Mala napomena: Zijad Terzić rođen je 1960.g. u Odžaku, BiH. Radi u Centru za kulturu Odžak, na mjestu knjižničara i animatora za kulturu. Članke redovito objavljivao u regionalnom listu „Posavina“ iz Brčkog, sve do njegovog gašenja 2011.g. Povremeno piše za portal „e-posavina“.                                                          Kolega je i prijatelj naše suradnice Darije Mataić Agičić, dakle, i naš je prijatelj. S njegovog fejsa preuzimao tekst koji ima naslov kao dio teksta iz Grahine pjesme Sine (poslušaj dolje!)

Aski T.

Znam, ovih sam dana, u vrijeme protesta u Odžaku, propustio zadnju priliku da se svrstam u uzorne, sretne i zadovoljne, članove društva.  Reputacija čovjeka koji objektiv svog fotoaparata voli turiti i u najbanalnije događaje u ovom mjestu (smotre krava i junica, kucanje, izbori), unaprijed bi me amnestirala od eventualnog sudjelovanja u demonstracijama. Mogao sam lagodno, nakon svakog protestnog okupljanja pred Općinom (a posebno poslije vidnog osipanja demonstranata), potapšati kakvog stranačkog prvaka, lajkati frizure službenicama, titulirati i klanjati se, uvlačiti se i ulizivati ili, jednostavno, napraviti par rasističkih komentara na izgled i hranidbene navike demonstranata, i opet bih bio u vidokrugu simpatija odžačkog establišmenta. Istina, činjenica da, evo, već više od pola godine, svojom plaćom sponzoriram ping-pong meč između Kantona i Općine, stavljala je moj izbor u demonstracijama pod opasnu sumnju. Ali, i tu sumnju lako ćemo eliminirati drugom jednom činjenicom: masovnom zaluđenošću Odžačana, da za stjecanje visokih naučnih titula nije potrebno odlaziti u biblioteke.

Jasno je, dakle, da poslije upotrebe kondicionala u prethodnom odlomku, ne mogu više slagati da nisam bio na strani demonstranata. Da, zaista jesam. Prvi dan, iziritiran dezinformacijom, kako na proteste stižu dva autobusa huligana iz Srebrenika, prosto sam poletio prema Općini. Ta poznato je u Odžaku, da umjesto ključeva, tableta i cigareta, praznog novčanika i neplaćenih računa, u džepovima uvijek nosim po dvije-tri kamenice i ne iskoristiti priliku, skriven u masi huligana, a ne zafrljaciti koji kamen prema Općini, bilo bi ruganje historiji. Moja demostrantska agresivnost nije splasnula ni onda, kada je postalo jasno da su nas izdali huligani iz Srebrenika, niti onda, kada se nije pojavio, a također najavljen, autobus Torcidaša (Ua, Hajduk, Dinamo je zakon!). Okrenuo sam se improvizaciji, pa sam prizor motanja nekoliko pasa lutalica oko nogu policajaca (Čovječe, pa i psi su bili na njihovoj strani!) vješto iskoristio za dodatno potpaljivanje masa, uzvikujući: „Pogledajte, oni su izveli i pse na nas!“

Kada je masu sledila informacija da iz prikrajka vreba i kombi specijalaca iz Orašja, nisam se dao zbuniti: ja, kome i jača čvoka može nanijeti ozbiljne tjelesne ozljede, bio sam spreman i nasrnuti na njih. Jednog bih gonio sve do džamije, taj bi uletio unutra i maskirao se u hodžu. A kako dići ruku na svećenike (Koliko ih poštujem, eliminiram ovdje čak i onu dosjetku s nogom!), ta oni su uvijek, svih ovih godina iza rata, bili na strani slabih, nemoćnih i prevarenih, nikada na strani lopova, demagoga, narodnih zaluđivača, koji upropastiše ovu zemlju. I zar u vjerskim odborima ne sjede pravi, iskreni vjernici, nikako nemoralni političari?!

Okrenuo bih se tu sljedećem, još robusnijem specijalcu od prethodnog, njega bih utjerao u zgradu suda (Molim ovdje jedan demanti, makar „pravopisni“!), a kad tamo, on se raskomotio za stolom u jednoj od kancelarija RO „Mere“, ima uredan Ugovor na određeno vrijeme, do 2016.g. Razoružan regularnošću zapošljavanja u našem Kantonu,  izletio bih napolje i najvećeg, najstrašnijeg specijalca potjerao u zgradu Općine. Pretpostavljate, opet bih bio izigran: on je već portir i ima tjelohranitelja u tipu s kojim sam nekada davno produvao, brat bratu, dobar naviljak trave. A kako nasrnuti na istomišljenika?!

Preostale bi se „kornjače“ ko zečevi razbježale po Odžaku i zaposlile u ministarstvima, Domu zdravlja i ostalim javnim ustanovama.

Da, bio sam na demonstracijama i ostao sam sve do kraja, kada se ona masa od nekoliko stotina demonstranata na početku svela na 20-tak posljednjih dana i kada je postalo jasno, da od ispunjenja zahtjeva neće biti ništa, ili kako to pjeva Damir Avdić, da „radim za kurac, demonstriram za dva!“.

Bio sam i nije mi nimalo žao. Družio sam se s ljudima, kojima na čelu ne piše iz koje su stranke, koji ne znaju značenje nategnutih, manipulantskih  sintagmi „nacionalno uvažavanje“ i „vjersko poštivanje“; oni se jednostavno uvažavaju i poštuju kao ljudska bića. I ne preseravaju se velikim zastavama i svojim „postignućima“, ne tapšu te svaki čas, ne akobogdaju i ne selametaju, kad im je teško i plaču i psuju, i smiju ti se, bez obzira na tvoju titulu, ako provališ kakvu glupost. S njima sam shvatio: ja dosad nisam izlazio u čaršiju, ja sam, zapravo, svaki put izlazio na demonstracije. I povratio sam vjeru u ovo mjesto, nije me više sramota što sam iz Odžaka: ipak tu ima i svih 20 ljudi s kojima se može popiti kafa.

Doduše, nisu baš visoko obrazovani. Visokoobrazovani su na drugoj strani, pripadaju odžačkom visokom staležu, zajedno s čistačicama na državnom proračunu. (I, budući iz iste stranke i poznajući čistačicin iskren nacionalni zanos i imajući na umu da se u ovoj državi prekonoći može završiti fakultet, u stalnom su strahu, da im ona već sutradan ne dođe za ravnateljicu.)

Zaista, nikada sebi ne bih oprostio da sam u svemu ovome bio s onima koji manipuliraju, prijete i ucjenjuju, napadaju svijet na ulici, razvrgavaju prijateljstva SMS-om. Ne daju lajkati, heeej!

I samo vi, poslije svega ovog, gledajte mrko i krivite glave. Jer, „već ste pobjeđeni, u krilu vaših najznačajnijih pobjeda, zato što postoji u čovjeku - gledajte mene - neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, djelo straha, smjelosti, neznanja i zauvijek pobjednička“ (Hvala, Dženi ;) )

Neka vas i takvih! Svi vi Mrkogledi, Krivoglavi, čak i Šakomlati, i opet ste i takvi sadržani u meni, sve vas mogu podnijeti (Doduše, ponekad malo povraćam!), a nikada ništa od moga neće biti sadržano u vama.

Prisjećam se ovdje i ovoga.

Kada je prije dvije godine meni, baš meni, osobi nikakvog političkog utjecaja, svojenacionalnoj i svojevjerskoj sramoti, jedan rasni „ovovremeni“ egzemplar, u Odžaku inače poznat kao „the man who loves beautiful colours“, iz čista mira, za nešto što nisam odradio, ponudio svih 500 KM, odmah mi je bilo jasno: ovaj režim definitivno ide u totalni qurac.

Kada su ovih dana u Odžaku i vlast, i stranke, i vjerske zajednice trošile zadnje zalihe radnih mjesta, nacionalnih strahova, prijetnji i obećanja, kako bi razbile proteste građana i kada je ona famozna brojka 500 (KM) stavljena u kontekst eliminiranja iz protesta jednog od najmasovnijih udruženja, svakome, ko drži do najjednostavnijeg računa, bit će jasno: neće proći ni dvije godine, a ovaj će režim završiti na destinaciji iz prethodne rečenice.

Hoće li mi biti žao? Nimalo! Naprotiv, uživat ću kad većina aktera ovog društva u Likelandu ne bude imala ponuditi više nego „obitu“ tepsiju suhe pleske i muzgavu plastičnu, dvolitarsku flašu zahlade. Sviđa mi se, kliknut ću.

Imam li se, u svemu ovome, i u šta pouzdati? Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim svojih roditelja, koji su, kao i većina roditelja moje generacije, što iz straha, što iz neznanja, a velikim dijelom i iz vlastitog egoizma, naučili svoju djecu da im oproste ama baš sve. Mnogi su pomislili da se u ovome vremenu na tome može nešto izgraditi, zato i imamo ovakvu „budućnost“.

Ja se uzdam u ovo: svoje dijete, kojemu sam toliko toga uskratio, učim da mi ama baš ništa ne oprašta. Treba, ipak, pa šta bilo, iza sebe ostaviti za budućnost.

Izvor: facebook.com/notes/odžak-real