutjecajnijih ruskih stratega i analitičara Sergeja Karaganova).

Trump je sada na ključnom raskrižju: da izvuče Ameriku iz ukrajinskog rata, ili da taj rat pretvori u svoj, a ne više Bidenov rat! Podsjećam, Trump je često kritizirao Bidenovo duboko uvlačenje u taj sukob koji bi, kako je govorio, mogao Ameriku i svijet uvesti u Treći svjetski rat i Armagerdon.

Prosudba

Smatram da navedeni Trumpov preokret predstavlja istinsku prekretnicu u američko-ruskim pregovorima i da je Trump pod pritiskom duboke države (čiji ga je veći dio i doveo na vlast kada za to zapravo nije imao nikakvog izgleda) sada napravio konačni zaokret. Odlučio je s Putinom zaigrati na sve ili ništa –  želeći ga prisiliti na konačno prihvaćanje završetka rata po američkim uvjetima. Iako to, što je važno naglasiti, i dalje čini oprezno, ne želeći Rusiji uvoditi nove sankcije i visoke sekundarne carine zemljama koje kupuju njene energente – dajući Putinu dodatnih 50 dana za prihvaćanje njegovog mirovnog plana.

Duboka država je upravo zato Trumpa i dovela na vlast: da njegovim navodnim simpatiziranjem Putina i međusobnom kemijom (koja uistinu postoji) potonjeg omekša i postigne dogovor koji je u skladu s američkim interesima što Biden i demokrati nisu bili u stanju postići kroz svoju igru totalnog zaoštravanja na samom rubu izbijanja sukoba (također tada pod palicom duboke države).

Spoznavši da Putin ne želi pristati na američke zahtjeve (uz obilatu popratnu mrkvu koja mu se nudi u vidu poboljšanja ukupnih odnosa s SAD-om) i da, kao iskusni geopolitičar koji nikome ne vjeruje osim potpisu „crno-bijelo“ na papiru, najprije zahtjeva „otklanjanje dubokih uzroka koji su doveli do ruske invazije“, nastavljajući  pritom vojne operacije i zračne udare u operativnu dubinu Ukrajine a k tome lukavo uvijek ostavlja otvorena vrata za dogovor s Trumpom i Kijevom –  duboka je država procijenila kako je sada nužno zaigrati krajnje oštro. Ili barem naizgled krajnje oštro.

Prijedlog zakona u Kongresu o uvođenju 500-postotnih carina na uvoz ruskih energenata i na kraju je odgođen, a Trump traži, na što su predlagatelji spremni, da on odlučuje o njihovoj primjeni i ukidanju a ne Kongres. Time bi i de facto dobio položaj američkog cara koji ne mora pitati zakonodavca o onome što namjerava činiti u vanjskoj politici.

Kvaka zakona zapravo je u tome da se Trumpu osigura tražena elastičnost u pregovorima s Putinom odnosno da taj zakon on može koristiti kao sredstvo pritiska na ruskog vođu.

Ali ako Putin i dalje ostane pri svojim ključnim zahtjevima (izvanblokovski status Ukrajine, priznanje svih četiriju anektiranih regija u njihovim administrativnim granicama a ne na sadašnjoj crti bojišnice, i spomenuti „korijenski uzroci sukoba“) što je za očekivati jer bi sve drugo značilo njegov poraz s obzirom na uložena sredstva, početne ambicije prilikom invazije, ljudske žrtve i materijalne gubitke – tek će tada nastati pravi problem.

Trump neće imati drugog rješenja nego uvesti spomenute sekundarne 500-postotne carine prema prije svega Kini i Indiji koje su i najveće uvoznice ruskih energenata. Međutim, one se mogu vrlo negativno odraziti i na američko gospodarstvo ako te zemlje odgovore istim protu-carinama SAD-u (Indija teže, Kina realno). Osim toga nedvojbeno će doći do naglog skoka cijena nafte jer bez one ruske se u svijetu jednostavno ne može – zato se njome uspješno i šverca na sve strane kao da se to ne bi moglo bolje spriječiti ako bi se htjelo.

Što će tada biti s EU koja i dalje uvozi ruski ukapljeni plin kao i onaj koji stiže europskim krakom plinovoda Turski tok, ili pak po Mađarsku i Slovačku koje još dodatno uvoze i rusku naftu?

Golemi su to rizici za čitav svijet. Međutim, hoće li američka duboka država i s njom najuže povezan Londonski City, koji s onim njujorškim predstavlja najveće svjetsko financijsko središte, na kraju zaigrati na sve ili ništa – svjesni krajnje lošeg položaja u multipolarnom svijetu koji se čini nezaustavljiv i koji prijeti krajem njihovoj dominaciji (vidi BRICS summit u Brazilu)?

Hoće li anglosaksonci u katastrofalan sukob s Rusijom gurnuti kontinentalnu Europu, čija se politička elita upravo zapjenila na valu proturuske histerije i najavljene sveopće militarizacije, nudeći Europi jedino obećanje zaštite kroz famozni članak 5 NATO-a kojeg je i sam Trump ne tako davno dovodio u pitanje?

Pitanja je mnogo, a prave odgovore još nitko ne zna niti ih se usuđuje dati. Štoviše – ni postavljati!

Ali jedno sam siguran. Za razliku od Putina, niti Trump odnosno SAD, niti Europa nemaju strategiju što učiniti s Ukrajinom. Ono što znaju je jedino da će ako nešto ne poduzmu u pitanje doći sinekure njihovih elita.

Pritom europske političke elite lutaju bespućima geopolitičkog vakuuma u kojem su se našli prerano izbacivši (za razliku od američkih) kao opciju mogućnost razgovora s Moskvom. Zato sada nervozno sve više kese usta i pokazuju zube u nadi da će Putin i konačno popustiti. U protivnom neće znati što učiniti. Ne spašavaju oni sada Ukrajinu nego sami sebe.

Ovo kolektivno ludilo, koje zahvaća Europu kroz prošlotjedna zaklinjanja na daljnja jačanja vojne pomoći Kijevu, obećanja pustih milijardi eura pomoći Ukrajini idućih godina, ratnički bubnjevi kojima se hrabri same sebe – tjera me na pomisao da je sve to ipak samo velika obmana i da europske elite na kraju od svega obećanog neće htjeti previše od toga realizirati. Moguće je da jednostavno prihvaćaju Trumpovu igru s debelom figom u džepu u iščekivanju promjene vlasti u SAD-u.

Ali ni Trump ni oni koji u SAD-u iza njega stoje nipošto nisu naivni pa do tada ipak treba preživjeti!

Zato, Europo – probudi se konačno iz bunila!

geopolitika