Godinu dana nakon Hipodroma svjedočimo uličnim i institucionalnim promjenama koje su ustavni poredak pretvorile u poligon za desničarsko ćudoređe, cenzuru i radikalizam. Dok ulični pritisak i mase uspješno suspendiraju zakone, institucije glume fikus. O takvom društvu razgovarali smo s Viktorom Gotovcem, profesorom na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Živimo li godinu dana nakon Hipodroma i dalje u pravnoj državi ili u njenoj deformaciji, gdje se ustavna prava tumače isključivo kroz taj događaj?
Pravna država formalno postoji, no problem je ozbiljniji jer sve češće djeluje kao scenografija bez predstave, prisutna kao okvir, ne kao sadržaj. Ona predstavlja civilizacijsku kulturu ograničavanja moći u društvu koja implicira da većina ne može sve, da ulica ne može suspendirati Ustav ni da nacionalni zanos može poništiti prava manjine. Mitovi, traume i povijesni strahovi ne smiju državu učiniti taocem.
Kad pravo izgubi tu unutarnju moralnu snagu, sve napisano prestaje biti relevantno kao obvezujući jezik društva. Tu leži problem “duha Hipodroma”. Ne u jednom koncertu ili pjesmi, već u činjenici da je simbolički pritisak mnoštva oblikovanog izvan ustavne kulture počeo funkcionirati kao izvor političke legitimacije i utemeljenje državne politike.
Ispada da ono što dovoljno ljudi dovoljno glasno izvikuje, ma koliko bilo neustavno, prestaje biti civilizacijski upitno. To je opasna prijelomnica. Pravo ne postoji zato da uobliči kolektivnu ekstazu, nego da ograniči društvo kad smo najsigurniji da smo u pravu.
Koji je učinak te društvene metamorfoze na Ustav: je li on i dalje temeljni pravni akt Republike Hrvatske ili je degradiran na razinu svojevrsnog švedskog stola – priručnika za ponašanje po mjeri organizatora s Hipodroma?
Formalno, Ustav jest temeljni pravni akt. No, kad on u političkoj kulturi prestane biti obvezujući red vrijednosti, već postane skladište argumenata iz kojeg svatko uzima što mu u tom trenutku odgovara, bliže smo ustavnom oportunizmu nego integritetu ustavnog poretka. Desnica se poziva na narod, domovinu i vjeru, zaboravljajući da hrvatski Ustav nije plemenski dokument.
Nismo mi Šošoni, Komanči ili Tuarezi, koliko god mi neki akteri naše scene sličili likovima iz stripa o Zagoru ili, još više, Taličnom Tomu. Ustav nije statut ideološke, stranačke ili vjerske Hrvatske, već okvir pluralne republike. Ljevica se, s druge strane, često poziva na prava i slobode, ali bez dovoljno svijesti da se ona moraju braniti institucionalno i organizacijski, a ne samo moralnim zgražanjem i prodikama. Ustav nije jelovnik ni za lijeve ni za desne, on je granica, a onaj koji iz njega uzima samo ono što mu se sviđa ili mu služi, a prešućuje ostalo, taj ne tumači, već instrumentalizira Ustav.
Desnica se poziva na narod, domovinu i vjeru, zaboravljajući da hrvatski Ustav nije plemenski dokument. Ljevica se, s druge strane, često poziva na prava i slobode, ali bez dovoljno svijesti da se ona moraju braniti institucionalno i organizacijski, a ne samo moralnim zgražanjem i prodikama
U toj dopuštenoj nadmoći glasnijih i jačih – od molitelja na trgovima, zabrana kulturnih događaja, prosvjeda pred privatnim stanovima, do falsifikatorskih saborskih okruglih stolova o Jasenovcu – prepoznaje li se ista, hipodromska zvučna kulisa?
Ne bih sve to trpao u isti koš. Klečanje na trgovima, ma koliko bilo društveno problematično, formalno može biti sloboda okupljanja. Ali stvar postaje opasna kad javni prostor prestane biti otvoren za pluralnost i pretvori se u discipliniranje drugih i drugačijih, kad se molitva pretvara u politički pritisak, moral u zahtjev za kontrolom ženskih tijela, a vjera koristi kao batina protiv sekularne države. Tada više nismo na prostoru sloboda.
Nije problem što netko prosvjeduje, već kad institucije počnu popuštati. Cenzura često ne dolazi kao zabrana, već kao preventivni kukavičluk. Oportunisti ne čekaju stvarnu zabranu, oni se sklanjaju već i pred mogućnošću pritiska; netko ne odobri prostor, drugi kaže da “nije trenutak”, treći samo šuti ili kima glavom.
A okrugli stolovi o Jasenovcu i pozdravljanje s povijesnom nakaradom od pozdrava u Saboru je posebno osjetljiva stvar. Parlament nije poligon za povijesni revizionizam. Ili, ne bi trebao biti, ali postaje. Sloboda rasprave ne znači da država mora dati institucionalni dignitet svakom falsifikatu. Demokracija ne traži neutralnost između istine i laži, već odgovornost prema činjenicama.
Logika trajnog konflikta
Ipak, saborski su zastupnici na Hipodromu ustavne zabrane preglasali uzvikivanjem ustaškog pozdrava. Kao da se zakoni više ne donose u Saboru, nego se prepisuju s transparenata desnih moralnih vigilanata?
Ustaški pozdrav nije pitanje glazbenog ukusa, mladenačke provokacije ili “hrvatske tradicije”. To je simbol poretka koji je bio zločinački, rasistički i totalitaran. Demokratska država koja oko toga relativizira pokazuje slabost. Naravno, zakoni se ne donose na Hipodromu. Ali simbolička politika često prethodi pravnoj politici. Pogotovo ako vlast vode oportunisti i karijeristi.
Ako se godinama dopušta da se zabranjeni ili neprihvatljivi simboli normaliziraju kroz stadione, koncerte, komemoracije i medijske rasprave, tad pravo postupno gubi autoritet. Nije nužno da se zakon promijeni, dovoljno je da ga institucije prestanu provoditi. To je najopasniji oblik razgradnje pravne države: ne kad se zabrana formalno ukine, već kad postane sramotno tražiti da se zabrana primijeni.
S druge strane, svaka kritika posthipodromske stvarnosti se odmah proglašava “nacionalnom izdajom”?
Stara je to boljka “nedovršenih” demokracija. U zrelom republikanizmu kritika vlastite države nije izdaja, već oblik odgovornog građanstva. Izdaja je kad se država želi svesti na vlasništvo jedne stranke, jedne ideologije, jedne vjerske zajednice, jednog pokreta ili interpretacije povijesti. Hrvatski nacionalizam često ne razumije vlastitu državu. Ponaša se kao da je država nastala zato da potvrđuje njegove mitove. Ili liječi izmišljene povijesne traume, a ne štiti slobodu građana.
U tom smislu, kritičari nisu problem Hrvatske. Problem su oni koji Hrvatsku ne mogu zamisliti drukčije nego kao trajnu mobilizaciju protiv zamišljenog unutarnjeg neprijatelja. Domovina bez slobodnog čovjeka nije domovina, već dekoracija za vlast. Država koja se boji kritike nije sigurna u sebe. A narod koji kritičare proglašava izdajnicima zapravo priznaje da nema dovoljno jakih argumenata. I ima ona Goetheova, što je država lošija, to su joj “domoljubi” bolji. I glasniji, naravno.
Hrvatski nacionalizam često ne razumije vlastitu državu. Ponaša se kao da je država nastala zato da potvrđuje njegove mitove. Ili liječi izmišljene povijesne traume. U tom smislu, kritičari nisu problem Hrvatske. Problem su oni koji Hrvatsku ne mogu zamisliti drukčije nego kao trajnu mobilizaciju protiv zamišljenog unutarnjeg neprijatelja
Otvorio se novi bizaran rat između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića oko francuske parade. Tko gubi u ovoj utakmici?
Gubi država. I ozbiljnost institucija. Gubi vojska koju se ponovno uvlači u tuđi politički sukob, kao i vanjska politika koja se pretvara u produžetak rata Pantovčaka i Banskih dvora. Konačno, gubi i ustavna kultura jer se opet pokazuje da politički akteri ne znaju živjeti u suradnji, nego Ustav pretvaraju u bojište vlastitih taština i institucionalne nadmoći. Kod ceremonijalnih aktivnosti ministar obrane ima zakonske ovlasti, ali predsjednik Republike nije dekor vojske, već vrhovni zapovjednik i ustavni akter vanjske politike.
Stoga pravno pitanje nije banalno. No, politički problem jest. Imamo dva ustavna aktera koji se ponašaju kao da su oni sami država. U normalnoj ustavnoj kulturi ove se situacije ne rješavaju prijetnjama, javnim ponižavanjem načelnika Glavnog stožera, dosjetkama o mažoretkinjama i medijskim istupima.
Kod nas se i najmanji slučaj pretvara u ustavni rat. Znak je to institucijske nezrelosti. Hrvatska nije predsjednički sustav. No, nije ni sustav u kojem Vlada može ignorirati predsjednika. Kad suradnje nema, pravo postaje municija. Tu nitko ne pobjeđuje. Samo logika trajnog konflikta. A ona je za državu razorna jer građane navikava da su institucije manje važne od karaktera onih koji ih privremeno ispunjavaju.
Tom modelu njihovih odnosa ne vidi se kraj. Dokle?
Dok im taj sukob politički koristi. Zoran Milanović dobiva poziciju jedinog koji govori što misli, a Andrej Plenković sliku razumnog europskog birokrata u kandžama neodgovornog predsjednika. Obojica hrane vlastitu publiku, a država se u pozadini razara. Matrica neće prestati sama od sebe. Ustav nije psihoterapija za političke karaktere. On može urediti ovlasti, procedure i ograničenja, no ne može proizvesti političku pristojnost, samokontrolu, osjećaj za institucije.
Bez ustavne lojalnosti, kad akteri Ustav vide samo kao katalog svojih ovlasti, svaka nadležnost postaje minsko polje: Milanović instituciju predsjednika poistovjećuje s vlastitim temperamentom, a Plenković državu s političkom vertikalom kojom upravlja. Jedan državu dramatizira, drugi birokratizira. Jednom je Ustav megafon, drugom poslovnik vlastite većine.
A između toga nema prostora za republiku. Sukob će stati tek kad im prestane biti politički isplativ. Ili kad institucije počnu sankcionirati neodgovorno ponašanje. No, ne vidim da će se to dogoditi uskoro. Već smo podugo u stanju permanentne kohabitacijske psihoze. I dok javnost u tome vidi predstavu, a ne štetu, šarada će se nastaviti.
SDP ima problem potrošenosti, nedostatka idejne energije, kadrovske neuvjerljivosti, a Možemo! širine, glumljenog državotvornog jezika i neuspješnog izlaska iz okvira moralno superiorne urbane politike. Nešto mogu napraviti samo ako spoje socijalnu državu, institucionalnu obnovu i građansku Hrvatsku u jedan uvjerljiv politički narativ
Gdje je u svemu tome nestao Ustavni sud? Je li se ta institucija prepustila hibernaciji, a ustavna tumačenja prepustila ulici kao najsigurniji put za očuvanje vlastitih fotelja?
Ustavni sud je trebao biti čuvar ustavnog minimuma. Ne čuvar političke udobnosti, ili vlastitog reizbora. Međutim, on često djeluje kao institucija koja najbolje funkcionira onda kad ne mora odlučiti o onome što je politički najvažnije. To je vidljivo već duže razdoblje. I to nije problem samo sudaca, nego političke kulture i očekivanja stranaka.
Ako se ustavni suci biraju kao produžene ruke političkih dogovora, onda ne treba glumiti iznenađenje kad Ustavni sud djeluje oprezno, defanzivno i bez autoriteta. Političkim sponzorima nisu najodaniji oni najkompetentniji, već oni svjesni svojih stručnih deficita jer dobro znaju da bez političke zaštite nikad ne bi vidjeli tu sinekuru.
No, valja biti pošten, Ustavni sud nije jedini krivac. On sam ne može proizvesti ustavnu kulturu koju društvo nema. Ali može i mora biti bolji od prosjeka. Ako i on postane samo ogledalo političke kalkulacije, tad gubimo instituciju koja bi trebala biti iznad dnevnog straha.
Fikcija apolitičnog bića
Izbor ustavnih sudaca i stranačka podobnost postali su neodvojivi.
Problem izbora ustavnih sudaca nije u tome što politika sudjeluje u izboru. To je normalno, ustavni sudovi imaju političku dimenziju. Problem je kad političko sudjelovanje postane političko vlasništvo. Ustavni sudac ne mora, niti može, biti apolitično biće bez svjetonazora. To je fikcija. Ali mora imati sposobnost da i vlastiti svjetonazor ograniči ustavnim vrednotama. To je ključ.
Ako kandidat dolazi kao predstavnik jedne ideološke opcije, tad nije ustavni sudac, već delegat, zastupnik u “projiciranom” gornjem domu Sabora. Kod nas se ne traži integritet: stranke ne zanima hoće li netko štititi Ustav, nego isključivo mogu li stopostotno računati na njega. U toj razlici nalazi se cijela tragedija institucije.
Gledajući nedavna saslušanja kandidata za Ustavni sud na saborskom odboru stekao se dojam da je u pitanju ideološki poligon.
Saslušanja kandidata trebala bi biti ozbiljan javni ispit ustavne kulture; ne ispit znanja, već karaktera, metode mišljenja i osjećaja za granice vlasti. Ispit pravničke intelektualne zrelosti i snage obrane slobode, a dobili smo politički ritual u kojem se često ne traži ustavni sudac, nego potvrda ideološke lojalnosti.
Umjesto istraživanja finih kompetencija ustavne demokracije i ljudskih prava, kvalitete diobe vlasti, razmjernosti i granica državne moći, ponovno uživamo u političkom rutiniziranju unaprijed zadanih kriterija podobnosti u kojima sudjeluju svi. No, ovaj je izbor otišao i dalje.
Nije više samo problem u dokazanoj politizaciji izbora, problem sada postaje i stručnost, prikazuje se kao “sumnjiva” okolnost, a kvalifikacija postaje političko opterećenje. Dakle, negacija svega što bi ustavnost trebala biti. Uvedena je denuncijacija pojedinih kandidata, kvalificiranih ustavnih stručnjaka. Samo što se ne denuncira samo kandidat, već i sama ideja ustavne kompetentnosti.
Znači, stručna kvalifikacija postaje grijeh?
To je ponižavajuće za kandidate, no još više za Sabor koji pokazuje da Ustav ne razumije kao složeni normativni poredak, već kao poprište političko-ideološkog rata. Kandidata se ne ispituje o socijalnoj državi, jednakosti, sekularnosti, granicama većinske vlasti, odnosu nacionalnog i europskog prava, slobodi izražavanja, pravu na privatnost, radnim i socijalnim pravima. Ili samo usputno.
Sve se svodi na nekoliko signalnih pitanja. Thompson. Pobačaj. ZDS. Crkva. To jesu pitanja, no banalizirana kad služe kao ideološko testiranje. Pa, ako se ustavna pismenost mjeri samo na njima, tad je već poražena. Jer Ustav je puno širi od naših moralnih panika.
Dok se javnost bavi time tko je dovoljno Hrvat, vjernik, domoljub, u pozadini se odvija sasvim konkretna preraspodjela moći. Rad postaje nesigurniji, stanovanje skuplje, javne usluge slabije, društvena mobilnost manja. To nije slučajno
Što je gore: desnica koja traži da se suci podrede crkvenim dogmama umjesto Ustavu, ili to što je lijeva oporba djelovala ipak uplašeno, prepuštajući teren desnici?
Oboje je preloše, no ne na jednak način. Desnica bar zna što hoće. Problem je što oni hoće državu u kojoj većinski identitet ima povlašteni ustavni status umjesto liberalne demokracije, što je opasno, iako politički razumljivo logikom većine. Ljevica i centar imaju drugi problem.
Oni ponekad i znadu protiv čega su, ali ne znaju za što su. Brane sekularnost, ali bez političke strasti. Brane prava, ali bez organizacijske snage. Brane manjine, ali često se ne znaju obratiti većini. Brane Ustav, ali ga ne prevode u jezik društvene borbe i zalaganja.
A uz sve to, indolentnost političke kalkulacije i organizacijska impotencija gotovo da su brend naše političke ljevice. Demokratska Hrvatska ne može se graditi samo protiv nacionalizma većine. Mora se graditi kao bolja nacionalna, građanska i socijalna zajednica. Ako ljevica ne nudi uvjerljivu ideju Hrvatske, prepustit će Hrvatsku onima koji imaju lošu.
Je li lijevo-liberalna oporba u posthipodromskom vremenu sve te agresivne ideološke šutove desnice olako propustila da se ne bi zamjerila desnijem biračkom tijelu?
Reakcija je redovito nedovoljna, no problem nije samo u glasnoći i tonalitetu. Možete vikati, a da ništa ne kažete. Promašaj je što opozicija često nema politički oblikovanu ideju sukoba. Ona reagira na ekscese, ali ne imenuje drugu stranu.
Opozicija bi morala pokazati građanima da sve ovo s ulice nije tek niz usputnih incidenata, već dobro osmišljen model društvene regresije. Samo za to treba hrabrosti. I to ne samo u vidu deklarativne antifašističke geste i ponavljanja kako je “ustaški pozdrav neprihvatljiv”, jer to je tek civilizacijski minimum. Treba imati petlje glasno reći da Hrvatska nikad neće biti normalna zemlja dok se njezina politička energija troši na grobove, zabrane, neprijatelje, zastave i moralne panike, umjesto na škole, stanove, plaće, zdravstvo, pravosuđe, rad i razvoj.
Brak iz računice
U prijevodu, smatrate da je najavljena koalicija SDP-a i Možemo! tek brak iz računa, a ne struktura s jasnim i hrabrim odgovorom na hrvatsku današnjicu?
Ako se ta koalicija svede samo na puki aritmetički projekt i zbrajanje urbanog liberalizma s ostacima socijaldemokratske infrastrukture, to je mrtvorođenče od začeća. A, nažalost, to tako i izgleda. Brak iz računice nije nužno loš, ali u politici funkcionira samo ako iza te računice postoji sadržaj. A za sada vidim samo neki skeč o inflaciji. I zazivanje nekih posve neprepoznatih politika, koje su izradili zacijelo sjajni ljudi. SDP ima problem potrošenosti, nedostatka idejne energije, kadrovske neuvjerljivosti.
Možemo! ima problem širine, glumljenog državotvornog jezika i neuspješnog izlaska iz okvira moralno superiorne urbane politike. Zajedno mogu nešto napraviti samo ako spoje socijalnu državu, institucionalnu obnovu i građansku Hrvatsku u jedan uvjerljiv politički narativ. I, jasno, izmisle nova lica, prepoznatljiva i uvjerljiva. Da krenem s kraja, ovo posljednje ne primjećujem. Samo kadrovsko recikliranje jednih te istih aktera. I to aktera koji ni prije nisu imali rezultat.
I dok se domoljublje mjeri urlanjem s Hipodroma, što se u pozadini dogodilo s realnim sektorom i radničkim pravima?
Kad društvo neprestano proizvodi ideološku buku, ljudska egzistencija nestane iz vida. Dok se javnost bavi time tko je dovoljno Hrvat, vjernik, domoljub, u pozadini se odvija sasvim konkretna preraspodjela moći. Rad postaje nesigurniji, stanovanje skuplje, javne usluge slabije, društvena mobilnost manja. To nije slučajno.
Kulturni rat često služi kao dimna zavjesa za materijalne nejednakosti. Ljude se namjerno mobilizira oko simbola kako ne bi postavili pitanja plaća, javnog zdravstva, mirovina, iscrpljenosti javnog sektora.
Prava iz rada danas nisu samo pitanja sindikata i radnog odnosa, to su pitanja dostojanstva života svih koji od rada žive. Ako obespravljeni radnici žive na rubu golog preživljavanja, tada ne govorimo o sitnim anomalijama, već o strukturalnom problemu društva koje prihvaća nejednakost kao normalnu.
Rijetko se postavlja pitanje ima li uopće radničke solidarnosti u ideološki zatrovanom društvu?
Ima je, ali je slaba, raspršena i često politički neprepoznata. Solidarnost ne nestaje zato što su ljudi sebični, nego zato što su institucije, mediji i politika godinama proizvodili društvo u kojem se svatko boji da će izgubiti ono malo što ima. Atomizirano društvo teško stvara egzistencijalnu svijest. Možda i zato što su sindikati slabi i kalkulantski postavljeni, a u privatnom sektoru radnik često mora šutjeti jer “bar ima posao”.
Pojedinci se bore, ali često bez šire društvene imaginacije. Tu se vraćamo na temeljno: bez socijalne države nema ni liberalne demokracije. Ljudi u trajnoj nesigurnosti lakše prihvaćaju autoritarne odgovore i sigurnost identiteta koje im desnica nudi. A to je najjeftinija i najopasnija sigurnost, pripadanje “protiv” nekoga.
Stvoriti neprijatelja lakše je no riješiti probleme generacija. Zato odgovor na “novi moral” ne može biti samo liberalno ruganje konzervativizmu. Mora biti ozbiljna politika socijalne sigurnosti. Republika se ne brani samo na pitanjima simbola, već socijalnim sadržajem. Bez toga Ustav je lijep tekst, no ne i životni poredak.
