Samo posljednji nevladin krnje u nizu – Andrej Nikolaidis (foto Srećko Niketić/PIXSELL)

To već postaje ozbiljna tradicija. Festival kostimiranja kao prilika da se skinu maske. Antikarnevalski karneval.

Učesnici karnevala u Herceg Novom, kostimirani u pripadnike Ku Klux Klana, prije neki dan su spalili lutku koja simbolizira Andreja Nikolaidisa, jednog od najvećih ovdašnjih pisaca i novinara. Ako je išta u tom ritualu bilo komično, to je činjenica da su potpaljivači lomače, pokrivajući tikve bijelim plahtama s rupama za oči, vjerovali da su bili maskirani. A dogodilo se ustvari to da su se, odbacujući asortiman krinki koje koriste u svakodnevnom životu, na maskeradi pojavili u autentičnom izdanju. Kao rulja željna krvi izdajnika i heretika.

Stvar je dakle u tome što su rukovaoci lomačom tek s kukuljicama Ku Klux Klana na glavama pokazali svoja prava lica. Priznajem da me taj vid izopačenosti navodi da izopačim onu poznatu Lacanovu tvrdnju po kojoj istinski luđak nije neki nesretnik koji misli da je kralj, već kralj koji vjeruje da je kralj. Varijacija glasi da je stvarni luđak onaj koji, odijevajući kostim siledžijskog šljama, vjeruje kako bez tog kostima nije siledžijski šljam. A jest. Šljam se tog dana iskrenije no inače zagledao u zrcalo i maskirao u sebe.

Prema tradicionalnome poimanju, karneval je prilika da se nemoćni simbolički obračunaju s moćnima, da suspendiraju vladajući poredak i izokrenu postojeće hijerarhije. U Herceg Novom, međutim, za račun vladajuće političke moći simbolički je smaknut onaj koji vlast izlaže kritici, a sâm nikakvu moć ne posjeduje. Mora te obuzeti koktel tjeskobe i gađenja pred tim kolektivnim srozavanjem; pred bijedom "maškara" koje, umjesto da u obrednom igrokazu likvidiraju vlastodršce, bacaju u oganj njihova kritičara. Ima li ičeg jadnijeg i kukavnijeg?

No, rekoh, radi se već o ozbiljnoj tradiciji. Točnije kazano: o odbacivanju tradicije koje dovoljno dugo traje da samo postaje tradicija. Umjesto inscenacije obračuna s moćnicima, karneval našeg doba postaje poligon za iživljavanje nad nemoćnima. Umjesto buntovničkog i prevratničkog, on glorificira poslušnički duh i služi za ovjeravanje lojalnosti vladajućoj ideologiji (u slučaju Herceg Novog – srpskom nacionalizmu). Umjesto da (bar) na simboličkom planu prkosi sadašnjici, karneval našeg doba daje joj radikalno izraženu podršku. Nikoga više ne čudi što razigrane maškare, dok pasionirano pripremaju kostime, perike i tone šminke za nastup, trepere od neizvjesnosti: Koga ćemo sve ove godine poklati u pokladama?

Andrej Nikolaidis samo je posljednji i možda nešto markantniji nevladin krnje u nizu. Prije nekog vremena u Prološcu je na lomači gorio pisac i novinar Ante Tomić. U Omišu je gorio novinar Vinko Vuković. U Mostaru je gorjela književnica Martina Mlinarević. U Imotskom je gorio "gej-par" s djetetom u rukama, čije je lice dočaravala fotografija Nenada Stazića. Milorad Pupovac gori više-manje redovno, širom Hrvatske, plamti li ga plamti, i to ne kao političar, već kao reprezentant nacije koju je doličan Hrvat dužan mrziti.

Uz osudu da je "uzročnik svih zala" ove je godine u mjestu Čavle kod Rijeke obješena lutka nazvana "Škuribando Fureštić" – u slobodnom prijevodu: Mračni Stranac – sve sa bujnom bradom i fesom na glavi. Koju godinu ranije u sklopu Dječjeg karnevala spaljena je na rivi u Kaštelima drvena maketa slikovnice "Moja dugina obitelj" ("prve hrvatske gej-slikovnice"), pa je oko pet stotina djevojčica i dječaka dovedenih iz vrtića i osnovnih škola bilo izloženo impresivnome mentalnom silovanju, nekoj vrsti totalitarne inicijacije, e kako bi od malih nogu shvatili da pederima i lezbijkama – nastranom dijelu populacije – nema mjesta u bogobojaznoj i katoličkoj Hrvatskoj.

Nikolaidis je svoje mjesto na lomači zaslužio kao dugogodišnji dosljedan kritičar vlasti, a napose nacionalističkog poslanja Srpske pravoslavne crkve i ideologije koja se upinje proširiti granice "srpskog sveta". U karnevalskoj "presudi" između ostalog je izrecitirano: "Ovaj dželatov šegrt, produkljanski Grk, predstavnik savremene crnogorske fekalne književnosti, udeseterostručio je dozu smrada da bi skrenuo pažnju na sebe." Em se dakle kao "Grk" ne može uklopiti u tekuće svetosavske vizije, em se "produkljanski" zalaže za nezavisnu Crnu Goru. Herceg Novi je tog fašničkog jutra osvanuo okupan šovinističkim suncem.

Valjda zbog profesionalne deformacije, naročito mi se bljuje na "satiru" što je kao izliku podmeću raspištoljeni inkvizitori; kada se nastoje predstaviti kostimiranim šaljivdžijama dok djeluju u formaciji maskirane bande. "Satirična" ambalaža opsluživanja vlasti i vladajuće ideologije neizbježno vodi u neku od verzija "Der Stürmera", gdje kao objekt poruge – "uzročnik svih zala" – uvijek figurira židov s abnormalno velikim nosom karakteristična oblika i džepovima punim opljačkanih zlatnika (odnosno "produkljanski Grk" s naramkom "fekalne književnosti"), prije nego što ga osviještene društvene snage pretvore u pepeo.

U Hrvatskoj takav manevar – kada se pozivanje na linč, govor mržnje i javno propagiranje nasilja izdaju za satiru – zadnjih godina bilježi pravi procvat. Jedan je radijski voditelj (Marko Jurič) svojedobno upozoravao Zagrepčane da se klone pravoslavnih svećenika, jer bi im ovi mogli prerezati grla, a poslije toga kukao da je neshvaćeni satiričar. Nekadašnji pomoćnik ministra turizma (Robert Pauletić) u jednom je članku opisivao kako je napustio restoran shvativši da za susjednim stolom sjede Srbi, a u jednome Facebook statusu poslao zanimljivu poruku turistkinji iz Japana – "Ajde jebi mater Japansku!" – da bi nadležni ministar slučaj zaključio konstatacijom da njegov pomoćnik njeguje "satirični način izražavanja".

Rastanak s pameću, doduše, podrazumijeva i putovanja u suprotnome smjeru: na ovim sam stranicama već pisao o popularnom voditelju proustaške dalekovidnice (Velimiru Bujancu) koji je na zidu držao uokvireni članak iz Ferala s naslovom "Nacrt zakona o linču" – ilustriran fotografijom konjanika s kukuljicom Ku Klux Klana na glavi – jer ga kognitivne sposobnosti nisu omele da satiričnu kritiku političkih hajki razumije u ključu njene negacije, kao smrtno ozbiljan rasistički proglas i apologiju linča.

Ista misaono limitirana bagra, s istim modnim artiklom preko njuški, u Herceg Novom je predala lomači lutku s likom Andreja Nikolaidisa, štiteći vlast od pisca. Jedan od Nikolaidisovih romana nosi naslov "Odlaganje. Parezija", a upravo je prakticiranje parezije – izgovaranja pune istine u lice moćnicima, uz punu svijest o riziku od režimske odmazde – odlika njegova novinarstva, ali i osnovni razlog njegove osamljenosti. Tu važi čelično pravilo: onaj koji se odaje pareziji nikada na dospijeva u poziciju moći. Navada da se isporučuju neugodne istine bez iznimke uključuje odsustvo dara za čuvanje društvenih spona, a to ga čini marginalcem, otpadnikom, krivovjernikom, izdajnikom, ukratko – idealnom žrtvom za one koji servisiraju vladajuću moć.

Karneval kao "satirična" pesnica vlasti, pak, nešto je posve drugo. Krinke su tu, samo naizgled paradoksalno, u funkciji demaskiranja kolektivnog posluha i, shodno volji političkoga producenta, kolektivnog nasilja prema onima koji opstruiraju monolitnost zajednice. Vatrica na gradskom trgu tu je da podgrijava postojeće stanje stvari. Daleko od toga da satiri u službi vladajućeg poretka treba zanijekati svaku vrijednost: ona je, što se mene tiče, vrijedna najdubljeg prezira!

Maškare, razumije se, uživaju blagodat slobode govora – pa i takvu da u ime smrknutog režima spale kritičara režima – ali sloboda govora obuhvaća i slobodno iznošenje mišljenja o onome što se slobodno govori. A slobodno možemo reći da današnje poklade, poput onih u Herceg Novom, postaju poprišta za uvježbavanje fašističkih hordi. Karneval je prilika da se regrutirano ljudstvo slobodno odaje napadu na slobodu.

portalnovosti