Elvis Bošnjak, u romanu ”Gdje je nestao Kir”, razlikuje povijest razloga od povijesti istine. Povijest istine ne uzima u obzir nečije razloge, dok povijest razloga ne uzima u obzir istinu. Razlozi prilagođavaju stvarnost nečijim potrebama.
Tu se uvijek radi o nasilju nad istinom, društvom i pojedincem. Hrvatska je država povijesti razloga, tu istine gotovo da i nema, ona je prešućena i nijema, ona je nastala kako bi bila podređena interesima onih koji je svojataju. Ovo vidimo na svakom koraku.
Usmjerimo pogled prema Slavoniji. Istina je da je Slavonija zapuštena, iskorištena, raseljena, osiromašena i ostavljena. Postoji dobar razlog zašto se nalazi u takvom stanju i zašto se mora nalaziti u takvom stanju – Slavonci su na to pristali, oni su, prihvaćajući krivotvorenje istine, birajući uglavnom HDZ ili opcije nastale iz HDZ-a, izabrali ovakvu Slavoniju.
Kao ljudi imamo moralnu dužnost biti solidarni s ljudima koje pogađaju nevolje, ali kao politička bića trebamo uvažiti nečiju političku volju i one koje su birali neke politike, dužni smo ih prepustiti svim posljedicama njihovih političkih izbora.
Povijesna istina je da je Slavonija sama izabrala biti zapuštena, napuštena, iskorištena, raseljena, osiromašena i ostavljena. Protivnik sam romantičarske interpretacije zbilje, ljude treba suočiti s onim što rade, bilo da to rade izravno, bilo da biraju političke predstavnike koji će im, kao opunomoćenici njihove kolektivne volje, raditi ono što žele da im se radi i što zaslužuju da im se radi.
Sve navedeno vrijedi za čitavu Hrvatsku, ne samo za Slavoniju. Građani Hrvatske, baš kao i građani svih ostalih država, žive u državi po njihovoj mjeri. Ako nas pljačkaju, zaslužili smo biti opljačkani jer se nismo u stanju suočiti s povijesnom istinom da biramo lopove.
Pronaći ćemo neke razloge zbog kojih su oni koje biramo bolji od drugih koji nas ne bi opljačkali, makar ne u tolikoj mjeri. Pronaći ćemo razloge – pljačkaši su sposobniji, oni nude stabilnost, domoljubni su i pod njihovim vodstvom je stvorena država.
Pronaći ćemo neke samozvane političke analitičare, kao što je to, primjerice, Jerko Trogrlić za kojega iz prve ruke znam da sudjeluje u kreiranju javnog života Zadra sukladno interesima HDZ-a, da nam objasne kako je upravo HDZ naša sudbina.
U svijetu istine nemoguće je da stranački plaćenik nastupa u formi političkog analitičara, pogotovo ne neovisnog političkog analitičara. No u svijetu razloga, novac je dovoljan i nužan uvjet da svatko može sve biti – plaćeni PR stručnjaci bivaju pozivani kao neovisni analitičari kako bi nam objasnili kako su oni koji su ih spremni najviše platiti upravo najbolji za građane.
U svijetu razloga postoji dobar razlog zbog čega država ne djeluje u poplavljenim područjima ili u potresom razrušenim područjima – građani su izabrali one koji će ih ostaviti da se sami snađu. I opet će ih, u to uopće ne sumnjam, birati.
A da je njihov izbor logičan i za njih najbolji, potvrdit će im neki Jerko Trogrlić, Ankica Mamić ili Krešimir Macan. HDZ je najjači, najstabilniji, najbrižniji i najmudriji ne zbog toga što je to istina, nego zbog snage dobro plaćene povijesti razloga.
HDZ provodi takve politike, sjetimo se samo afere Fimi Media, da uvijek ima dovoljno novca kojim može platiti dualne PR stručnjake koji imaju zadatak građane uvjeriti da je ova stranka najjača, najstabilnija, najbrižnija i najmudrija. HDZ je stranka, sve ostalo su strankice.
Ako nešto ne mogu odraditi PR stručnjaci, to mogu odraditi neovisni politički analitičari, riječ je, uostalom o istom biološkom organizmu.
Trinitarna teologija je mačji kašalj u odnosu na dualitet PR stručnjaka koji je istovremeno i neovisni politički analitičar. Trojedini Bog je prezentniji, jasniji i vidljiviji od dualnog PR stručnjaka koji se skriva u ulozi neovisnog političkog analitičara.
Hrvatska je primitivna zemlja, a primitivizam se ničega ne ustručava – osvaja ono što može, a prezire ono što ne razumije. Solidaran sam s ljudima koji pate, ali me ta solidarnost ne odmiče od povijesti istine. Za mnoge nevolje ljudi su sami krivi, sami su ih izabrali.
Na biralištima biramo izvjesnost siromaštva ili materijalne sigurnosti, ostavljenosti ili brige, zaštite ili stihije, samopoštovanja ili samoponiženja, poznatosti dosadašnjeg ili rizika novog.
Hrabri ljudi riskiraju, riskiraju i oni koji se nalaze u stanju očaja, jer očaj pretpostavlja dostojanstvo. Čovjek koji nema dostojanstva, ne može iskusiti očaj. Jedino jadnici nisu u stanju riskirati, jadnicima se sve događa s nekim razlogom. Jadnici su izvan dohvata istine, oni su predani razlozima.
Nisam siguran da će se na sljedećim parlamentarnim izborima pojaviti neka politička opcija koja je spremna riskirati, nisam siguran da u ovoj državi jadnika postoji dovoljan broj građana koji su na izborima spremni birati rizik a ne poznatost, ali to ne znači da, o ma koliko neznatnom broju ljudi se radilo, treba prihvatiti život u državi povijesti razloga. Ne, takvu državu treba suočiti s istinom – ona je jadna i primitivna.
Ovo nije prigovor građanima i njihovim izborima, nego prilog razumijevanju njihovih izbora. Živo mi se fućka koga ćemo izabrati i zatočiti u Banskim dvorima, na Trgu sv. Marka ili na Pantovčaku, nitko od tih ne sudjeluje u kreiranju meni bitnih segmenata moga života. Svi mi živimo u posljedicama naših izbora i svi mi živimo u granicama našega aktiviteta.
Pojednostavit ću do krajnjih granica: iako svi formalno živimo u istoj državi koja se zove Republika Hrvatska, moj život i moja država drastično se razlikuju od života i države, primjerice, Andreja Plenkovića ili Vlade Košića.
Nitko od nas ne živi u istoj državi jer svi nemamo ista primanja, spoznajne i moralne kategorije, projekciju budućnosti, dostupnost usluga, socijalne veze itd. Da se, kojim slučajem, Hrvatska preko noći transformira u slobodnu, dostojanstvenu, progresivnu državu, da se, najkraće rečeno, hrvatska država potpuno raščara, moj život bi ostao isti, ali bi se odvijao u drugačijim društvenim, javnim i političkim okolnostima.
Politika ljudima koji riskiraju ne mijenja život, oni to rade sami, njima politika mijenja kontekst odvijanja njihovog života. Oni koji s komunistima postaju komunisti, s nacionalistima nacionalisti, s vjernicima vjernici, nisu ljudi rizika i iskustva vlastitog života. Riječ je o jadnicima.
Jadnici misle da se aktiviranjem nečega unutar konteksta, nečega što postojeći sustav predviđa kao mogućnost, događa nešto revolucionarno. Ne događa se ništa što nije bilo predviđeno da se dogodi.
Izvanredna sjednica Hrvatskog sabora je, kao mogući događaj, predviđena i stoga nije riječ o nekoj izvanrednoj i posebnoj aktivnosti. U Saboru nema pobjednika jer su uloge zadane. Većina glasa onako kako mora glasati, a manjina sve što radi, neovisno o načinu i sadržaju, radi uzaludno.
Pljačka se nastavlja, Banovina neće biti obnovljena, Slavonija neće dobiti pomoć. Tako će biti sve dok ima dovoljno jadnika zadovoljnih životom u svijetu razloga.
