Napomena: Objavljeno u Slavonskom Narodnom Kalendaru 2026
Otvoreni 7. kolovoza 1981. godine, povodom proslave 60. godišnjice tvornice "Đuro Đaković", Migalovci su zamišljeni kao oaza odmora i zdravlja za brodske radnike i njihove obitelji. Projektiran od strane OSIZ-a – Odbora za socijalno i investicijsko zbrinjavanje zaposlenika – ovaj kompleks prostirao se na više od 130 tisuća kvadrata.
Sportsko-rekreacijski centar u Migalovcima, imao je tri igrališta za mali nogomet, veći broj košarkaških terena, odbojkaških i rukometnih igrališta, dječje igralište, dva bazena, četiri teniska igrališta, stolovima za stolni tenis, garderobama, ambulantom, tuševima i restoranom kapaciteta 600 posjetitelja. Danas poznatim pretvorbenim akrobacijama Sportsko rekreacijski centar Migalovci uslijed sustavne nebrige devastiran je gotovo do neprepoznatljivosti
Nekada, ne tako davno, u zelenilu obližnjih šuma i tišine koju je remetio samo cvrkut ptica, stajao je ponos Slavonskog Broda – Sportsko-rekreacijski centar Migalovci. Bio je to raj za sve one koji su tražili bijeg od gradske vreve, mjesto gdje su djeca učila plivati, mnogi se rekreirali, gdje su obitelji pekle roštilj, a zaljubljeni se šetali.
Bilo je to mjesto uspomena, prvih ljubavi, prijateljstava i sportskih pobjeda. Migalovci su bili živi. Disali su s ljudima. Disali su za ljude.
Ali onda je počelo ono što se prečesto događa u našoj zemlji – prodaje, preprodaje, prenamjene, papiri, potpisi, obećanja. Centar je prvo „privremeno“ zatvoren radi obnove. Onda je prešao u ruke privatnika koji su obećavali investicije, nove sadržaje, turizam, pa čak i wellness. No, iza zatvorenih vrata, odvijale su se sasvim drugačije radnje – parcele su se cijepale, objekti prodavali i preprodavali…….
Zub vremena učinio je ostatak. Reprezentativni restoran u kojem su nekada sjedili izletnici sada je istrunio i prekriven mahovinom. Bazeni u kojem su učile plivati generacije djece danas su napola zatrpani smećem i korovom. Igrališta su obrasla korovom, ljuljačke hrđave, a asfaltne staze pretvorene u mrežu pukotina iz kojih raste divlji šipak.
Nitko više ne dolazi. Čak ni oni najuporniji šetači pasa. Migalovci su postali simbol propasti – ne samo prostora, već i odnosa društva prema onome što je nekada bilo zajedničko dobro.
I možda bi ta tišina bila lakša da nije ispunjena ehoom smijeha koji se nekad čuo među stablima. Ili da ne postoji onaj osjećaj srama kad se netko prisjeti – „Tu smo nekad slavili rođendane.“
Danas, Migalovci nisu samo ruglo – oni su rana. Rana koja podsjeća na to kako lako zaboravljamo ono što nam je nekoć bilo važno. Kako se ponos može pretvoriti u pepeo kad zavladaju pohlepa i nemar.
Možda jednog dana, netko opet ugleda vrijednost u tom prostoru. Možda. Ali za sada, Migalovci stoje sami – nijemi svjedok jedne tužne slavonske priče.
Branko Penić
Migalovci nekad
Migalovci danas
