Biblioteka kao portret čovjeka
Što danas znače knjige, u vremenu u kojemu se gotovo sve može pronaći jednim dodirom zaslona? Što znači velika kućna biblioteka, zidovi ispunjeni knjigama koje možda nitko osim vlasnika nikada neće otvoriti? Knjige nisu samo spremnici znanja. One su tragovi misli, vremena i života koje smo pokušali razumjeti.
Kolekcionari knjiga ne skupljaju uvijek samo riječi. Skupljaju izdanja, uspomene, ljepotu papira, miris starih stranica i osjećaj da posjeduju nešto što nadživljuje trenutak. Ponekad je biblioteka intelektualni dom, a ponekad tiha pozornica na kojoj čovjek izlaže ono što jest ili želi biti.
Prijatelji i poznanici, koliko se sjećam, tijekom proteklih desetljeća zaista su rijetko posudili neku knjigu iz moje biblioteke od blizu 3 000 knjiga. Je li to znak da ih knjige ne zanimaju, da imaju svoje svjetove ili da moja biblioteka pripada samo meni? Možda knjige nisu posuđene jer se ljudi danas sve rjeđe upuštaju u tuđe dubine. A možda postoji i nešto jednostavnije. Knjiga traži vrijeme, a vrijeme je postalo najskuplja stvar koju imamo.
Ipak, nepročitana knjiga nije nužno mrtva knjiga. Ona čeka, svjedoči i podsjeća da znanje nije isto što i informacija. Velika biblioteka ne govori samo o onome što smo pročitali, nego i o pitanjima koja nas još uvijek progone. A prijatelji koji nikada nisu posegnuli za mojim/našim knjigama možda mi/nam, sasvim nesvjesno, otkrivaju granice zajedničkih interesa.
Knjige na policama šute, ali njihova šutnja govori mnogo o vlasniku, njegovu vremenu i ljudima koji ga okružuju.
Knjige koje ne nastavljaju živjeti
U jednoj kući u Malom Parizu ostale su stotine knjiga. Njihov donedavni vlasnik, skroman čovjek, ali bogat duhom, morao je otići u dom za starije i nemoćne i ostaviti svoje knjige koje je decenijama skupljao. Kuću je prodao, a s njom je, čini se, za novog vlasnika završila i priča o tim knjigama.
Moj prijatelj i ja zamolili smo novog vlasnika kuće, poznato brodsko poduzetničko ime, da ih uzmemo, spasimo od propadanja i pružimo im nove ruke, nove oči i novi život. Da nastave živjeti ondje gdje ih netko želi čitati.
Odgovor nas je zatekao. Rekao nam je da ih radije baciti u smeće i zapaliti, nego ih prepustiti nama koji ih žele sačuvati. To je izgovorio otvoreno, gotovo prijeteći, kao da su knjige njegov neprijatelj, a naša molba uvreda. Ne znam što je tu tužnije: pomisao na stotine knjiga u kontejneru ili činjenica da nekome nije stalo do njihova spasa.
Knjiga nije samo papir, tisak i uvez. U njoj su nečije misli, godine rada, ljudska iskustva i znanje koje nadživljuje vlasnika. Kuća je promijenila gospodara, ali knjige nisu izgubile svoju vrijednost. Čovjek može postati vlasnik kuće, ali time ne postaje veći od svega što je u njoj ostalo. A baciti knjigu koja još može nekoga obogatiti znači uništiti nešto što se novcem ne može nadoknaditi.
Sudbina jedne biblioteke
Kako spasiti vlastitu biblioteku koja se skupljala cijeli život? Sinove mogu zavjetovati da svaki preuzme stotinu knjiga, ali što s ostalim knjigama, osobito kad i sami imaju svoje biblioteke u stanovima?
Knjige nisu namještaj koji se raspoređuje među nasljednicima, niti je njihova vrijednost u tome da prežive vlasnika. Svaka ozbiljna biblioteka nosi trag osobnosti koja ju je stvarala: izbore, opsesije, zablude, otkrića i nevidljivi red misli. Raspršiti je znači možda izgubiti upravo ono što joj daje smisao. A sačuvati je pod svaku cijenu može biti samo odgađanje njezina kraja. Možda zato pitanje nije kome ostaviti knjige, nego postoji li mjesto na kojem bi mogle ostati zajedno, dostupne drugima, kao cjelina koja svjedoči o jednom intelektualnom životu. Ne tražim način da nadživim svoje knjige, nego način da one ne izgube razlog zbog kojeg sam ih skupljao.
No, ima, nadam se, još dosta vremena preda mnom za definitivnu odluku.
________________________
