„Kada ostanem ja sam i svučem skroz odelo
Preostanemo samo ja i moje golo telo
Tad zaboravljam na mamu, tatu i omiljeni keks
I lagano, lagano počnem misliti na sex
Iza pojma sex se kriju neke interesantne igrarije
Rezervisane, izgleda, samo za one malo starije
Al kad se prvi put pustiš seksualnoj maštariji
Siguran je znak da si postao stariji“
Antonije Pušić
Čudo neviđeno: kurikulum izvannastavnog predmeta „Zdravstveni odgoj i obrazovanje“ namijenjenog učenicima viših razreda zagrebačkih osnovnih škola nije se ni pojavio, a već su po njemu paljbu osuli razni dušobrižnici, prije svega iz redova Crkve i njoj sklonih političkih krugova. Napad na nepoznato postao je pastoralna disciplina. U preventivnoj borbi protiv neviđenog svaka je činjenica sumnjiva, a svaka sumnja potvrda vjere.
Zagrebačka nadbiskupija objavila je izjavu kojom tvrdi da su predloženi sadržaji „ideološki privatizirani“. Jer zastupaju „rodnu ideologiju“. Već u tome da neki vide ono što još nije prikazano krije se čudo teološko-oftalmološke naravi, sposobnost da se vidi kurikulum koji ne postoji. Mehanizam, međutim, nije nov. Kad god Crkva ne razumije ili ne želi razumjeti neki pojam, proglasi ga ideologijom. Nekoć heretik, danas „woker“. Moderna inkvizicija bez dima, no s istim moralnim zadahom. Srećom, danas se to ipak rjeđe završava „ljudskim roštiljem“.
Zdravstveni odgoj, prema najavama, obuhvaća teme zdravog stila života, prevencije ovisnosti, mentalnog zdravlja te spolnog i reproduktivnog zdravlja. Da bi u tome netko vidio ideologiju mora imati prilično uvrnut pogled na svijet. Ili znan interes da se svijet ne mijenja. Jer govoriti o pubertetu i kontracepciji nije svjetonazor. Već biologija. Iz retorike i poteza razumno je zaključiti da problem nije u znanstvenosti sadržaja, nego u tome što nije pod crkvenim nadzorom.
U retorici „rodne ideologije“ krije se strah od gubitka kontrole. Svaka tema koja se dotiče spolnosti, psihološkog razvoja ili različitosti doživljava se prijetnjom crkvenom moralnom monopolu. Znanstveni kurikulum je hereza jer ne citira Svetog Oca već Svjetsku zdravstvenu organizaciju. A kad dogma krene ocjenjivati znanost, a znanosti se uskrati pravo da propituje dogmu, ušli smo u srednjovjekovnu inverziju. Autoritet se uzdiže iznad dokaza.
Dodatni apsurd leži u tome što je zdravstveni odgoj predviđen kao izborni predmet. Roditelji bi mogli odlučiti žele li da ga njihova djeca pohađaju. No Crkva tvrdi da i sama mogućnost izbora ugrožava vjeru. Nije retorička figura: sama mogućnost izbora ugrožava vjeru! Vjeronauk – također izborni – ne smatra se prijetnjom pluralizmu. Dakle, nije svaki izbor hereza, ovisi tko ga nudi. Izbor je svet ako ga omogućuje Crkva, hereza ako ga odobri gradonačelnik.
Kad Crkva napada zdravstveni odgoj, ona ne brani vjeru, već monopol nad moralom. Religija tu ne traži slobodu, već pravo da određuje granice slobode drugih
Upravni paradoks prati i onaj moralni. Političari koji su desetljećima prešućivali socijalne i obrazovne skandale postaju zaštitnici djece. Kurikulum, onaj neviđeni, već je proglašen prijetnjom, a autori optuženi da „relativiziraju pedofiliju i LGBTIQ propagandu“. Čak i kad je optužba iskonstruirana, metoda je ista – umjesto argumenata zaziva se svetinja. Cinici bi rekli da moralnu paniku proizvode oni koji bi vlastite skandale o zlostavljanju djece prešutjeli. Stoga teško da se radi o zaštiti, prije o perverziji morala. No, kako nisam cinik, neću to reći.
Kontracepcija je, naravno, najproblematičniji dio neviđenog kurikuluma. Djecu, tvrdi se, ne treba učiti o kontracepciji nego o suzdržavanju. To je vjerski prihvatljiva kontracepcija. Ipak, problem je nuditi, kao obrazovnu reformu, model koji nije uspio ni u samostanima. Propovijedati suzdržanost u društvu u kojem se i sami propovjednici teško suzdržavaju više je vježba u licemjerju no u odgoju. Zdravstveni odgoj nije tu da nudi moral, već znanje. A znanje, za razliku od dogme, ima tu nezgodnu osobinu da pomaže ljudima živjeti duže, zdravije. I slobodnije.
Sukob u Zagrebu nije tek oko spolnog odgoja. On je star koliko i moderna država. Sukob znanja i autoriteta, razuma i dogme. Kad Crkva govori o „rodnoj ideologiji“, ona reproducira borbu protiv svake ideje koja izmiče njenu nadzoru. Nekoć astronomija, potom evolucija, danas biologija i građanski odgoj. Sadržaj se mijenja, refleks ostaje isti. Sve što nije sakralno, sumnjivo je.
U Hrvatskoj se Crkva više ne sukobljava s ideologijama nego modernitetom. Religijski iliberalizam ne ratuje s nevjerom nego emancipacijom, pravom pojedinca da sam odlučuje o tijelu, savjesti i istini. Kad Crkva napada zdravstveni odgoj, ona ne brani vjeru, već monopol nad moralom. Religija tu ne traži slobodu, već pravo da određuje granice slobode drugih.
Sekularizam nije neprijatelj vjere, nego okvir njene slobode i proces pregovaranja o granicama moći. Ipak, u hrvatskoj praksi neutralnost se proglašava blasfemijom, a jednakopravnost diktatom. Javni prostor pretvara se u sakristiju. U takvom ambijentu pluralizam postaje hereza, a sekularizam nova „religija bez Boga“ koju valja suzbiti.
Katolička crkva, nakon što je izgubila državni suverenitet, osvojila je društveni. Obrazovanje je postalo njezin politički instrument, poligon moralnog utjecaja i discipline. U Hrvatskoj taj obrazac nikada nije prekinut. Crkva nije ispustila vlast, već ju je premjestila u učionicu. I dalje oblikuje javni prostor, samo sad kredom i vjeronaukom.
Kad je u Francuskoj 1882. uvedena „škola bez Boga“ i građanstvo umjesto katekizma, bio je to pokušaj da se moral zasnuje na dostojanstvu, jednakosti i razumu, a ne dogmi. Sto pedeset godina kasnije Hrvatska još vodi raspravu: može li moral postojati bez blagoslova. Kad bi Crkva danas čula Julesa Ferryja, vjerojatno bi ga optužila za rodnu ideologiju.
Zdravstveni odgoj nije ideološki projekt nego javnozdravstvena mjera. Njegov cilj nije preodgajanje, nego obrazovanje, smanjenje bolesti i trudnoća u maloljetničkoj dobi, zlostavljanja i predrasuda
Ustav Republike Hrvatske propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države i ravnopravne pred zakonom. To ne znači da im se zabranjuje djelovanje, nego da njihova uvjerenja ne mogu biti norma za sve građane. Javno školstvo, kao temeljna javna institucija, pripada svima. Vjernicima, agnosticima i ateistima. Zato ono mora biti neutralno i utemeljeno na znanstveno-provjerljivim spoznajama. Sekularnost nije antiklerikalizam, nego minimum civilizacijskog dogovora, da nitko nema monopol nad istinom.
Roditelji imaju pravo odgajati djecu u skladu sa svojim uvjerenjima, no to pravo ne uključuje zabranu drugima da imaju pristup znanstveno-utemeljenom znanju. Izbornost zdravstvenog odgoja upravo je oblik pluralizma koji ne nameće već omogućuje. Osporavati izbornost znači osporavati ideju slobodnog društva.
Formalna jednakost nije dovoljna ako društvene norme privilegiraju religiju. Liberalna demokracija prestaje biti slobodna kad vjera postane uvjet pripadnosti. Hrvatska škola upravo je takav primjer. Vjeronauk se ne nudi kao mogućnost, nego kao norma. A kad je dogma norma, znanost postaje opozicija.
Paradoks dogme i znanosti ima svoj institucionalni pandan. Vjeroučitelji, službeno poslani crkvenim mandatima, u javnim školama često napreduju do mjesta ravnatelja. Biti vlast nije sporno. No kad ti vjeroučitelji žele postati sindikalni povjerenici, glas radnika umjesto glasnogovornika vlasti, mogu naići na otpor. Crkva dopušta da njeni ljudi upravljaju, no ne i da se udružuju. Možeš biti vlast, ne možeš glas. To je dosljedna logika institucije koja slobodu priznaje samo vertikalno, prema gore. Takva politika otkriva dublju strukturu moći – dopušta integraciju u sustav, no ne i autonomiju unutar njega. Tolerira poslušnost, ne i solidarnost. U duhu je logike kojom se osporava zdravstveni odgoj: ne zato što je sadržaj sporan, nego zato što proizlazi iz drukčijeg autoriteta. Kad religijska institucija određuje granice znanja i istodobno ograničava radnička prava svojih predstavnika, tada ne brani vjeru nego poredak moći.
Zdravstveni odgoj nije ideološki projekt nego javnozdravstvena mjera. Njegov cilj nije preodgajanje, nego obrazovanje, smanjenje bolesti i trudnoća u maloljetničkoj dobi, zlostavljanja i predrasuda. U društvu koje i dalje izbjegava razgovarati o spolnosti, mentalnom zdravlju i različitosti, takav predmet nije prijetnja nego nužnost. Kad se to osporava, ne govori se o vjeri, nego o strahu, strahu da će djeca znati više nego što bi smjela, da će razumjeti svijet mimo propisanih tumačenja. A svaka vlast koja se boji znanja zapravo se boji gubitka kontrole.
Sekularna država nije prostor protiv vjere, nego granica između razuma i moći. U hrvatskoj izvedbi iliberalne demokracije Crkva koristi slobodu da bi ograničila slobodu. I pluralizam da bi ga ukinula. Sve dok država na to pristaje u ime „neutralnosti“, sekularnost će ostati fusnota u vjeronauku, a znanje sumnjivo po definiciji. Da, naravno Crkva može i treba imati stav o zajednici, društvu, u kojem djeluje. Država kao interes zajednice, njen život i vrijednosti nisu izvan interesa Crkve. No, demokracija suvremene države jest laička, suprotnost sustava koje jednači Crkvu, državu. I naciju. Tu Crkva ne smije očekivati kako će ušutkati svaki drugi glas i stav, ostvariti monopol vrijednosti, tumačenja i odlučivanja. Bogu božje, a odluke na ovom svijetu stvar su svjetovne vlasti. Bar za sada. Oportunizam i strah političara mnogo su veći problem.
U školi bez Boga nastaje moral koji priznaje sve ljude. U školi s vjeroučiteljem nastaje strah od drugačijih. I nije to pitanje vjere, nego pismenosti.
