Svijet sve očitije klizi prema konstantnim sukobima i ekološkoj katastrofi. I sve se više čini da izbjegavanje tog scenarija ovisi o radikalnom zaokretu, ekonomskom i geopolitičkom. Pitanje je koliko smo na taj zaokret, na vraćanje na početne postavke, spremni.
Svijet se priprema za rat. Primjećivali mi to ili ne, vjerovali mi u to ili ne, razvijali antagonizam prema toj ideji ili indignaciju i ravnodušnost. Sukobi eskaliraju diljem planete, na svim kontinentima. Svijet se naoružava. Vojna oprema se isporučuje prije roka ugovora, poput francuskih Rafala Hrvatskoj. Čak i iznad Zadra čije je predgrađe danas nekadašnje selo Zemunik, gdje se nalaze i vojna i civilna zračna luka, avioni lete danima, neki u formacijama vidno različitima od izložbenih Krila Oluje, koje podsjećaju na akcijske, a neki lete pojedinačno. To nije uobičajena praksa, osim pred proslavu Oluje, u augustu svake godine. Vježbaju. Već godinu dana, povremene vojne vježbe izvode se na Pacifiku, na Atlantiku – na Mediteranu, u Indijskom i Arktičkom oceanu. Samo u Južnom oceanu, oko Antarktike, vojni brodovi još uvijek primarno provode znanstvena istraživanja.
Naivna “analiza” reći će: za sve je kriva Rusija, ili ne nužno cijela Rusija, nego njezin nedemokratski manipulator Vladimir Putin. Kad krene bilo koji rat, najvažnije je kontinuirano imati na umu razlike između nacionalnih politika i naroda koji čine bilo koju državu. Ruski umjetnici tako su i dalje jednako veliki kao što su bili i prije godinu i pol dana, a otkazivanje ruske umjetnosti govori više o našem stupnju društvenog razvoja, nego što kažnjava agresora. Važno je uvijek raditi tu distinkciju i sjetiti se da su možda nekad u prošlosti, bližoj ili daljnjoj, i sve naše zemlje bile i u ulozi agresora i u ulozi žrtve. Formalno gledano i pravno, bez obzira na društvene kontekste, živimo u demokracijama, pa je čak i Rusija formalno demokracija. Demokracija u kojoj su izbori manipulirani, u kojoj Putin pobjeđuje jer, pored svih ostalih faktora, mnogi, koliko god nesvjesno, vide u njemu nekakav zamišljeni kontinuitet sa Sovjetskim Savezom i kojeg se ne odriču iz tko zna kojih razloga. I jer povjerenje u postojeću vlast je, čini se, postalo psihološko pitanje (“the devil you know”), možda i više nego političko. Mlađi ljudi, možda Rusi, možda u bilo kojoj drugoj zemlji globalne periferije, pak vide kako zemlje koje imaju kulturnu hegemoniju šire diljem planete diskurs pun mržnje, predrasuda, neistina i najobičnijih gluposti čime spontano rađaju antagonizam prema kapitalističkim zemljama globalne jezgre u socioekonomskom smislu. Sve to proizvodi proturječje šire od klasičnog ljevičarskog pitanja “zašto radnička klasa glasa za desnicu”. Šire i od klasične liberalne optužbe da je svaka socijalna i klasna politika populizam. I još gore od toga, taj diskurs koji proizvodi kulturna i društvena hegemonija polarizira svijet. I tu smo sada.
Medijska ograničenost
U vrtlogu štetnih hegemonija, na rubu nuklearnog rata. Ma koliko se ne slagali sa Putinovim napadom na Ukrajinu, ne možemo reći da su prigovori Rusije, tako i Kine, pa i Brazila, Čilea, Bolivije (“We’ll coup who we want”) i drugih zemalja prema primarno SAD-u neosnovane. Ako ste ikada imali priliku čitati medije izvan Hrvatske, na nekom drugom jeziku, mogli ste lako tome svjedočiti. No, u Hrvatskoj, u medjima na hrvatskom jeziku nema alternativnih perspektiva, postoji samo jedna, ona doslovno pokradena, tj. kopi-pejstana, dekontekstualizirana i skraćena, prevedena i prenesena s velikih američkih medija. Mediji će jedni druge optužiti za lažne vijesti i lošu kvalitetu, ali neće naći nikakvu kontradikciju u tome što svi prepisuju članke i informacije i stavove sa medija – legitimnog, masovnog mejnstrim medij – koji mora upravo ovih dana platiti nešto manje od milijarde dolara firmi koja provodi glasanje u SAD-u, a koja je samo instrument u optužbi američkih desničara za navodno pokradene predsjedničke izbore. Mjesecima su mediji u SAD-u propitivali validnost izbora, što danas znamo da je bila čista lažna vijest za koju medijska kuća Fox sada mora snositi odgovornost. Međutim na periferijama poput naše, u obrazovnom sustavu slabom poput našeg, gdje mediji voze na pogon tržišne stihije, nema konceptualnih poveznica između američke propagande, ideologije i hegemonije i svih lažnih i jednostranih vijesti dekontekstualizirano prenesenih na hrvatski.
Rasprava koja se s vremena na vrijeme ponavlja u novinarskim krugovima i o kojoj slušam od prvog svog dana u novinarstvu propituje čija glupost uzrokuje čiju – da li su nam ljudi glupi jer su nam mediji glupi, ili obratno. Konsenzus prividno leži samo u slozi da smo jedni i drugi glupi. I tu je greška. Glup ne može biti netko tko ne zna strani jezik i ne raspolaže različitim tipovima informacija. Glup ne može biti netko tko informacije o svijetu prima samo na hrvatskom jeziku. Ali odgovoran za percepciju gluposti svakako može biti netko tko bira i obrađuje informacije koje će servirati čitateljima. Odgovornost za posljedičnu glupost građana onda leži u selekciji i selektoru informacija. U svakoj jednostranoj informaciji, u svakoj osakaćenoj vijesti vidi se propuštena formulacija koji previše miriše lijevo da bi bilo koji urednik i novinar u Hrvatskoj s dobrim ukusom pustio ta baljezganja u javnost. Ta, nećemo valjda da nam se vrati komunizam! Tome je samo dodatno pridonio završetak izgradnje liberalne hegemonije u Hrvatskoj. Proces dovršen ulaskom Možemo! u Sabor te prostim premještanjem etikete “ljevice” s marksista na klasične liberalne i ljudskopravaške ideologije. Naravno, i tu leži problem jer je nakon desetak godina napora za afirmiranjem zaista lijevih pozicija u intelektualnoj javnosti taj sustav vrijednosti ponovno apostrofiran kao radikalan i nelegitiman. I tu se opet naša malena država ne može izdići iznad vlastitih ograničenja i krajnje uske perspektive.
I na globalnoj razini je sve vidljivio sve češće stratificiranje zelenih aktivista. Starije europske generacije izrasle na moralnoj pobuni protiv nuklearne energije došle su do krajnjih granica vlastitih proturječja i političkih slijepih ulica. Suvremene europske liberalne elite izrasle su iz moralnih kontradikcija zelenog aktivizma. Njihovi suparnici nisu ni kapitalisti, ni desnica, pa ni socijaldemokrati, već mlađe generacije i marksisti. Kada imate privilegiju pratiti medije na drugom jeziku ili čak na više jezika, iz raznih dijelova svijeta, onda je stvar zapravo konceptualno zdravija i optimističnija od one unutar pojedinih nacionalnih granica, u bilo kojoj zemlji. Prateći zelene aktivnosti diljem planete i na više jezika, sve više i sve češće čujem kako nam je za spas planete potrebna promjena sustava. Kapitalizam kao riječ posljednjih godina izgovarana je s jednakom gorčinom iz usta marksista i mlađih zelenih generacija. Elaboracije zašto je tome tako postaju sve preciznije. Mlađe generacije ne moraju kretati od radne teorije vrijednosti i završiti s tendencijama pada profitnih stopa, njima je sve jasno, iz prakse, iz iskustva. Većina od njih nikada nije vidjela Marxov „Kapital”, a ipak stvari koje govore ne odudaraju od načelnih zaključaka te teorije. Sukus bi bio izražen u sloganu ne želimo mijenjati planet, nego društvo. I to je činjenica, iako se ne vidi iz medija na hrvatskom jeziku, iako se ne vidi u mejnstrimu klasičnih medijskih sustava bili oni zemaljski, digitalni, satelitski, print, ili portali. Nijedan od tih sustava ne zadovoljava potrebe javnosti. Odatle i proizlazi antagonizam javnosti prema novinarima i medijima. Točnije i pravovremene informacije dobit ćete danas lakše preko informativnih influencerskih Youtube kanala nego iz najdotiranijih i najkomercijalnijih medija u bilo kojoj zemlji. Naravno ako govorite druge jezike. Ali ako i ne govorite, slična sudba izgona iz mejnstrima pogodila je nedavno i praktički jedinu satiričnu političku emisiju u državi Prime Time čiji je cilj isti kao cilj ovog teksta, da proširi koncepte i kompenzira štetu koju proizvode mejnstrim mediji. I Prime Time od prije kojeg mjeseca možete pronaći na Youtubeu, i na našem je jeziku, a informativan je i raspolažu točnim informacijama.
Rat za resurse
Svi ovi primjeri i sam ovaj tekst, služe tome da propitaju naše stavove o aktualnoj geopolitičkoj i vojnoj situaciji na planeti. Uzrok za novi globalni rat nije i ne može biti napad jedne zemlje na drugu, inače bi se svaki rat pretvorio u svjetski rat. Ovo u čemu sada živimo možda ne prepoznajemo tako, ali živimo u posljednjoj globalnoj grabeži resursa. Situacija je jako osjetljiva, Iran je u sukobu s Izraelom, Sudan i Burma su u građanskim ratovima. Čile je upravo najavio nacionalizaciju cijele industrije litija, Europa gradi zidove, SAD je prožet opasnim političkim tenzijama. Kanada se bori protiv Rusije za kontrolu Arktika koji se topi još brže nego svi apokaliptični UN-ovi izvještaji prognoziraju. Kina i Rusija imaju kontrolu nad većinom najtraženijih globalnih resursa potrebnih za suvremenu tehnologiju. “Zapad” može imati trenutno jaču vojsku, ali “Istok” ima resurse. Amazonu još više nego lani krče njemačke firme i mirovinski fondovi, Bangladeš, Maldivi, Indonezija i Oceanija tonu. I svjesni su potpuno zašto tonu, baš kao i Afrika i Indija. Sve ove zemlje neće se svrstati na stranu Zapada, osim možda Indije ako je susjedi ne natjeraju na kompromis. Svijet je polariziran, i pod uvjetom da NATO saveznici ne bace nuklearne bombe na sve ove zemlje, ne vidim kako bi ikako Zapad mogao izaći kao makar i pirov pobjednik iz izglednog kraha kapitalizma. Ali, niti ne zaslužuje. Ovaj tekst pišem povodom već prošlog Dana planete Zemlje jer davno je prošlo vrijeme kad se na Zemljin “rođendan” čistilo prirodu i parkove, kad se upozoravalo na CO2 u atmosferi i gasilo svjetla gradova i automobile. Sada je u ovom trenutku ona faza u izbijanju rata za koju mirovnjaci smatraju da ima najveći potencijal za deeskalaciju, kad je oružje raspoređeno, kad je vojska mobilizirana, ali rat još nije počeo. Deeskalacija je nužna, a moguća je samo tako da mi odbijemo sudjelovati u ratu, i tako da se sami pobrinemo za vlastitu sigurnost. Prehrambena sigurnost prva je koju trebamo osigurati, stoga posadite vrtove hrane – na balkonu, u pitaru, na livadi, između dvije trake ceste, bilo gdje, to je trenutno možda i nezaobilazan čin otpora kapitalizmu koji stvarno mora da bude prevladan, ako hoćemo da civilizacija preživi.
